KAKO TO DA VIŠA SAVJETNICA IZ AZOO NE ZNA ŠTO JE NASILJE?

Untitled.jpg

Školsko nasilje zbiva se u jeku najveće reforme školstva od stoljeća sedmog u Hrvata. Kako reformirati školstvo kad učenika nema u školi (kolikoća izostanaka)? Kako reformirati školstvo kad u školi vlada rat svih protiv sviju (kolikoću nasilja u školama)? Na koncu, za koga se školstvo reformira kad se djeca ne rađaju, a rođena se sa svojim obiteljima iseljavaju (prirodni prirast RH i broj iseljenih)? Za očekivati je da barem neki znaju što je nasilje, a evo što kaže viša savjetnica u AZOO. „Po definiciji, nasilje je nešto što čine oni koji su u poziciji moći, a prema nekome tko je slab i bespomoćan.“ (Mirjana Kazija, viša savjetnica za stručne suradnike pedagoge u AZOO, portal Index, 17/12/2018) Svjetska zdravstvena organizacija pruža drugu definiciju: „Nasilje je namjerno korištenje fizičke sile ili moći, prijetnjom ili stvarno, protiv sebe, druge osobe ili protiv skupine ili zajednice koja rezultira ili ima veliku vjerojatnost da će rezultirati ozljedom, smrću, psihičkom štetom, nerazvijenošću ili nekim oblikom uskraćivanja. (WHO, 1996:4) Viša savjetnica se hvali s 30 godina rada u sustavu, a u svom pismu nije provjerila ni opću definiciju nasilja koji pruža Svjetska zdravstvena organizacija prije nego što pruži svoju definiciju u kojoj rubno i bitno osporavano svojstvo nasilja navodi kao jedino i presudno uvjeravajući naivnog čitatelja kako je to točna definicija. Ako pak misli kako je definicija nasilja WHO pogrešna, onda neka ju navede i iznese konkluzivni prigovor. U protivnom pokazuje elementarnu nestručnost. Na koncu, ako viši savjetnici za stručne suradnike pedagoge u AZOO ne znaju opću definiciju nasilja Svjetske zdravstvene organizacije, to dovoljno govori o AZOO, ministarstvu i cijelom sustavu. Ako oni to ne znaju, kako će to onda znati primjerice nastavnici, učenici i roditelji. Nazovimo stvari pravim imenima. Sa stručnjakom koji govori o nasilju, prigovarajući drugima da ga pogrešno shvaćaju, pri čemu je sam nesposoban navesti točnu definiciju nema se o čemu dalje razgovarati.

Advertisements

JEDAN ČOVJEK, JEDAN ROTOR, JEDNA FONTANA, JEDAN SPOMENIK

Untitled.jpg

Ako na bilo koji direktan ili indirektan način živite od Bandića, to što je USKOK podigao još jednu optužnicu protiv njega ne treba vas brinuti ako znate kako završavaju optužnice protiv bivših komunističkih službenika te razine gospodarske moći u RH i ako znate da to realno nije optužnica protiv njega, niti protiv njegovih suradnika, pa čak ni protiv C.I.O.S.-a nego protiv daljnjeg izvora moći izvan RH, nomina sunt odiosa (nije to jedini slučaj).

Ako na bilo koji direktan ili indirektan način politički podržavate Bandića, teško da postoji razvoj događaja koji bi vas trebao brinuti. Vaša baza od oko 120-150.000 nedodirljiva je, jer to je dovoljno ne samo da gradonačelnik koji do 18. godine nije semafora vidio, a i asfalt je upitan, prođe u 2. krug nego i da u njemu pobijedi svakog protukandidata. Masa od oko 600.000 stanovnika s pravom glasa ima izlaznost oko 50% što je 300.000 od čega vaš čovjek iz Gruda osvaja spomenuti broj glasova. To čini tako što hrani zaposlenike gradskih službi, njihove obitelji, članove stranke, naivne birače koji prodaju glas za 10m2 asfalta i svojim selskim šarmom šačicu zaljubljenika koji se okupe pred Remetincem kad ga hapsi. To što to čini ne samo vašim nego i novcem nas preostalih 450-480.000 stanovnika Zagreba ne treba vas brinuti, jer mi smo ionako doslovno idiōtēs.

Ako ste na bilo koji direktan ili indirektan način zabrinuti za Zagreb, to ne trebate biti, jer u dobrim je rukama. Činjenica je kako sve što je Bandić od 1995. do danas učinio u gradu može biti promijenjeno preko noći. U eto skoro 20 godina vladavine on nije pokrenuo ni jedan nasušno potreban projekt počevši od energetske samodostatnosti grada, preko vodovoda, kanalizacije i smeća, do prometa i kulturnog identiteta. Kolodvori koji su u doba gradnje bili na rubu grada danas su u središtu i njihovo pomicanje do zračne luke i povezivanje tramvajem s centrom takav je primjer. Obnova vodovodne mreže, kanalizacije, opskrbe energijom još je jedan primjer (više od 30% pitke vode iscuri dok ne dospije do važe slavine, a dreki cure iz kanalizacije dok ne dospiju do željene destinacije koja također ima svoje poteškoće pa doslovno spavate na govnima). Spuštanje cestovnog i tramvajskog prometa ispod centra u smjerovima S-J i I-Z od recimo Zvezde do Glavnog i od Republike Austrije do Kvatrića (na razini izmještene pruge) uz zatvaranje centra i proizvođenje pješačko-turističke zone 24/7 treći je strukturni primjer, a ima ih u nedogled.

Ako na bilo koji direktan ili indirektan način mislite da je Zagreb napredovao za Bandića nije dovoljno kao prigradski seljačić buljiti u sjajne tramvaje, predivne fontane, spomenike, rotore, kružne tokove poput onog najidiotskijeg bubrežnog ispod Rebra na vuglu Petrove i Bukovačke i adventske kućice s razvodnjenim kuhanim vinom i kobasama koje se kupuju na tone po par lipa po komadu. Trebate se zagledati pod zemlju. Tamo je ono što omogućuje vaš život, treba se zagledati u donjogradska i gornjogradska dvorišta koja se preuređuju samo kad od toga koristi imaju dvojbeni investitori, negdašnji milicijski referenti, konobari po Njemačkoj i patnici od sinkope. Trebate se zagledati u visine. Tamo nema ničega pa čak ni žičare. Ima doduše azbestnih krovova po vrtićima i školama. Ima na stotine zatvorenih lokala po najužem centru. Itd. Nasuprot prvom dojmu, Zagreb je nazadovao, uskoro 20 Bandićevih godina, jer oportunitetni trošak nebavljenja strukturnim poslovima koji nadvisuju interese jednog čovjeka, jednog rotora, jedne fontane i jednog spomenika nadilazi sve granice čak i tog zgrudanog nečistog uma koji ni u 40 let f Zagrebu ni nafčil reči kaj.

Ako na bilo koji direktan ili indirektan način ne živite od Bandića i mislite i dalje trpjeti njegova selska, prigradska i malograđanska preseravanja, uostalom kao i njegovog de facto novog koalicijskog partnera na vlasti, onda komotno i dalje nemojte izlaziti na lokalne izbore. Da, vas 300.000. Plaćajte i dalje suludi prirez koji se troši na to da vaši troškovi života svake godine budu sve viši zbog postupaka tog indolentnog mužeka i njegove naprlitane svite. Šutite i čekajte dok vam voda ne dojde do grla, a zatim se iselite iz Hrvatske.

“ŠKOLA JE ODGOJNA, A NE PREODGOJNA USTANOVA”

48376911_542666719536401_1499128544775634944_n.jpg

(Današnji prosvjed “Za sigurnu školu”. Fotografija: Ž. B.)

Predsjednik Vlade neki je dan javno izrazio brigu za zdravlje gradonačelnika Zagreba za što nije poznato je li učinio ikad prije, no njegovi ministri ne dijele tu brižnost: onaj pravosuđa nije našao za shodno izraziti brigu pretučenoj djevojci iz Zadra, a vjerojatno mu ne pada na pamet posjetiti ju i ispričati joj se, onaj zdravstva, što je naivno s obzirom na njegove postupke i sudsku presudu, ali i onaj unutarnjih poslova nisu našli za shodno posjetiti obitelji djece stradale na hitnoj ili u prometu, ona znanosti i obrazovanja nije našla za shodno otići do Čakovca pa ako treba i ući u razred tijekom nastave itd., ali to nije niti čudno, jer velika je mudrost znati finu razliku između profesionalne tople brižnosti i birokratske hladne bešćutnosti; još veća znati kad postupiti na koji način, jer to se ne može naučiti na super-brzim, super-djelotvornim i super-online vikend-usavršavanjima motiviranih nastavnika.

U duhu bjelodane bešćutnosti okrenimo se slučaju profesora strojarstva Franje D. iz Čakovca koji je razumljiv samo ako se shvate suluda pravila neučinkovite birokratiziranosti obrazovne prakse u Hrvatskoj prisjetivši se nekih općih činjenica poput one da nastavnik tek nakon 30 godina staža dobiva pravo na smanjenje satnice koja može biti 20-22 nastavna sata za 2 sata, dakle, na 18-20, pri čemu samo onaj tko je barem jednu godinu radio u školi može znati kako izgleda prosječni, zamislimo motiviran, zaljubljen u svoj posao, stručan i usavršen za let na Mars, nastavnik nakon 30 godina rada ili one koja kaže kako je nastavnik u svom obrazovnom i pedagoškom radu spriječen ne samo nizom višestrukih suludih birokratskih poslova bez stvarnog rada na unaprjeđenju vlastitog načina obrazovanja nego i nizom pravilnika koji ne samo njega nego i sve ostale u školi de facto sprječavaju da u zadanom trenutku učine bilo što korisno i djelotvorno pa nije nikakvo čudo da je profesor Franjo poduzeo što je poduzeo.

Možemo otići i korak dalje i pitati se kako je moguće da se broj učenika značajno smanjuje i istovremeno broj nastavnika značajno povećava? Postaju li razredi manji recimo za 1/4? Pregrađuju li se ogromne učionice u male super-multi-medijske prostorije, laboratorije itd.? Ništa od toga nije slučaj, dok je slučaj da istovremeno vrtići i škole još uvijek sadrže azbest. Idemo još korak dalje i pitajmo se o kvotama na fakultetima koji imaju nastavničke smjerove, o kvotama na pedagoškim odsjecima i akademijama, o kakvoći studenata koji završavaju takve studije, o kakvoći zaposlenih u odgojno-obrazovnom sustavu, o rezultatima njihovog rada pri čemu nije lako čuti suvisli odgovor na pitanje je li se srednja škola pretvorila u javni četverogodišnji tečaj za državnu maturu? Pitajmo se o učenicima, o njihovim roditeljima i o kućnom odgoju? Pitanja je puno bez odgovora.

To je pojmovni, radni i životni kontekst unutar kojeg, ako smo realni, trebamo za početak opisivati činjenice o procesu obrazovanja u RH, pa tako i o postupcima nastavnika, učenika i ravnatelja od kojih se želi napraviti menadžere nakon 20-ak godina rada u učionici ponovno nizom super-kvalitetnih vikend-tečajeva što neće postati sve da se postave na glavu. Dakako, kontekst treba opisivati formalno i profesionalno tamo gdje je tome mjesto, no javno ga treba opisivati s normalnom ljudskom mjerom zauzetosti za konkretnog nastavnika i konkretnog učenika. Ti ljudi imaju imena i prezimena. To je stvaran i nelicemjeran kontekst opisa činjenica i stanja tuzemnog obrazovanja i ako se bilo što želi poduzeti, potrebno je koliko nam je ljudski moguće sa što manje preseravanja pokušati malo promijeniti sebe, barem jednog nastavnika i barem jednog učenika što se neće postići ako riba koja smrdi od glave brižnost pokazuje kad joj koristi za vladanje, a bešćutnost čak i u slučajevima kad s minimalnom brigom može postići ako ništa drugo a ono barem minimalnu utjehu.

MIT O HRVATSKIM POLITIČKIM PREBJEZIMA I STVARNOST DRŽAVNIKA NOVOG KOVA

Untitled.jpg

Novinarka: „Gospodine Polovanec zašto ste glasali za proračun?“ Polovanec: „Ja sam to odlučio već davno. Ak ste vidli ja sam jedan od rijetkih zagrepčanaca kojem ne dam da mi se diktiraju neka prezimena koja nisu zagrebačka.“ (…) „Sigurno neću sad pod palicu da mi naređuje Hasanbegović.“

Polovanec je jedan od tri skupštinara koji je podržao proračun gradonačelnika i time mu priskrbio većinu u skupštini. Na stranu diskriminacija. Time neka se bave službe kojima je to posao. Tema neka budu  javno provjerljive činjenice. Prema stranici „Acta Croatica“ prezime Bandić ne samo da nije zagrebačko nego nije poviješću niti iz korpusa prezimena iz Hrvatske. Bandića je kroz povijest najviše bilo u Srednjoj Bosni, kasnije u Hercegovini, a tek u novije vrijeme u Hrvatskoj i Zagrebu. Danas u Zagrebu ima 155 Bandića, a u ostatku Hrvatske 165, dakle većinski nisu zagrebačko, a kamoli starozagrebačko prezime. Nasuprot tome Hasanbegovići su većinom iz Cazinske Krajine. Danas u Hrvatskoj živi oko 50 Hasanbegovića od čega 45 u Zagrebu, a 5-10 u ostatku Hrvatske. Dakle, Hasanbegović je danas zagrebačkije prezime od prezimena Bandić. Uz to, 40 Polovaneca danas živi u Đurđekovcu, Sesvetama i Markovom polju, a manje od 5 u samom Zagrebu (iako su povijesno govoreći zagrebačko prezime).

Polovanec  je izjavu dao kao opravdanje svojeg glasovanja za proračun manjine koji je time učinjen većinskim. Razni se izrazi koriste za ovakve postupke pri čemu se često spominje trgovanje interesom. Još jednom, time neka se bave službe kojima je to i posao. Tema neka bude na prvi pogled očita činjenica. Polovanec je izabran na listi HSLS-a i djelovao je kao oporba većini. Ovim glasovanjem politički se obratio ili prostituirao, jer je iznevjerio svoje birače. No da bi tvrdnja da se Polovanec baš tim činom hic et nunc politički prostituirao bila točna ona mora implicirati da on, kao i bilo koji drugi trgovac vlastitim mandatom, to prije nije činio, a to ne znamo. Mit kaže kako ljudi ulaze u politiku motivirani, tehnički potkovani, voljni dokazati se na terenu i moralni. No zla politika dohvati ih i postanu zli. To je mit.

Razumna pretpostavka koja bi objasnila silne trgovce vlastitim mandatom u ime pretpostavljene koristi kaže kako su ljudi čim se odluče ući u tuzemnu politiku već prešli Rubikon političke prostitucije i kako će ju pokazati prije ili kasnije. Pitanje je trenutka i koristi. Polovanec nije učinio ništa što ne bi mogao učiniti svatko čim ulazi u politiku, a ako je to slučaj, on i njemu slični nisu trgovci nego najizvrsniji primjer hrvatskog državnika novog kova.

LAŽNE VIJESTI NA HTV DNEVNIKU

Untitled

HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Dubravka Šuica, prof. je danas 12/12/2018 za središnji Dnevnik HTV-a izjavila sljedeće: „Svi ovi napadači koji su zadnje vrijeme sudjelovali u tim terorističkim akcijama su bili rođeni u ovim zemljama, bilo Belgiji, bilo Francuskoj. Dakle, nisu doseljenici u prvom valu niti su migranti. To je ono o čemu treba voditi računa. Dakle, radikalizacija postaje po mom mišljenju najveći problem i treba se naći odgovor na to pitanje.“ (izvor: HTV, Dnevnik)

Nasuprot tome čini se kako je sljedeća informacija točna: „Jedan od tri bombaša u napadima je i „Ahmad Al Mohammad“. Čovjek koji je imao tu putovnicu jedan je od tri bombaša koji se raznio kod Stade de Francea. Terorist čije se pravo ime ne zna imao je putovnicu s navedenim imenom i lažno se predstavio kao taj čovjek iz Sirije, rođen 1990. godine. Sa sirijskim izbjeglicama stigao je na grčki otok Leros (prema tvrdnji francuskog ministra unutarnjih poslova). Dopušteno mu je da uđe u Grčku preko koje je ušao u Makedoniju, Srbiju i Hrvatsku gdje je registriran u izbjegličkom prihvatilištu Opatovac. Nakon toga propušten je preko granice Hrvatske i dospio je do Pariza.“ (izvori: BBC, CNN, Washington Post)

Ako nije jasno što je Šuica mislila pod izrazom „zadnje vrijeme“, onda to postaje sasvim jasno uporabom izraza „u prvom valu“, tj. 2015. godine ili iste godine kad je navedeni terorist propušten kroz RH i to za vrijeme vlade Zorana Milanovića. Također je jasno da terorist koji je imao putovnicu Ahmada Al Mohammada nije rođen niti u Francuskoj ni u Belgiji, nego najvjerojatnije u Siriji ili Iraku i da je bio pripadnik IDIL-a (tj. enlg. ISIL). Ukratko, u prve tri rečenice Šuica proturječi objavljenim podacima o teroristima. U četvrtoj rečenici, nakon što je u prethodne tri iznijela u najmanju ruku dvojbene ako ne i neistinite tvrdnje, prebacuje lopticu. Pretpostavivši da je to što je rekla točno, tvrdi kako je „radikalizacija“ najveći problem što dakako, poput punokrvnog briselskog birokrata, nije pobliže odredila pa se to može odnositi na opću radikalizaciju društava Europe, na radikalizaciju u Hrvatskoj s obzirom na migrantski i izbjeglički problem itd. Kako god bilo, nedopustivo je da urednik središnjeg Dnevnika i Informativnog programa dopušta emitiranje ovakvih izjava koje očito proturječe činjenicama i koje predstavljaju eklatantan pa time i udžbenički primjer dezinformiranja lažnim vijestima i/ili tvrdnjama (engl. fake news). Ne budi lijen, svi smo mi to i ovaj mjesec platili 70 HRK.

SEDAM PRAVILA ZA OPHOĐENJE PREMA SPOMENIKU FRANJI U ZAGREBU

47685919_10156779553904598_8749814311506935808_o.jpg

(1) Bez obzira na to što su glavni grad i Hrvatska 19 godina bili nesposobni podići spomenik prvom predsjedniku RH u Zagrebu, podizanje 10. 12. 2018. ni u jednom se trenutku ne smije dovoditi u pitanje, jer tko to dovodi, u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(2) Bez obzira gdje spomenik Franji u Zagrebu bio postavljen lokacija se ni na koji način ne smije dovoditi u pitanje, jer postojeća je lokacija najbolja i tko ju dovodi u pitanje u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(3) Bez obzira na to što se kome spomenik u elementarnom značenju ne sviđa to se nikako ne smije javno izreći, jer što se kome ima sviđati ili ne sviđati spomenik prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a tko to javno izriče u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(4) Bez obzira na to što tko primjećuje kako spomenik ne sliči Franji iz njegovog životnog razdoblja tijekom kojeg je djelovao na način zbog kojeg mu se i podiže spomenik, nego prije Franji iz prethodnog razdoblja, ako i tome, koje da nije nadživio zasigurno ne bi dobio ne spomenik, nego ni spomen ploču, to se ne smije primjećivati, jer tko to čini u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(5) Bez obzira na to što bilo tko primjećuje kako dijelovi spomenika bez posebnog opravdanja, prema mišljenju nekih, nastoje nalikovati mlađem Franji, a i njega bez opravdanja namjerno ili slučajno mijenjaju, poput primjerice staračkih bora na mladom čelu, izvrsnog vida u dobi kad je već desetljećima nosio naočale, kose koja mu se protivno zakonima genetike, ali ne volje Božje odjednom kovrča; bez obzira na to što nije poznato je li Franjo ikad radio kao pekar vis-a-vis pregače, bez obzira na to što nije jasno kako to da hoda umjesto da stoji kad već drži ruku na srcu itd. sve to skupa ne smije se primjećivati, jer tko to primjećuje taj negira ne samo da je ovo najljepši spomenik Franji u Zagrebu gdje je jedini i u Hrvatskoj samim time što je u Zagrebu, nego kako je i najljepši mogući samim time što je takav kakav jest (u ovom trenutku nemoguć je ljepši spomenik), ali prije svega taj je u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(6) Svaki pravi Hrvat dužan je javno hvaliti vrijeme postavljanja, otkrivanja, lokaciju, natječaj, izbor i izvedbu spomenika u cjelini, dijelovima, detaljima i ponajpače duhu u kojem je nastao, a koji je poznat samo autoru i vrsnim hrvatskim umjetnicima i čiji radovi krase trgove europskih metropola, a tko to ne čini  u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(7) Svaki pravi Hrvat dužan je javno hvaliti ljepotu spomenika Franji bez obzira na to što mu je estetika i izvedba tog spomenika nepoznata, strana i u najmanju ruku prepuna neobičnosti u detaljima i cjelini pa kad ga se o tome pita dužan je uputiti znatiželjnika na vrsne hrvatske teoretičare i povjesničare umjetnosti čiji radovi su ako već ne udžbenici, a ono barem obvezna literatura na većini svjetskih studija povijesti umjetnosti, a tko to ne čini u najmanju je ruku protivnik Hrvatske.

(Tko se ogriješi o ova pravila neka bude proklet, preci mu se okretali u grobu i potomci mu bili ojađeni i bijedni do sudnjeg dana, jer tko je taj tko se usuđuje misliti i vjerovati kako je uz sve bjelodane nedostatke, mane, poroke i pogreške Franjo imao i dobrih djela koja možda nadvisuju loša i koja zaslužuju za 21. stoljeće isto takav spomenik u Zagrebu u Hrvatskoj u 21. stoljeću? Očito neki idiot.)

SPOMENIK NEZNANOM VELIKANU

Untitled

Nigdje ne piše da skulptura čovjeka, tkogod on bio, treba imati tijelo i glavu. Može biti bilo kojeg oblika. Može biti i bez oblika, a da i dalje bude u potpunosti skulptura baš tog čovjeka. To se može zamisliti jedinstvenim mjestom s kojeg je u jedinstvenom trenutku stvaran čovjek rekao i učinio nešto presudno pri čemu na tom prepoznatljivom mjestu postoje samo „utisci“ ili „otisci“ tog čovjeka i svatko može zauzeti to mjesto, vidjeti što je taj čovjek vidio i pročitati što je rekao.

Zamislimo dovoljno prepoznatljivu izvedbu balkona na Jelačić placu, otiske cipela, otiske ruku na govornici i tekst: Imamo svoju Hrvatsku! (Trg bana Jelačića, 1992.) Zamislimo skulpture građana koji slušaju govor. Skulpture nema. Određena je izgovorenim tekstom s tog mjesta u tom trenutku. Određena je ljudima koji slušaju govor. Dakle, sasvim je jednoznačna i kristalno jasna, iako je nema i svatko ju može zamisliti kakvom želi ako se stane točno na to mjesto i pročita tekst.

No ako skulptura proizvodi tijelo i glavu, onda već to proizvođenje zahtijeva neko postojanje. Primjerice, ako spomenik proizvodi tijelo čovjeka, tkogod on bio, proizvedeno tijelo treba biti u nekom odnosu na stvarno tijelo. Ako ima neku odjeću, onda i ona treba biti u nekoj vezi sa stvarnom odjećom. Na koncu, ako ima neku glavu, onda i glava treba biti u odnosu na stvarnu glavu. Čak i ako nije u odnosu na stvarnost, time čime nije u odnosu treba biti u odnosu. Nedostatak sličnosti treba proizvoditi sličnost, jer u protivnom čemu očit nedostatak sličnosti uopće služi?

Kako je proizvedena Franjina glava zagrebačkog spomenika u odnosu na stvarnu Franjinu glavu? Doslovno ne nalikuje. Niti dijelovima, ni cjelinom. Možda jest u odnosu na Franjinu glavu time što nije u odnosu? Nije ni to. Proizvedena glava svojim doslovnim nesličenjem Franjinoj stvarnoj glavi ni na koji način ne upućuje na njegovu stvarnu glavu niti omjerima ni dijelovima, tj. kosom, čelom, očima, nosom, obrazima, ušima, bradom i ustima. Franjinim ustima! Primjerice ravna kosa na vjetru ne postaje kovrčava.

Tijelo i odjeća također ne podsjećaju niti na stvarnog čovjeka neposredno, a ni posredno time što nečim ne podsjećaju. Za pitati se je li kipar provjerio mjere kod Franjinog krojača? Primjerice hlače po mjeri na vjetru očito se razlikuju od ekstremno predugih zgužvanih hlača. Nadalje, kaput na vjetru očito se razlikuje od pekarske pregače na vjetru. Slično vrijedi za ostale dijelove i za cjelinu. Postura kao opći smjer paćenika i isposnika koji se suprotstavlja vjetrovitim silama zla podosta je neuvjerljiv.

Zamislimo u odnosu na prethodnu još radikalniju inačicu. Zastava se vijori na stijegu, ruka ju drži i usta ju ljube. Postoji samo obris ruke, lica i tijela. Sve ostalo nedostaje. Dio zastave i dio glave i tijela. Oko te polu-skulpture su kružno postavljeni obrisi potpuno neshvatljivi izvana. No kad se promatrač postavi na mjesto tijela i zastave shvati da se radi o obrisima krajobraza koji okružuje Kninsku tvrđavu. S obzirom na to da se radi o spomeniku u Zagrebu, ova je scena možda i reprezentativnija.

Nigdje ne piše kakav treba biti spomenik zaslužnom građaninu. Može varirari od praznog pijedestala do 3D printa stvarnog čovjeka, a može biti i kombinacija navedenog. Tim slijedom može biti točno onakav kakav jest. Ali zasigurno ne treba biti poput spomenika neznanom velikanu u bespućima povijesne zbiljnosti. Kakav god bio, treba samim sobom opravdati način i svrhu s kojom je proizveden. Bez previše priče. Ako je priča potrebna, trebala bi biti suvisla i sposobna odgovoriti na trivijalna pitanja. Već priča same skulpture.

Spomeniku Franji u Zagrebu, uz to što ima sve, nedostaje puno. Nasuprot kiparskim elementima primjećuje se da mu nedostaje izuma, inovacije, kreativnosti (što je paradoksalno) i hrabrosti, barem za skulpturu 21. stoljeća. Kako god bilo, ne veli se slučajno – O mrtvima sve najbolje! – a ako je ovo najbolje o spomenutome što tuzemno kiparstvo može pružiti vlastitoj estetski neukoj naciji kojoj pripada i autor ovog teksta, onda to puno govori i o kiparstvu i o naciji. Na koncu, nigdje ne piše da amater mora napisati lijep tekst o skulpturi.

NEPOTISTIČKA KULTURA U HRVATA

Untitled.jpg

Zamislimo sa se kandidiram na radno mjesto na kojem pod vidom mog zapošljavanja, rada, rezultata i napuštanja tog radnog mjesta (napredovanja ili odlaska u sasvim drugu organizaciju) utjecaj može izvršiti utjecajan član moje obitelji (ili dugogodišnji prijatelj). Zamislimo da sam promijenio prezime i da poslodavac bez dodatnog istraživanja ne može iz mog životopisa i priloženih dokumenata znati da imam utjecajnog člana obitelji (iako nije jasno kako, ako to piše barem na nekim drugim dokumentima koje sam priložio pri prijavi natječaja, recimo u životopisu). U toj situaciji ja to znam, član moje obitelji to zna i poslodavac koji je raspisao natječaj to mora moći znati pa je nekako razumno tu činjenicu učiniti javnom prije natječaja i izuzeti se iz procesa natječaja u slučaju da bilo koja fizička osoba poslodavca poslovno (ili drugačije) povezuje tog člana obitelji i mene sa svrhom izbjegavanja mogućeg nepotizma i sukoba interesa. Razumno se također čini provesti natječaj učinkovito i osobito transparentno, a ako je potrebno i dodatne krugove natječaja kako bi se izabrao najbolji kandidat.

Sestra ministra financija RH zaposlena je na menadžersko mjesto u instituciji koja neposredno istražuje rad bratovog ministarstva, a brat kao ministar priznaje kako je to znao. Institucija navodno tvrdi da to nije znala što je začudno, jer je to morala moći znati iz dokumentacije kandidata ili drugačije. Sestra se u cijeloj stvari nije oglasila. Vjerojatno nije našla za shodno ili je tako savjetovana. Razumno je te podatke učiniti transparentnima, tj. bilo bi u većini članica EU, ali ne i u RH. O tome smo nas par kolega jučer debatirali pod vidom korporacijske društvene odgovornosti. Naime, ako se može dokazati kako je na natječaju, za koji bi bilo dobro da je cijelo vrijeme bio javan uz zaštitu osobnih podataka i iz kojeg su se izuzeli svi koji bi mogli biti u sukobu interesa ili pod sumnjom za nepotizam, kandidat bio najbolji pod vidom obrazovanja, stručnosti, prethodnog iskustva i rezultata ili jednak recimo s još dvoje kandidata, ali je dodatnim testom (drugim krugom) izabran kao najbolji, onda je to OK TO GO. Možda u većini članica EU, ali nei u RH.

Takvih transparentnih natječaja u RH nema ili su prava rijetkost, a hipoteza može biti kako su i nemogući ako su zadane visoke vrijednosti korupcije, sukoba interesa, nepotizma, sive ekonomije pa čak i otvorenog protuzakonitog djelovanja i kriminala. Besmisleno je govoriti o slučajevima nepotizma i sukoba interesa kao iznimkama u RH kad je takvo postupanje PRAVILO, a pravilno postupanje IZNIMKA. Često se govori u hrvatskoj kulturi i identitetu. U RH se nepotizam prakticira masovno, dosljedno i kontinuirano, a drži ga se standardnom operativnom procedurom, normalnim i dopuštenim. Štoviše, na svakoga tko ističe nepotizam kao praksu koja u dugoročno šteti općem dobru poslovanja, sektora i cijelog društva gleda se kao na čovjeka koji očito ima neke zle namjere. Ukratko, može se reći kako je nepotizam dio identiteta i kulture Hrvata, a pod tom pretpostavkom čak je i pisanje o navedenom slučaju, kao primjerice ovo moje, očit znak da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu pa je najbolje da o tome više ne govorim. Zamislimo sljedeću situaciju. Idu tako ulicom dva vjerodostojna HDZ-ovca…

STRAH OD RAZMICANJA

Untitled.jpg

Danas su pred mnogobrojnim auditorijem sastavljenim od crème de la crème tuzemnog poduzetništva dodijeljene nagrade gospodarstvenicima za 2018. godinu prema izboru čitatelja i u organizaciji Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika. Čestitke svima i čuvajte se Remetinca.

Poznato je kako su se kartografi Srednjeg vijeka i Renesanse bojali praznih prostora na kartama (horror vacui, kenofobija = strah od praznog prostora) pa bi ih ispunjavali prigodnim ilustracijama (fantastičnim ili vjerojatnim). Za razliku od kartografa jezikoslovci nikad nisu imali strah od praznog prostora, bjeline ili tzv. razmaka.

S obzirom na to kako izraz pisanje razmaka zvuči mistično, a činjenje razmaka morbidno, najbolje je rabiti riječ razmicanje. Razmicanje riječi u rečenici djeca nauče u 1. razredu osnovne škole. Nauče i kako se riječ na početku rečenice piše velikim slovom i završava znakom interpunkcije. Na koncu nauče i kako nakon točke uvijek dolazi razmak.

Možda je to stvar profesionalne deformacije i cjeloživotnog stremljenja k osobnoj pismenosti koju se nikad ne dostiže, a možda i elementarne sklonosti ruganju doajenima tuzemne pismenosti što bi novinari trebali biti (iako, ako izostavimo jezikoslovce, zaista su jedino negdašnji slovoslagari bili jedini pismeni iskusnici), ali prvo što se moglo zamijetiti na plakatu koji je satima stajao na pozornici bilo je da piše „2018.godine“.

Pisati „2018.godine“ je pravopisna i/ili tiskarska pogreška, jer u hrvatskom jeziku bjelina ili razmak dolaze iza rednog broja, npr. godine i sljedeće riječi, a to je nešto što bi netko trebao provjeriti prije nego što se takav plakat tiska, jer to je ravno pogrešci u naslovu članka ili knjige. Greška sama po sebi nije strašna, ali bode u oči i pokazuje elementarnu aljkavost.

Nije poznato je li to itko u spomenutom auditoriju zamijetio navedenu pogrešku, iako su svi cijelo vrijeme buljili u plakat na pozornici, no to im nije za zamjeriti, jer od poslovnih ljudi nije za očekivati osobitu pa čak niti elementarnu pismenost što je paradoksalno ako znamo kako su brojevi vrsta riječi. Nepoznato je i to je li itko od organizatora zamijetio pogrešku.

Naime, o tome nisam našao čak niti jedan upis na društvenim mrežama na kojima svaki događaj poprati najmanje jedan novinarski ili pučki enfant terrible ili advocatus diaboli. Kako god bilo, prihvatio sam tu omraženu ulogu i ovdje se rugam organizatorima uz insinuaciju dublje metafizičke slutnje ispod običnog tipfelera koja upućuje na gospodarski strah tuzemnih genija biznisa. Strah od praznog prostora. Strah od razmicanja.

ZAŠTO STE JOŠ UVIJEK U HRVATSKOJ?

 

47101527_1784704131655162_3037845864702803968_o.jpg

Predsjednik Vlade hvali se podizanjem već načelno upitne kategorije minimalne plaće na 3.000 HRK pri čemu letimičan pregled web stranica koje izračunavaju troškove života kaže da oni u npr.  Zagrebu bez najma prelaze 4.300 HRK. Istome je nesporno zapošljavanje sve više državnih i javnih službenika, još manje njihove enormne plaće pa mu niti ne pada na pamet svima smanjiti plaće na 3.000 HRK dok bi se ostalo isplaćivalo po učinku.

Istovremeno enormno glomazan, spor, neučinkovit i korumpiran javni sektor buni se ne samo zbog svojim plaća nego ponekad i zbog plaća političara u vlastitim redovima. Nacija se pita – Treba li mnoge službe platiti više nego političare, primjerice liječnike ili medicinske sestre? Nikome ne pada na pamet pitanje – Treba li čak i ljude na burzi koji primaju prosječno 3.000 HRK platiti više nego političare? Naime, oni ne proizvode dobro, ali ne proizvode ni štetu s čim se Svi predsjednikovi ljudi ne mogu pohvaliti.

Njegova logički korumpirana i retorički nepotistička opravdanja zapošljavanja dugogodišnjih prijatelja i članova obitelji za npr. 19.000 HRK toliko su samovoljna, nedemokratska i nerazumna da prestaju plijeniti pažnju čak i njegovih najvećih novopečenih lijevih obožavatelja dok profesori i autori knjiga iz govorništva i kritičkog mišljenja zadovoljno trljaju ruke kako se fond politikantskih besmislica bezglavo puni.

Zbog tih okolnosti u zadnje vrijeme 400.000 državljana je napustilo RH, pri čemu Predsjednik veli kako odlaze jer mogu, dok činjenice vele kako odlaze jer moraju, a moraju jer ne mogu. Kako je moguće da se broj zaposlenih u javnom sektoru tijekom smanjenja stanovništva povećao? Broj učenika u školama smanjio se za više desetaka razreda, a broj nastavnika se konstantno povećava. Slično je i u drugim sektorima.

Istovremeno ono malo privatnika koji ni na koji način ne posluju neposredno ili posredno s državom, javnim sektorom i državnim firmama, unutar njih još manje onih koji proizvode i izvoze i unutar njih sasvim malo onih koji izvoze konkurentne proizvode na europska tržišta, nakon desetljeća potplaćivanja, a pod pritiskom gubitka radnika, odjednom su ni iz čega našli novac za više plaće. Kako to da se odjednom našao?

Temeljem rečenog, a dok se situacija ne promijeni očito nužnim bolnim rezovima, jer postojeće reforme u najboljem su slučaju površinske ogrebotine, pitanje – Zašto odlazite iz Hrvatske? ne samo uvredljivo i provokativno nego je bitno pogrešno, dok je pravo pitanje – Zašto ste još uvijek u Hrvatskoj? Pod ovim okolnostima teret pitanja očito je na ostalicama, a ne na izbjeglicama, dok su razlozi mnogi. Neki su objektivni, neki nisu.

Primjerice djeca (– Koja djeca?) ne odlaze jer ne mogu bez roditelja, no čim im se ukaže prilika bježe. Umirovljenici (– Zar su još živi?) također ne mogu, jer nema države u EU u kojoj mogu živjeti od RH mirovine. Zaposlenima u javnom sektoru, primjerice njih 230.000 u državnoj službi, ne pada na pamet odlaziti tako dugo dok su plaćeni najmanje 5.500 HRK i zaštićeni čak i kad počine višestruke profesionalne pogreške ili barem tako dugo dok se proračun uredno puni. Pod tim okolnostima hvaliti se podizanjem minimalne plaće na 3.000 HRK nije nešto s čime se treba hvaliti nego nešto za što se treba moliti ispriku.

I tako me kolega iz EU pita – Kako je moguće da tako loše stojite jer biste, ovako od oka, samo od industrije koja podržava turizam trebali svi izvrsno živjeti i još k tome izvoziti proizvode u EU koje očito nitko drugi nema? na što navodim činjenice o korupciji, nepotizmu, sivoj ekonomiji, nepostojećem pravosuđu itd., sliježem ramenima, ispričavam se i sramim umjesto indolentnih bilmeza i tutleka koji srama nemaju.

ADVENTUS

Untitled.jpg

Adventus je u Rimu bio tehnički pojam slavnog ulaska cara u grad nakon vojne pobjede nasuprot ispraćaja ili Profectio. Oba događaja obilježavala su se medaljonom ili kovanicom. Ta jednoznačnost izgubljena je nakon što su kršćani preuzeli riječ. Najčešće rano značenje bilo je dolazak Isusa Krista (lat. ad + venīre). Dakle, vjernici čekaju, a Isus im dolazi. Također može značiti pojavljivanje, dozrijevanje, upad i invaziju. Kao glagol, dolazi (lat. advenio) znači ne samo čekati nego i ići u susret kome, razviti, pripremiti i ustati se (Isusu).

Advent u Zagrebu, ove godine izvan natjecateljske konkurencije, predstavlja razdoblje od 4 tjedna prije Badnjaka tijekom kojeg centar grada napuste njegovi cjelogodišnji korisnici, a ispune stanovnici rubnih i prigradskih područja i turisti iz cijelog svijeta koji uz stravičnu pokoru, žrtvu i križ prvo bulje u lampice poput divljači na autocesti, a zatim, vjerojatno od pretrpljenog šoka, na jedvite jade uspiju popiti sve razvodnjeno kuhano vino, sve premasne kobase u svim preodurnim žemljicama. Usput opale koji selfie i zatim se promrzli odu pri čemu je jedino dobro što su ipak neko vrijeme proveli krećući se na svježem zraku.

Ovaj gospodarsko–turistički kič Adventa kojem pohodi 90% svih Zagrepčana i državljana RH koji su u prilici ponekad se suprotstavlja navodno istinskom Došašću koje se zbiva tijekom pokore prekida sna, ranog ustajanja i odlaska na jutarnju misu ili zornicu kao način priprave za Isusov dolazak kojem pohodi ponovno 90% vjernika u RH. Relevantan statistički uzorak sugerira kako se većina u obje skupine bitno preserava, jer niti 90% Hrvata ima novca za cjelovečernje provode na Adventu, niti 90% deklariranih rimokatolika odlazi na zornice Došašća. Pritom je vjerovanje kako je Advent konzumeristički, dok je Došašće vjersko naivno koliko i vjerovanje kako su adventski vijenac, božićno drvce i deseci drugih simbola bitno katolički, tradicijski i konzervativni (primjerice adventski vijenac izmislio je evangelički pastor Johann Hinrich Wichern 1838. u domu Trošna kuća za siromašnu djecu (Das Rauhe Haus) u Hamburgu, a katolici su ga počeli izrađivati koncem 19. st. u katoličkoj crkvi u Kölnu, dok masovno u kućanstvima tek nakon 1918.).

Što se autentičnog Došašća tiče mnogi su Hrvati izgubili svaku nadu (beskućnici, potplaćeni, neplaćeni, blokirani, ovršeni, iseljeni itd.), velika većina nema mira niti u svoja 4 zida sa samima sobom (mentalni poremećaji i bolesti, korištenje antidepresiva i sedativa o kojima su razvili ovisnost), razloga za veselje nemaju, a ljubav im je bitno stran i dalek pojam pa je priču o izvornosti dobro testirati na tim skupinama kako Došašće ne bi bilo duhovni kič ili događaj prenatrpan odsutnošću. Što se gospodarsko–turističkog Adventa tiče, teško je reći što mu nedostaje osim što je kič jer je prenatrpan prisutnošću što je stara navada svih koji su tijekom jednog razdoblja života oskudijevali.

Kako god bilo, nasuprot Došašću kao i inače pomogao sam u maloj mjeri onima koji sami sebi teško mogu pomoći, a nasuprot Adventu nemam niti najmanju namjeru na navedenim punktovima provesti i minutu niti potrošiti ijednu kunu. Imam ja svoja mjesta koja ni sa čim nisu zaslužila zaobilaženje tijekom ovog beznadnog vremena. Kako god bilo, Adventičarima nadolazi koja kila više, a Došašćarima ili onima koji vjeruju u Isusa dolazi uskrsnuće tijela i život vječni što zvuči sve manje beznačajno ako je sve vjerojatnije kako ćemo jednog dana klonirati sami sebe i u klona uploadali informacije vlastitog živčanog sustava  nakon čega se možemo ušetati u Adventus sebe samih kao novih ljudi s noge na nogu, slavodobitno i carski.

DNO EUROPE

Untitled.jpg

Hrvatska je apsolutna država u tri značenja. Prema prvom na dnu je ljestvice gospodarskog rasta u EU i apsolutno najviše zaostaje. Prema drugom na dnu je pravosudne ljestvice EU i njome vlada pravna kategorija apsolutne zastare, a tamo gdje je nemoguća, vlada apsolutna odgoda. Prema trećem na dnu je EU po apsolutno negativnom prirodnom prirastu koji determinira uz gospodarske i pravne, političke, kulturne, civilizacijske i ostale pojave. Tko su oni koji to ne priznaju? Koji poriču činjenice? Oni nemaju oca, oni nemaju majke.

Razuman čovjek pretpostavio bi kako će se nacija u takvom stanju baviti tim demografskim, gospodarskim i pravosudnim stanjem koje određuje sve ostalo. No razuman i razborit čovjek, ako je ikad i stanovao u Hrvatskoj više ne stanuje. Prosječan blentavi stanovnik misli kako sve poteškoće imaju podjednaku težinu od partikularnih, kulturnih i vrijednosnih pa do tehničkih, civilizacijskih, univerzalno ljudskih i onih koje se tiču čovjekolikog oblika života.

Zanimljivo je da ti isti stanovnici uz pomoć gospodarskih i realistično jurisprudencijskih mehanizama biraju isključivo vlasti koje se bave sporednim problemima umjesto da ih stave na čekanje dok ne riješe temeljne. Zanimljivo je da RH vjerujući da ostvaruje civilizacijske dosege misleći kako je time kulturna avangarda Zapada, ali ne rješavajući temeljne poteškoće nacije, zaista ostvaruje samo apsolutne civilizacijske podbačaje i kulturne regresije.

Hrvatska je dakle apsolutno dno Europe čak i u ta dva značenja. No netko i to treba biti, jer kako bi vrh znao da je vrh da nema dna. Dame i gospodo, braćo i sestre, djeco svih uzrasta, očuvajte nam našu jedinu majku Hrvatsku na dnu! Ne na nekom cmoljavom, relativnom i profanom dnu. Očuvajte ju na mračnom, hladnom i na prvi pogled apsolutno beživotnom dnu prepunom duhova vaših predaka koji vape, streme i sežu. Apsolutno ničemu.

KAD SE MALE RUKE (STRUČNO-POLITIČKOG RADNIKA ZA ONO I DSZ I ADOLESCENTSKOG ZALJUBLJENIKA U MARXA I KARDELJA) SLOŽE SVE SE MOŽE, SVE SE MOŽE

Untitled.jpg

Tako mi Jupitera počinje politički Circus Maximus, jer sjednica Sabora i glasovanje o državnom proračunu mogući su 14/12/2018, dok je sjednica Gradske skupštine grada Zagreba moguća 20/12/2018 pri čemu vjerojatno Plenković želi osigurati da Bandićevi ljudi u Saboru glasuju za njegov državni proračun dok Bandić želi osigurati da Plenkovićevi ljudi u Gradskoj skupštini glasuju za njegov gradski proračun, a je li na djelu trgovina suspektnih prekupaca zastupnicima ili bratstvo i jedinstvo negdašnjeg stručno-političkog radnika za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu i adolescentskog zaljubljenika u Marxa i Kardelja nevažno je u odnosu na suradnju do ut des, jer aut simul stabunt aut simul cadent i time je Hrvatska bar po stupnju slobodne trgovine zastupnicima najliberalnija država EU, jer oni koji još nisu trženi su, spadajući više u iznimke i zbirku arheološkog muzeja, paleo-kandidati koji će se u Isusa, Franju i ostale kleti u to s kime će ili neće ići nasuprot kojima su futuristički Realpolitik-kandidati koji će mrtvi-hladni tijekom kampanje čitati svoj kupoprodajni ugovor što znači kako je na djelu nov model legitimnosti, jer moguć je neograničen broj predizbornih i post-izbornih koalicija, tj. postizati i razvrgavati ih s bilo kime i bilo kada što nije teško ako zamislimo da od 151 mjesta u saboru prvi i drugi relativni pobjednik osvoje recimo 35 i 30 mandata što znači da čak ni zajedno ne mogu oblikovati većinu, a zamislimo da su preostalih 76 mandata raspodijeljeni tako da čine 6 skupina od kojih najveća ima 16, a najmanja 10 mandata pri čemu je njihov legitimitet u postizbornom koaliranju, opisiv mandatima, u najboljem slučaju upola manji i zamislimo da drugi relativni pobjednik (30) oblikuje koaliciju s 3 mala pobjednika (26+10+10) pa ako bi ti mali pobjednici samostalno kreirali politiku nekog resora, onda bi doslovno njih 10 ili 6,6% od 151 zastupnika nametnulo naciji svoju volju pri čemu nije jasno odakle im legitimitet ili pravo i opravdanje provođenja zakonodavne i izvršne vlasti što ima smisla pod uvjetom programskog sklapanja stabilne većine tijekom mandata, ali nema smisla pod uvjetom promjene paradigme, tj. dugotrajne nemogućnosti najvećih relativnih pobjednika da oblikuju takvu većinu osim međusobnom koalicijom, jer s obzirom na vrlo liberalnu praksu pred- i post-izbornog koaliranja sve skupine zastupnika u saboru mogu tijekom jednog mandata biti najmanje jednom u većini i jednom manjini čime trgovina zastupnicima, ako im je zastupništvo najbolji izvor prihoda cijele karijere, praksu koaliranja dovodi do paradoksa, izbore čine formalnim i ne previše legitimnim preduvjetom određivanja broja mandata, dok stvarne izbore provode izabrani zastupnici nakon izbora izabirući s kime će koalirati bez ikakvog prethodnog obećanja suverenu, a demokracija se u zadnja 2 mandata u RH zbog nesklada prakse i zakonodavstva pretvorila u cirkus koji nikako nije bio želja prvotnom zakonodavcu koji je želio očuvati jednostranačje pod prividima dvo- i više-stranačja, što nas vraća na činjenicu kako je trgovina u slučaju Plenkovića i Bandića očita, tj. prema modelu – podrška za podršku ceteris paribus, ali njihove trgovine pri sklapanju većina u Saboru i GSGZ nisu očite, jer su pod slutnjom zastrašivanja, ucjene, podmićivanja i stjecanja neimovinske dobrobiti pa time iako ne potpadaju pod izborno, ipak potpadaju pod kazneno zakonodavstvo, tj. potpadale bi kad bi RH imala ikakvo neovisno, profesionalno, brzo i djelotvorno pravosuđe što nema o duhovi predaka, o sudbo kleta!

USTAŠTVO DILJEM HRVATSKE

Untitled.jpg

Lora Vidović, Pučka pravobraniteljica u svom je nedavnom izvješću napisala sljedeće: „Diljem Hrvatske nailazi se na ustaško “U”, pozdrav “Za dom spremni” i njegovu skraćenicu “ZDS” te kukaste križeve.“ („Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“, 20/11/2018, str. 2, odjeljak 1., URL: http://ombudsman.hr/hr/dis/cld/1484, pristupljeno: 25/11/2018). Činjenica kakvoće nije nešto što se može negirati, tj. sam sadržaj ustaških simbola pa čak niti kolikoća. Nasuprot tome nemoguće negirati ni činjenicu kakvoće sadržaja komunističkih simbola u RH, tj. simbola i tog totalitarnog sadržaja. No Pučka pravobraniteljica to ne dovodi u vezu s načelnim simbolizmom totalitarnih i neslobodarskih režima.

Činjenica kolikoće simbola isto tako nije nešto što se može negirati, tj. navedenih simbola ima u određenoj kolikoći. Sad, reći koliko takvih simbola ima uključuje opravdanje takve tvrdnje ili je u izostanku opravdanja puko mnijenje tvrditelja. Reći da čega ima „DILJEM“ ili posvuda znači reći nešto o rasprostranjenosti i o ravnomjernosti te rasprostranjenosti. Navedena ničim nije opravdala svoju tvrdnju što je nadasve dvojbeno. Iako ne očekujemo od pravnika razumijevanje mjerljivosti pojava kao opravdanja njihovih svojstava poput rasprostranjenosti, ipak očekujemo pozivanje barem na koliko-toliko pouzdan izvor informacija. Ako toga nema, a pod uvjetom da tekst nije nastao slučajno ili pogreškom, onda se može raditi o namjernom iznošenju lažnih vijesti, kleveti i  sl.

Nije sigurno koliko je sljedeća hipoteza smislena, ali zasad nema ozbiljnijih nedostataka. Ako se ustaški simboli pojavljuju „diljem“ Hrvatske, onda se zasigurno pojavljuju najmanje jednom na recimo 1 km2 najgušće naseljenog mjesta, tj. Zagreba. U ime pučke provjere hipoteze prošetao sam se Zagorskom i Magazinskom do Nove ceste, Ozaljskom do Golikove i nazad na Tomislavovu i Zagorsku što je podosta frekventno područje površine 3-4 km2. Nisam naišao ni na jedan ustaški simbol, a prema tvrdnji Pravobraniteljice trebao sam. Ako se ustaški simboli nalaze ispisani „diljem“ Hrvatske, kako su mogući kvadratni kilometri urbanih i gusto naseljenih područja u toj istoj Hrvatskoj bez ijednog ustaškog simbola? Nekoliko je pojašnjenja, a jedno, ne i najbolje, glasi kako je Pravobraniteljica oblikovala svoja očekivanja temeljem nepouzdanih podataka koji su već sami eksplicitno tvrdili rasprostranjenost ustaških simbola „diljem“ Hrvatske ili koji to nisu tvrdili ali su proizveli njezino očekivanje koje je ona postigla neopravdanom generalizacijom, tj. vidjela je ono što želi vidjeti, a ne ono što je vidljivo, tj. navodnu rasprostranjenost „diljem“.

Pučki si pravobranitelj ne bi smio dopustiti paušalne, samo-obmanjujuće i neprovjerene podatke u službenim dokumentima. Ako se to postavi u kontekst ničim opravdanog izdvajanja pojave postojanja simbola jednog totalitarnog režima bez i najmanjeg osvrta na pojavu postojanja simbola drugih režima i u kontekst ničim izazvanog uvoda prije navedene rečenice, cijela stvar budi protudemokratske slutnje. Kako god bilo, kako je već sama ova rečenica dvojbena, dobronamjeran savjet je uopće ne čitati taj tekst i zanemariti ga kao potpuno nevažan, tj. barem tako dugo dok se i ako se ne pojavi bilo kakva naznaka dokaznog materijala koji bi opravdao tvrdnje poput one navedene na početku ovog osvrta, a o tome koliko je to izvješće neprofesionalno neka odluče oni kojima je to i posao. U cijeloj je stvari žalosno kako Pučki pravobranitelj pod vidom diskriminacije nije uspio napisati na činjenicama utemeljen upozoravajući tekst o totalitarnim pojavama u navodno demokratskoj državi koja ga uzgred budi rečeno plaća za taj posao.

RUŠEVINA OD DRŽAVE

Untitled.jpg

Ako ništa drugo, 28 godina vladavine u RH naučilo nas je da svatko tko ovdje ima i najmanju želju vladati treba u tome biti spriječen svim sredstvima. Takva kolikoća štetočina užasava čak i one s minimumom zdravog razuma. Treba se obraćati ljudima – Čujte, vi imate obrazovanje, vještinu i međunarodno priznate rezultate, a velite da ni pod kojim uvjetima ne želite biti kandidirani? – Da, ne želim. – Izvrsno, na listi ste. Uvijek možete dati ostavku.

Zasad izgleda da smo ušli u stabilno razdoblje tijekom kojeg niti jedna zajednica/partija neće niti osvajati vlast, a niti moći bez koalicije oblikovati saborsku većinu pa se radi o političkoj nestabilnosti koja vodi gospodarskoj. To će vjerojatno voditi još većem zaostajanju RH na dnu ljestvica EU. To će nadalje voditi istom ili još većem iseljavanju. RH se pouzdano stabilno prazni, stari i umire. Uvoz migranata neće pomoći. Ne može se vidjeti da protivnici migracija pod sviješću negativnog prirodnog prirasta napuštaju uvjerenja i zavjete, podnose žrtvu za voljenu naciju i imaju po desetoro djece koje nije dovoljno napraviti nego i nagovoriti da tu nije loše.

Navedeno će voditi većim poteškoćama u gospodarstvu koje neće moći nadvisiti čak niti najracionalnija i najliberalnija rješenja. Gospodarstvo će ili uvoziti sve više radne snage ili, s obzirom na to da joj najkvalitetnija radna snaga uglavnom odlazi na nekoliko ciljanih destinacija, vlastito poslovanje izmjestiti gdje joj je i radna snaga. Ako privatna klinika izgubi liječnike, sestre i drugo osoblje zar nije racionalno poslom slijediti zaposlenike?

Nadalje će se demografskom nužnošću populacija toliko smanjiti da će preostati samo oni koji žive od javnog novca, no kako će tog novca biti sve manje u proračunu, započet će bratoubilački rat štetočina, uhljeba i cijelog preostalog javnog sektora. Djeca neće puno patiti, jer ih nema. Starci će biti prvi na udaru, prvo smanjenjem zdravstvene zaštite, a zatim i mirovina. Kad i oni preminu i po završetku bratoubilačkog rata RH će biti prazna, čista i pogodna za teraformiranje.

S vremenom će se u nju početi vraćati njezini bivši državljani i doseljavati novi. Vjerojatno će u živom sjećanju mnogima biti samo desetljeća trgovačkih vlasti koje su dovele do kataklizme i na koncu se međusobno istrijebile. Razumna pretpostavka pod tim okolnostima je da se s ciljem sprječavanja budućih trgovačkih vlasti trebaju oblikovati dugoročne tehničke vlasti koje će biti minimalne i u najkraćim mogućim rokovima maksimalno učinkovite.

U međuvremenu će se promijeniti i etnički, gospodarski, pravni i politički okvir RH, jer će onaj iz arheoloških iskopina s Markova Trga biti primjerom nečega što se pod svaku cijenu treba onemogućiti. Sve ovo vrlo je optimistična futuristička priča koja nagađa, na stvarnoj utemeljenu, moguću buduću propast i obnovu RH. Realna priča razlikuje se od fantastične samo po tome što ne sadrži riječ obnova. Racionalno i slobodarski govoreći, malo je vjerojatna ljudska sila u ili izvan RH koja bi moćima izgradnje nadvisila moć stvaranja ruševina svih vlasti zadnjih 28, a vjerojatno i sljedećih 28 godina.

ŠTO SE DOGODILO FILOZOFIMA U ZADNJIH 100 GODINA?

Untitled.jpg

U najavi predavanja „Filozof među biolozima: Kako je francuski filozof Henri Bergson pomogao biolozima 20. st. da postanu kreativni po pitanju evolucije“ povjesničarke biologije i filozofije Emily Herring u Knjižnici Linda Hall u Kansas Cityju 29. 11. 2018. stoji sljedeća rečenica o Bergsonu: „[R]ečeno je da je predavanje koje je održao u New Yorku 1913. godine uzrokovalo prvi veliki zastoj u prometu na Broadwayu.“. Oglašavajući predavanje na društvenoj mreži Nigel Warburton se pita: „Koji je francuski filozof uzrokovao prvu prometnu gužvu na Broadwayu u New Yorku?“.

Jučer 19. 11. 2018. na portalu QUARTZ novinarka Olivia Goldhill koja za taj portal prati vijesti iz filozofije, psihologije i neuroznanosti objavila je tekst „Prvu prometnu gužvu na Broadway uzrokovalo je filozofsko predavanje“ već u naslovu tvrdeći nešto šokantno za današnje prilike. Ona u tekstu piše kako je uzročna sveza između prvog Bergsonova predavanja na Sveučilištu Columbia u New Yorku u veljači 1913. i prve prometne gužve na Broadwayu istog dana prije predavanja prvi put tvrđena od strane povjesničara Henrya F. Maya u njegovoj knjizi „The End of American Innocence: A Study of the First Years of Our Own Time, 1912-1917“ (New York, Knopf, 1959). Prema njezinom mišljenju radi se o filozofskoj legendi.

Prema mišljenju Larryja McGratha iz njegovog članka „Bergson Comes to America“ (Journal of History of America, 2013:599-62) radi se o filozofskom mitu. Oboje tvrde da mit/legenda ima jedan jedinstveni uzrok. McGrath i Goldhill slažu se kako je nemoguće utvrditi je li Bergsonovo predavanje uzrokovalo prvu prometnu gužvu iako se događaj prve prometne gužve na Broadwayu može utvrditi kao i približan broj slušača na Bergsonovim predavanjima. Uzrok pronalaze u spomenutoj knjizi Henryja F. Maya koji u njoj tvrdi sljedeće: „Kada je Bergson napokon stigao u Ameriku kako bi predavao na Columbiji u veljači 1913. kolona automobila zaustavila je promet na Broadwayu, jedna žena onesvijestila se u gužvi na vratima predavaonice, a studenti su bili istisnuti iz svojih stolaca od strane elegantno odjevenih slušatelja.“ (May 1959:228). Za tu tvrdnju ne navodi nikakav izvor i nije jasno odakle mu ta informacija.

Daljnje istraživanje sugerira procjenu broja slušatelja na Bergsonovim predavanjima i povijest prometnih gužvi u New Yorku i na Broadwayu kako bi se u nedostatku neposrednog dokaznog materijala posredno pretpostavilo je li takva gužva uopće bila moguća i koliko je vjerojatno da se zaista zbila. Činjenica jest kako su najpoznatiji filozofi Zapada (Europe i Amerike) na početku 20. stoljeća imali dosta publike na javnim predavanjima kao i fizičari, psihoanalitičari i ostali. Danas 100 godina kasnije javno filozofsko predavanje može uzrokovati gužvu u prometu jedino ako svjetski popularan filozof prvi put gostuje u provincijskoj filozofskoj zabiti pri čemu je parking oko mjesta predavanja premalen, a preuske ulice su prepune oštećenja.

Što se zbilo sa svjetskim filozofima? U zadnjih 100 godina od prepunih predavaonica i prometnih gužvi do zatvaranja studija. Što se zbilo s hrvatskim filozofima znamo; prvoklasni antitalenti, trećerazredni nestručnjaci, par excellence ljenčine i uvježbani plagijatori.

NIKOME U HRVATSKOJ NE ODGOVARA TRANSPARENTNOST

Untitled.jpg

Transparentnost  javnog djelovanja i podataka u Hrvatskoj NE POSTOJI (hrv. prozirnost od lat. trans+pārēre = pojaviti se kroz). Nekoliko je razloga, no 2 su presudna. Prvo, transparentnost onemogućuje SKRIVANJE ZLOPORABE položaja, službe i javnog djelovanja sa svrhom ostvarivanja dobrobiti (osobne, stranačke, rodbinske, prijateljske ili klanovske) u nejavne svrhe. Drugo, transparentnost onemogućuje PRIKRIVANJE NERADA javnih institucija od državnih, preko lokalnih pa do javnih kompanija pred državljanima.

Zbog ta dva razloga niti jednoj vlasti nije u interesu biti transparentnom. Trasparentošću bi se potvrdilo ono što već znamo temeljem europskih i svjetskih istraživanja, tj. da je Hrvatska iznimno birokratizirana, korumpirana, protudemokratska i protu slobodnotržišna država i da je njezina administracija i javna uprava prevelika, prespora, preneučinkovita, neradnička i ukratko lijena. U Hrvatskoj je transparentnosti toliko malo da se slobodno može reći kako je i sama transparentnost mutna, nejasna i mračna.

Već je i sam proces zahtijeva za transparetnošću upitan iz niza razloga pri čemu su ponovno 2 presudna. Prvo, ako zahtijev za javnom informacijom nije u skladu s Ustavom (čl. 16) i Zakonom o pravu na pristup informacijama (NN 25/2013), javnim institucijama ne pada na pamet odgovoriti, a ako i odgovore, onda odgovore kako zahtijev nije u skladu sa zakonom. Ne pada im na pamet kako bi im transparentnost preko granica zakona do praga neugrožavanja nadređenih prava mogla samo koristiti. Drugo, čak i ako je bilo koji zahtijev za javnom informacijom u skladu sa zakonom, prvo što je na umu svakoj javnoj instituciji jest pozivanje na Test razmjernosti (njem. Verhältnismäßigkeitsprüfung) koji je prema instituciji Povjerenika za informiranje procjena razmjernosti između razloga za omogućavanje pristupa informaciji i razloga za ograničavanje pristupa informaciji ako prevladava javni interes.

U praksi to znači samovoljno tumačenje Testa na način da razlog za ograničenje nadvisuje razlog za omogućavanje u situacijama u kojima je to krajnje paradoksalno (poput iznosa i dodataka na plaću javnih službenika, ugovora javnih institucija s privatnim kompanijama, ugovora javnih kompanija, provedbe javnih natječaja, itd.). Žalba na takvu odluku fizičkim je osobama praktično neprovediva, a pravnim osobama dugotrajna i s vremenom besmislena, jer ako predmet uopće dospije do Ustavnog suda, pitanje je kakvog će učinka imati.

Kao da sve to nije dostatno, HDZ ovog trenutka u Saboru RH brani svog kandidata Pičuljana (žučnije nego neke ministre), inače do 2000. godine člana tog istog HDZ-a, jer će se time osigurati kako ne bi morao omogućiti pristup kakvoj informaciji koja im može škoditi pri čemu je zanimljivo kako i sestrinski SDP šuti kao zaliven što je pojašnjeno činjenicom kako je velika koalicija na djelu poput kraljevstva Božjeg, već je tu, a još nije tu. Nepoznato je jesu li HDZ-ovci svjesni da će im se potomcima zbog njih rugati do stoljeća 27.? Dovoljno je prezivati se poput bilo kojeg od njih kako bi svaki razuman čovjek bio na pragu umiranja od smijeha. Želite li zaista na dušama imati tolike smrti?

INFORMATIČKA APOKALIPSA I KRŠTENJE ROBOTA

Untitled.jpg

„Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije.“ (…) „Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.“ (…) „Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?“ (…) „Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?“ (I. Miklenić, „Uz manifestacije posvećene knjizi, U obrani čovječnosti“, Glas Koncila, 19/11/2018)

Odavno je prošlo vrijeme u kojem je Katolička crkva u ime spasenja, odgađanja ili prizivanja Apokalipse poticala, predvodila i priklanjala se najvećim dostignućima tehnike, znanosti, umjetnosti i kulture Zapada. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati današnji crkveni ljudi koji svojim izumima, otkrićima ili umjetničkim djelima predvode Zapad. Što se zbilo u međuvremenu treba pitati povjesničare Crkve i crkvenih redova. Predvođenje tih promjena i proizvođenje napretka zamijenio je strah Crkve i zastrašivanje vjerničkog puka zlima koja vrebaju iza primamljivih maski digitalne civilizacije, a I. Miklenić nije iznimka. Izrazi poput Spielbergovski jednoznačnih ralja digitalizacije, lakog plijena manipulatora, gubitka čovječnosti, nesposobnosti za život dostojan čovjeka ta su zla. Nasuprot zlu digitalnog stoji dobro tiskanog i citirani se pita nije li obrana tiska pred digitalnim obveza svih ljudi dobre volje? Istovremeno se žali kako su vjerski sadržaji slabo dostupni u digitalnom svijetu i kako raditi na obnovi čitanja knjiga vjerskog sadržaja i crkvenih glasila, za razliku od većine digitalnih sadržaja koji su suvišni postaje obrana čovječnosti pri čemu nalikuje na papu Inocenta VIII koji je uvidio prednosti tiskarskog stroja i 1487. uveo crkvenu cenzuru tiskanih tekstova što je dalo učinka tek do pojave Reformacije 1517. pa se poučeni poviješću i omjerom isticanja augustinovske borbe tiska protiv digitalnog uskoro treba nadati i katoličkoj digitalnoj reformaciji.

Ne bi nas trebala čuditi pojava Pape-on-line, katoličke umjetne inteligencije, robotskih svećenika koji drže svete mise i sl., ali još manje i uzaludan otpor koji će digitalnom katolicizmu pružati tiskani katolicizam i na koncu pokleknuti kao što je i Miklenić pokleknuo i dopustio da mu se isti tekst objavi i u puno čitanijem online izdanju. Ima navedeni i pravo, jer se opće dvojbe digitalizacije protežu i na religije. Znati primjerice 10 Božjih zapovijedi ili Zapovijed ljubavi ne znači naučiti ih nego moći ih izguglati, a zapamtiti ih više ne znači pomučiti se oko memoriranja sadržaja i poretka nego imati ih daunloudane i spremljene u mobu, na stiku ili u klaudu. Nije to problem vezan uz religijski sadržaj, a još manje uz borbu dobrog tiska i zlog digitalnog, nego problem novog opisa i prakse znanja pri čemu današnjem adolescentu znati znači moći izguglati što je epistemološki dvojbeno čak i najokorjelijim eliminativnim materijalistima. No navedenog te poteškoće ne zanimaju iako su baš one općeljudske. Njega brine jedino to što su njegovi profesionalno zadani sadržaji zadnja rupa na svirali tuzemnog međumrežja i u nemoći da se učini vidljivijim online pribjegava odbacivanju online svijeta proglašavajući nedužni digitalni medij i sirotu umjetnu inteligenciju zlima što može činiti sve dok mu prvi robot ne pokuca na vrata crkve i ne zatraži krštenje i tad počinje frka. Neki I. Miklenić budućnosti u uvodniku online Glasa Koncila 2058. pisati bi mogao sljedeće: Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji robota koji više uopće ne čitaju digitalne knjige, uopće više ne dauloudaju novine i časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s mreže i u skraćenim i iskrivljenim oblicima, što bi značilo da su mladi roboti već uhvaćeni u ralje metadigitalizacije.

PARADOKS ANTIKORUPCIJSKE UDRUGE U KORUMPIRANOJ DRŽAVI

Untitled.jpg

„Trebaju nam ljudi, zviždači koji će prijavljivati korupciju.“ (sudac Kolakušić, ispred Antikorupcija – platforma za borbu protiv korupcije, 16/11/2018). Nije lako prepoznati korupciju koja je počinjena u vašem radnom okolišu. Čak i da ju prepoznate teško će te se odlučiti na zviždanje. Razlozi mogu biti briga, osobna upletenost, strah, kukavnost i sl. Možda brigu brinete o posljedicama zviždanja na vas i okolinu npr. obitelj. Možda niste sigurni jeste li osobno upleteni. Možda vas je strah izvanrednog otkaza. Možda se bojite da ne prekršite ugovornu obvezu čuvanja tajnosti. Možda ne želite narušiti atmosferu povjerenja pri čemu šteta nadilazi dobrobiti zviždanja. A možda ste kukavni.

Navedeni strahovi mogu biti opravdani i zbog toga reći da vam trebaju zviždači nejasno je u društvu koje je većinski korumpirano (korelacija broja zaposlenih u državnim i lokalnim službama, u kompanijama u kojima država ima udio vlasništva i u privatnim kompanijama koje većinu zarade ostvaruju poslovanjem s državom sa stupnjem stvarne korupcije koji se ekstrapolira iz stupnja percipirane dobar je pokazatelj). Ako je to zadano, onda potencijalnim zviždačima nešto treba ponuditi za uzvrat kako zviždanje ne bi proizvelo više nemara i štete od dobrobiti i koristi za uključene. Primjerice, prije samog čina moguće je zviždaču ponuditi ugovor o pravnoj zaštiti ili materijalnu pomoć u odnosu na vjerojatnost da zbog samog čina dospije u poteškoće.

U protivnom, zviždanje zbog zviždanja samog, tj. zbog osobne i profesionalne netrpeljivosti prema očitoj nepravdi, neprofesionalnosti ili bezakonju pod zadanim okolnostima nije samo malo vjerojatno nego je i dvojbeno. Utvrđivanje izvornosti zviždača je nasušno potrebito. Za pretpostaviti je kako se mogu pojaviti lažni zviždači koji mogu biti podmetnuti udruzi kako bi putem njih korumpirani diskreditirali njezin rad i zaštitili vlastitu korupciju što je paradoks udruge koji se rješava obrazovanjem. Dobar test sastoji se u tome da se javnim institucijama i kompanijama ponudi primjerena besplatna edukacija zaposlenika o zviždanju, dakako unutar radnog vremena pa bi bilo u najmanju ruku indikativno vidjeti koje ju odbijaju.

Zbog visokih troškova uvjeta udruga bi se što prije trebala spojiti sa sličnima u RH i EU i s primjerenom političkom strankom kao njezino neovisno i nepolitičko tijelo u kojem nema niti jednog člana. Time bi se ostvarile sljedeće dobrobiti. Udruga bi dobila operativnu infrastrukturu. Stranka bi dobila pozitivnu percepciju (tim više ako bi udruga prvo provjerila korumpiranost stranke). Lakše bi se oblikovala kritična masa potencijalnih zviždača koja bi bila dovoljno snažna za opstanak u korumpiranoj državi. Oblikovala bi se i dovoljno brzo. S obzirom na dinamiku iseljavanja i ostanka (pri čemu je dinamika povratka statistički vic) vjerojatnije je da potencijalni zviždači napuštaju Hrvatsku dok korumpirani ostaju i time je uspjeh svakog dana sve manje vjerojatan. Pravo pitanje nije trebaju li toj udruzi zviždači nego treba li potencijalnim zviždačima ta udruga? Možda i treba pod uvjetom da djeluje na navedene načine i pod općim uvjetom da stupanj korumpiranosti države još uvijek nije prešao točku s koje nema povratka i nakon koje se samo očekuje propast.

PATRIOTIZAM VS. NACIONALIZAM

Untitled33

Patriotizam (hrv. domoljublje) i nacionalizam (hrv. rodoljublje) bili su prva tema jučerašnje epizode emisije „Peti dan“ (koja je svrstana u kulturni program HTV-a, iako je nejasno kakve veze s time ima tematski, većinskim sadržajem pa i stručnošću sudionika). Mlada nada hrvatske političke analitike ili Puhovski budućnosti pružio je uvodnu riječ. U rečenom na prvi pogled smisla ima samo mjerilo „svakoga tko se diči patriotizmom“, iako nije jasno čemu riječ dičiti pod uvjetom da je ne samo moguće nego i civilizirano, kulturno i pristojno biti domoljub bez da se čovjek time ikada dičio. Ukratko, Aleksandar je patriot akko: (1) svoje vrijednosti može posvjedočiti svojim životom, (2) ne tretira drugu stranu kao niži oblik života (u kriptorasističkom i smislu duboke dijaboličnosti) i (3) ne daje prednost ikakvom signalu izvana pred ovako uređenom zajednicom (tj. ne kleči pred izvanjskim utjecajima samo zato jer su izvanjski).

Prvi uvjet (1) je preširok, ne predstavlja najbliži viši pojam patriotizma i logički je nevaljan. Svako ljudsko uvjerenje, stav ili sustav vrijednosti pa možda i profesije i hobiji pripadaju ljudima koji tvrde kako ih imaju ili su im predani ako to mogu posvjedočiti svojim životom. Uvjet bi bio prihvatljiviji kad bi glasio npr. (1a) vlastiti ponos na vlastitu domovinu manifestira snažnije od urednog ponosa i/ili svoju predanost i povezanost s domovinom pokazuje snažnije nego što je uredno. No čak i ovaj uvjet (1a) loš je jer sklad osjećaja, uvjerenja i načina života često može biti u proturječju bilo da čovjek ekstremno ili neuredno domoljublje javno ispovijeda istovremeno živeći suprotno, bilo da javno ispovijeda vrlo blago i opet neuredno domoljublje, a istovremeno živi kao domoljubni ekstremist.

Uvjeti (1) i (1a) loši su jer počivaju na pretpostavci kako uvjerenja, stavovi i ideologije (nalik teoriji) logički i/ili uzročno prethode načinu života koji ih slijedi i treba im biti sukladan (nalik praksi). No ako iz općeg pragmatističkog poučka „Postojanje pretpostavlja djelovanje“ slijedi da uvjerenje pretpostavlja djelovanje pa i ekstremnije da postoji samo djelovanje koje na ovaj ili onaj način i u ovoj ili onoj mjeri manifestira uvjerenje, onda (1b) domoljublja nema izvan domoljubnog ili onog načina života (praktično modeliranje) koji manifestira domoljublje (gramatički model) u urednom ili neurednom stupnju (jer nema modela izvan modeliranja). Kako je već prvi uvjet (1) domoljublja otvoren za ozbiljne dvojbe (1a i 1b) u ostale uvjete (2) i (3) ne treba ni ulaziti nego temeljem rečenog odbaciti cijelo mjerilo. Ove prigovore sugovornici uvodničara nisu uputili nego su polazili od onoga što je on sam rekao na početku, tj. kako svatko izmišlja vlastiti opis, definiciju ili mjerilo i tad se nitko ni sa kime ne razumije što je de facto i bio slučaj i slijedom toga niti te napomene nisu vrijedne spomena.

Za kraj eto liberala, jer kad takav progovori o nacionalnom ponosu s pozitivnim predznakom tad je barem vrijedan slušanja prije nego što bubnemo glupost. Radi se o R. Rortyju (1931.-2007.) i prvim recima njegove knjge Achieving Our Country (1997:3): „Nacionalni je ponos zemljama ono što je samopoštovanje pojedincima: nužan uvjet vlastitog napretka. Previše nacionalnog ponosa može proizvesti ratobornost i imperijalizam kao što i pretjerano samopoštovanje može proizvesti aroganciju. Ali jednako kao što premalo samopoštovanja pokazivanje moralne hrabrosti čini teškim, isto tako nedovoljan nacionalni ponos snažne i učinkovite rasprave o nacionalnim politikama čini malo vjerojatnima.“. On je ovdje izbjegao definiciju nacionalnog ponosa kao dijela domoljublja, vjerojatno poučen Wittgensteinom kao svojim filozofskim herojem, ali istovremeno pružio ne samo mjerilo nego i instrument domoljublja. Rabeći taj instrument teško da se može reći kako primjerice u RH postoji pretjeran nacionalni ponos, jer se ratobornost i imperijalizam mjere u mikro količinama, ali moglo bi se reći kako postoji manjak čak i urednog nacionalnog ponosa ako je za suditi po tome koliko su nam rasprave o nacionalnim politikama slabe i neučinkovite, tj. ponovno u mikro količinama.

SEKS, POBJEDA I MAGNOLIJE

Untitled.png

Pod devizom nogometne reprezentacije „Ako se dovučemo do sučeve nadoknade, produžetaka ili jedanaesteraca, gotovi ste.“ momčad je na raspjevanom Maksimiru na Jedvajeve jade dobila Španjolsku 3:2. Da su kojim slučajem igrali Luksemburg i Farski otoci utakmica bi bila nezanimljiva nasuprot drami. Ovako su Španjolci lakomisleno skeptični prema navedenoj devizi uz šokantan poraz i njima vjerojatno isto takvo navijanje za istu cijenu dobili i Thuramov sindrom (špa. Jedvajev sindrom). U očekivanju slične drame na Wembleyju, a u duhu pobjede, okrenimo se dnevnim paradnim događajima.

Prva tema tiče se neprovjerene vijesti o tome kako su neke nastavnice usred kazališne predstave iz kazališta izvele 150 učenika 2. razreda srednje škole, jer je komad tematizirao seks. Prvo, nastavnice su se dužne upoznati sa sadržajem komada. Drugo, nastavnice mogu prethodno baciti oko na komad kako bi se uvjerile je li pogodan za učenike (što ove navodno nisu učinile). Treće, dosad je predstavu pogledalo puno učenika srednjih škola i nitko nikoga nije izvodio iz kazališta usred komada. Nadležna ministrica trebala bi samo temeljem provjere točnosti vijesti poslati nadzor nastavnicama. Učenici bi nastavnice trebali tužiti da im vrate novac od ulaznica i zatim u ime pristojnosti prema glumcima samoinicijativno otići pogledati taj isti komad. Što se tematiziranja seksa tiče, djeca s tim nemaju nikakvih poteškoća u 2. razredu srednje škole, jer već od 2. razreda osnovne počinju pregledavati porno sadržaje na internetu, a navedena predstava mogla bi ih barem potaknuti da promijene često usko shvaćanje seksa koje rijetko nadilazi granice pornića.

Druga tema tiče se događaja koji sam po sebi nije zanimljiv, njegovi sudionici još manje, ali koji na operativno-simboličkoj razini objašnjenja i razumijevanja sadrži još jedan poučak – Političko postojanje pretpostavlja političko djelovanje. Ostavivši se prosudbe ljepote ili ružnoće trga na kojem se nalazi Meštrovićev paviljon spomenimo se hrabrih i upornih pobunjenika protiv Bandićeve devastacije biljnog fonda Zagreba. Možda je njima samima pa i nekolicini ostalih njihov prosvjed do danas i imao smisla, no od danas ga ima sve manje ako ga je ikad i imao. Danas su aktivisti Živog zida u prijenosu uživo na društvenim mrežama posadili 2 magnolije točno na mjesta gdje su rasle pokojnice prije nego što ih je Bandića dao masakrirati. Nedugo nakon prijenosa prolazio sam tim navodnim trgom, jer barem jednu nužnu oznaku trga nema, te ugledao Zle Zrinjevčane kako vade magnolije. Odvedene su u nepoznatom smjeru.

Poredba prosvjeda i političkog hortikulturnog aktivizma svjedoči o tome što nedostaje etabliranim političkim zajednicama i partijama u Hrvata i njihovim kulturno-umjetničkim krilima. Doslovno se ponašamo normalno (prosvjed) u nenormalnim okolnostima (devastacija u duhu proizvodnje pašnjaka) što je samo po sebi nenormalno umjesto da se u nenormalnim okolnostima (devastacija) ponašamo nenormalno (politički aktivizam) što bi bilo sasvim normalno iako zvuči paradoksalno. Aktivizam je uspio i očekujemo iteracije sađenja sve dok se ne uruše kapaciteti Zrinjevca. Policija je promptno izašla na uvid pri čemu se još jednom dobro izblamirala, jer gospon redarstvenik nije na prvu želio pokazati iskaznicu što po zakonu mora. Dio te loše navike propusta zasigurno se sastoji u nasljeđu totalitarnog mentaliteta nadmoćnosti policije nad nacijom, a dio u bitnom nerazumijevanju razlike između vrijednosti profesije (koju simboliziraju odora i značka) i vrijednosti osobne temeljne djelatnosti koja spada na profesiju (koju simbolizira iskaznica).

Sam Bandić je u nezavidnoj situaciji. Poslao je Zle Zrinjevčane da povade mladice magnolije osobno se povlačeći iz prvog plana nasuprot nedavnoj suludoj košnji trave na Meštrovićevim poljanama. Time je odabrao prvi rog dileme, tj. priskrbio si je titulu jednog od najvećih masovnih hortikulturnih ubojica u Hrvata. Mogao ih je i ostaviti, ali tad bi zaglibio u drugom rogu koji pita zašto nije ostavio stare magnolije? Odlučio je ustrajati u magnoliocidu. Same magnolije ni krive ni dužne u cijeloj stvari nitko ništa nije pitao, nitko nije intervjuirao, a nisu čak pozvani niti grlitelji biljaka poznatiji kao „Oni koji razgovaraju s drvećem“. Također ne znamo što bi na to rekle prije spomenute nastavnice da se seks među magnolijama eksplicitno prikazivao u komadu, ali barem je poznato što bi magnolijama rekli navijači Hrvatske reprezentacije da su se kojim slučajem zatekli na spomenutom trgu – U boj! U boj! Za narod svoj!

SDP-HDZ JE MRTAV! ŽIVIO SDP-HDZ!

imageedit_1_4833975300.jpg

Demokratska društva imaju razne oblike. Načelno se svi mogu okupiti u skupine oko socijalnih, liberalnih i konzervativnih oblika. Svi oblici načelno imaju dosljedne prakse očuvanja i izgradnje demokracije pod vidovima gospodarstva, politike, zakonodavstva i ostalima (obrazovanje, znanost, tehnika, rad, industrija, zdravstvo, mirovina itd.). Od nedemokratskih ih razlikuje to što nisu snošljivi prema ikakvom obliku nasilja nikoga prema bilo kojem članu društva.

Pod vidom gospodarstva liberalni oblik zagovara najveću moguću tržišnu slobodu, konzervativni oblik ju ograničava pod vidom nacionalnih interesa, a socijalni ju ograničava pod vidom izbjegavanja socijalne nepravde. Pod vidom politike liberalni oblik zagovara najveću moguću slobodu pojedinca nasuprot ograničenjima te slobode od strane države, ali i odgovornost pojedinca nasuprot odgovornosti države, konzervativni ograničava slobodu pojedinca u nacionalnim pitanjima u ime slobode države, a socijalni u ime izbjegavanja nepravde. Pod vidom zakonodavstva liberalni oblik provodi minimalno zakonodavstvo, konzervativni maksimalno po pitanju nacionalnih interesa, a socijalni po pitanju izbjegavanja socijalne nejednakosti ili zaštite položaja najlošije stojećih koji takvi nisu svojom greškom ili propustom. U Hrvatskoj od nove neovisnosti do danas ne postoji niti jedna dominantna politička stranka koja odgovara bilo kojem navedenom obliku na način da većinski potpada pod njega. Ako je tako, što tek treba dokazati, onda Hrvatska nema niti jedan od poznatih demokratskih oblika vladavine (moguće je kako ima neki nenavedeni). Može li se pretpostavka dokazati?

Gospodarski govoreći, Hrvatska 28 godina postoji kao neposredno ili posredno i legalno ili polulegalno (do ilegalno) državna ekonomija. Velika većina gospodarstva ovisi o javnim i državnim kompanijama, a i dobar dio privatnih kompanija više od polovice dobrobiti ostvaruje poslovanjem s kompanijama prve skupine (samo neki sektori ili segmenti sektora su većinski slobodno-tržišni). Gospodarstvo je ovisno o političkom utjecaju (SDPHDZ-a). Politički govoreći, Hrvatska ima najveća porezna i ostala opterećenja u EU, najveći državni aparat i najglomazniju i najneučinkovitiju državnu i lokalnu upravu u EU. Time suuzrokuje postojeće stanje. Po vidom vladavine, Hrvatska ima formalno višestranačje, dok realno prema praksi izbornog zakonodavstva ima dvostranačje, tj. jednostranačje (SDPHDZ). Dominantna „partija/zajednica“ vlada bez prijetnje 28 godina. Pravno, Hrvatska ima jedan od najgorih pravosudnih sustava u EU. Zakonodavstvo je pretrpano nesuvislim zakonima i podzakonskim aktima, a prema djelotvornosti (pravovremenosti, brzini, kolikoći i kakvoći) daleko je najgore u EU. Prema poznatom dictumu – „Tamo gdje je pravosuđe dominantno nedjelotvorno vlada bezakonje“ (ponovno zaslugama SDPHDZ-a).

Nasuprot lažnim konzervativno-socijalnim praksama jedine stranke (SDPHDZ) 2010-ih pojavile su se izvornije liberalno-socijalne i konzervativne opcije koje kako se čini neće moći biti „maknute“ s političke scene kao njima slične iz 1990-ih i 2000-ih godina. Uzroci njihovog pojavljivanja svode se na reakciju na 28 godina gospodarsko-političko-pravnog SDPHDZ-ovog uništavanja Hrvatske. Njihovi motivi trebali bi prijeći sa suprotstavljanja SDPHDZ-u na potvrdne motive promjene stanja. U odnosu na fiktivni demokratski centar koji čini SDPHDZ i koji je izvorno protudemokratski, protuslobodnotržišni i protupravosudni nove opcije samo su se djelomično ustalile u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. S lijeve strane su se pojavili otpadnici SDP-ovog krila SDPHDZ-a koji čine podosta slabu lijevu liberalno-socijalnu koaliciju. Na rubu te lijeve strane je i Živi zid kao korjenito liberalna ako ne na trenutke i anarhistička stranka. S desne strane, bliže HDZ-ovom desnom krilu SDPHDZ-a pojavili su se razjedinjeni novopečeni konzervativci, na trenutke i totalitarni, također u slabim strankama i koalicijama. Između njih i fiktivnog centra pojavio se i MOST kao politički konzervativna, ali gospodarski i pravosudno liberalna stranka.

Niti jedna od tih novih opcija, usprkos njihovoj relativnoj terenskoj snazi u poredbi s SDPHDZ-om, zasad nemaju snage za oblikovanje niti lijeve, ni desne, a najmanje međusobne koalicije kojom bi smijenile SDPHDZ i započele kakav god proces tako dugo dok je „ključno“ različit od procesa koje 28 godina provodi SDPHDZ i istovremeno demokratski (zasad je sasvim svejedno u kojem demokratskom obliku). Čak i da rezultatima na izborima onemoguće SDPHDZ-u ikakvo sudjelovanje u većini i vlasti, još je uvijek upitno kako bi se otpadnici SDP-ovog krila i Živi zid s jedne strane i otpadnici HDZ-ovog krila i MOST i svi skupa međusobno dogovorili oko ijedne praktične politike. Prije toga radi se i o političkoj volji oko 350.000 državljana koji su napustili Hrvatsku, tj. o tome kako će oni glasovati na izborima i hoće li im SDPHDZ uopće de facto omogućiti glasovanje. S jedne strane, ako su napustili Hrvatsku nezadovoljni SDPHDZ-ovim vladanjem 28 godina, teško da će ih podržati. Zemlju, s druge strane, nisu napustili oni koji imaju koristi od SDPHDZ-a i njihov broj je relativno veći. Jedina praktična uzdanica suparnika je zastrašujuće visoka izlaznost, no i tad se vraćamo početnom problemu oblikovanja vlasti. Ima li rješenja?

Niti jedan od demokratskih oblika vladavine (socijalni, liberalni i konzervativni) pod ijednim vidom (gospodarskim, političkim, pravosudnim i ostalima) ne sprječava oblikovanje tehničke vlade u svim područjima gdje konsenzus nije moguć pri čemu bi tehnička vlada imala za cilj olakšanje privatnog poslovanja, minimizaciju države i očuvanje demokratičnosti. Ako se tehnička vlada ne postavi, pod uvjetom da je konsenzus neostvariv po mnogim pitanjima, Hrvatska će biti osuđena na često ponavljanje izbora i još naglije gospodarsko propadanje, jer gospodarstvo nije neovisno od politike pa politička nestabilnost povlači gospodarsku, a najgore bi bilo da se u tom kolebanju na vlast još jednom vrati stari dobri protudemokratski i protutržišni SDPHDZ što je istini za volju najvjerojatnije sve dok se država konačno i nepovratno ne uruši sama u sebe.

AKO JE DINAMO USPJEH OSTVARIO IGROM, ONDA UZROK TREBA TRAŽITI U IGRI, A NE U MAMIĆU

Untitled

Ni par dana nakon Dinamove potvrde Proljeća u EL pokrenuta je lavina odgovora na pitanje čija je to zasluga? Oni ponuđeni, a možda i oni prešućeni, oblikuju dvije skupine. Prva bijeg Mamića  iz Hrvatske u BiH i barem fizičko udaljavanje iz Maksimira 2018. (anus mirabilis) dovodi u uzročnu svezu s Dinamovim uspjehom, a druga predvođena samim Mamićem i tuzemnim medijima koji prenose njegove izjave baš njegov utjecaj preko dovođenja sadašnjeg trenera dovodi u uzročnu svezu s uspjehom. Iako to nije lako provjeriti, razumno je pretpostaviti kako se prva skupina poklapa sa skupinom onih koji načelno i od prije preziru Mamića, dok se druga poklapa sa skupinom onih koji načelno i od prije slave Mamića.

S obzirom da je vrlo teško pronaći dokazni materijal za oba odgovora, pretpostavimo kako su oba pogrešna, tj. kako nije točan ni prvi ni drugi. Kako bismo to pokazali, potrebno je pokazati kako ta dva odgovora ne iscrpljuju mogućnosti pa niti ne mogu biti postavljeni u ili-ili odnos. To znači pokazati kako postoji odgovor koji doslovno nema nikakve sveze s Mamićem bilo njega ili ne bilo u Dinamu ili kako je potpuno nevažan za ovaj rezultat, tj. bilo njega ili ne bilo to ne odgovara na pitanje o zaslugama za uspjeh.

Najjednostavniji pokaz je sama igra, jer čini se razumnim promatrati igru ako je ona glavni uzrok rezultata, a ne primjerice pogreške suparnika, suca ili okolnosti susreta, a najmanje ima li ili nema Mamića, jer to može samo anti-sportski cretino imbecile. Dinamova nadmoć nad Astanom (i plasiranje u EL) i nemoć nad Young Boys-ima (i neplasiranje u LP) sugerira kako je ova Dinamova igra preslaba za LP i prejaka barem za neke suparnike u EL. Dinamo je u četiri kola EL postigao 11 zgoditaka od čega 10 iz igre od čega 7 iz vlastitih akcija i 3 iz pogrešaka suparnika. Od 7 zgoditaka iz vlastitih akcija 5 ih je bilo iz krilnih napada i centaršuteva. Ostvario je 2 pobjede u gostima o čega jednu u kojoj je prokrenuo zaostatak od jednog zgoditka. To sugerira odigravanje uigranih akcija krilnih napada koje momčad može ponavljati pod različitim okolnostima kojima različiti suparnici ne mogu parirati.

Je li i u kojoj mjeri za to zaslužan trener (ili Mamić putem trenera) nije lako dokazati. Ono što se može dokazati jest kako Dinamo tako nije igrao u proteklih 10-ak sezona u kojima je postavio negativan rekord cijele LP, a niti u EL u istom razdoblju nije se bolje proveo dok je u klubu vedrio i oblačio Mamić. Ukratko, vis-a-vis prvog odgovora, ako je Mamićev bijeg u BiH uzrok ovog uspjeha, onda je neobjašnjivo kako su se za njegova direktnijeg utjecaja ipak plasirali u LP u koju se sad nisu uspjeli plasirati. Vis-a-vis drugog odgovora, ako je ova igra zasluga trenera ili posredno Mamića, kako to da su puno jače momčadi pod Mamićevim neposrednim utjecajem uspjele postaviti negativan rekord LP, tj. osramotiti Dinamo preko svake mjere?

Kako na ove prigovore zastupnici prvog i drugog stava ne pružaju suvisle odgovore, jedino što se može zaključiti kako su oba početna stava promašena ako uključuju bilo Mamićev bijeg iz Maksimira i Hrvatske u BiH, bilo Mamićev daljnji utjecaj na igru putem trenera i na druge načine. Spominjati ime i prezime tog čovjeka čak i u kontekstu, a ponajmanje kao uzrok ovog uspjeha potpuno je pogrešno, tj. za to nema dokaza, a ima prigovora. Njega ostavimo sudovima i povijesti kluba, a njegovo ime  ne spominjimo što je najbolje za Dinamo, Zagreb i njega samog. Nasuprot tome, uzrok uspjeha koji je rezultat igre potražimo u samoj igri, točnije u lijepoj igri ili o jogo bonito kako bi rekao gospon Magdić koji je preminuo, pokoj mu duši, baš na dan tog uspjeha ove hrvatske nogometne annus mirabilis 2018.

U NEMOĆI EUROPEIZACIJE HRVATSKE I BALKANIZACIJA JE DOBRA

Untitled

Kad god se kod nas štogod želi učiniti europskim redovito se surađuje s lošijima, a rijetko s boljima ili najboljima. Nikome ne pada na pamet povezati se sa starim i dobrim susjedima iz Milana, Beča, Budimpešte, Praga i Varšave, da o europskim i svjetskim središtima i ne govorimo. Primjerice, loši tuzemni humanisti, koji čine većinu branše, u potjeri za međunarodnim publikacijama i u nemoći objavljivanja barem u prosječnim europskim i svjetskim časopisima često pribjegavaju objavljivanju u trećerazrednim Balkan Express Journal for… u nakladi Drek University Pressa. Nadalje, loši rektori sveučilišta u nemoći komenzurabilnosti s ozbiljnim srednjo- i zapadnoeuropskim sveučilištima, čak i onima na par sati vožnje, pribjegavaju zajednicama sveučilišta Zapadnog Balkana istovremeno se dičeći kako izvrsno stoje na svim galaktičkim ljestvicama. Niti ostali se ne libe u ime prizemnih i u lošem značenju pragmatičkih gospodarskih, političkih, kulturnih i inih ciljeva okrenuti se Balkanskoj krčmi ili Bačvi TNT-a prije nego dragim višestoljetnim europskim susjedima i rijetkim prijateljima. Isto tako niti provincijski gradonačelnik tuzemne metropole u nemoći čak i da povuče sredstva iz europskih izvora, da o usporedivosti s usporedivim gradovima Europe i ne govorimo, u goste poziva ni manje ni više nego gradonačelnika Jagodine.

Nasuprot opisanim slučajevima aktivnog guranja Hrvatske na Balkan stoje primjeri tuzemnih izvrsnih znanstvenika, izumitelja, rijetkih izvoznika finalnih proizvoda, čak i sportaša koji su svoju slavu stekli izvan Hrvatske u kojoj su jalno osporavani. Noviji primjer je Dinamo koji će nakon 48 godina ponovni prezimiti u Europi i time pokazuje koliko su štete prijašnji gospodari načinili. Bolje je dočekati proljeće u Europi pa čak i ispasti nego se dičiti osvajanjem 1. HNL koja jedino što garantira je ispadanje u 42. pretkolu Europa Drek Kupa. Ako je već do umiranja, onda bolje umrijeti kao čovjek u Ateni nego kao rob u nekoj vukojebini. Praktične posljedice borbe europeizacije protiv balkanizacije paradoksalne su. Nije nemoguće da spomenuti gradonačelnik ostane bez potvrde proračuna i da metropola završi na prijevremenim izborima za koje bi se moglo reći kako će u nekoj mjeri biti „midterm elections“ za Hrvatsku. Uz svu suludost i suvišnost 99% gradske uprave, nije nemoguće kako će rezultati izbora iznjedriti nove snage barem u skupštini, ali umjesto da proizvedu europeizaciju ovog gradića, oni će proizvesti nacionalizaciju sumjerljivu jedino balkanskoj, a ne srednjo- ili zapadnoeuropskoj kako si tuzemni novopečeni konzervativci utvaraju sine.

Državljani trebaju osvijestiti činjenicu kako su državljani Hrvatske i građani Europe. Gospodarski i politički toga smo na bolan način zadnjih par godina europskog članstva itekako svjesni. Bolje biti posljednji u Uniji nego prvi na Balkanu, a Schengenska granica i Euro to će samo potvrditi i na koncu natjerati sve oportune balkanizatore da se sumjere Europi. Usprkos hinjenom zaboravu, temeljem hermeneutičkog odmaka postaje jasnije kako su stoljeća hrvatskog europskog suživota, koliko god on krvav i tlačiteljski bio, još uvijek bolje nasljeđe na kojem se može graditi budućnost u poredbi s 80-ak godina balkanske kaljuže u kojoj se može samo zapeti bez izvlačenja. Mnogima to nije jasno i love se za balkansku slamku propasti kad već ne mogu za europsku slamku spasa. Zagreb je bio i vjerojatno će ostati privlačan srednjoeuropski gradić, a Hrvatska bi bila „Balkan“ jedino kad bi njezina obala, ravnice i Zagorje postale „šumovite planine“ (što znači sama riječ Balkan) što je čak i geološki paradoksalno i tako je osuđena na Europu koliko god se oni borili protiv nje. Pri tome treba biti svjestan kako se proizvodi pojam navodno izvorne Europe, tj. onaj koji nastaje kao tuzemni odgovor na navodnu tuzemnu protu-europsku, balkansku ili naivno neovisnu Hrvatsku, što taj pojam nije, jer današnja Europa nije jednoglasna politička a ponajmanje liberalna sila nego konsenzus o izbjegavanju rata i gospodarskoj ugljeno-čeličnoj interesnoj suradnji.

DINAMOVO PROLJEĆE 2018./2019.

45757593_2045775938776996_8651607539231752192_n.jpg

Prepametne glave bez imalo sportskog iskustva, vještine, znanja i rezultata na međunarodno minimalno relevantnim natjecanjima ovih dana tvrde kako nikako ne može biti slučajno to što se Dinamovi uspjesi u Europi poklapaju s Mamićevim neuspjehom u BiH. Tvrde kako je micanje Mamića uzrok uspjeha Dinama čineći logičku pogrešku – poslije toga, dakle zbog toga, a koja se sastoji u poistovjećivanju prethodnog događaja s uzrokom, a kasnijeg s njegovim učinkom (dan slijedi noć, dakle, noć je uzrok dana). Tvrde kako vjesnici Dinamovog Proljeća i istovremeni bijeg spomenutog ne mogu biti koincidencija.

Ostavivši se Mamićevog bijega, koji svakako može biti suuzrok ali nikako nužan i dovoljan uvjet radosne vijesti, pitajmo se što je Dinamovo Proljeće? Europsko Proljeće Dinama većinski je arbitrarno. Jedini nearbitrarni dio sastoji se u razlici između liga sustava i kup sustava pri čemu prvi način označava jesenski, a drugi proljetni dio. Sve ostalo sasvim je arbitrarno. Proljeće u Europi nije naznaka kako su klub, momčad i igra iznimni jer tek treba dokazati kako im je igra izvorno dobra, konkurencija jaka i okolnosti nepovoljne.

Europsko proljeće dinamovski je intersubjektivno. Doček proljeća u Europi nešto znači samo navijačima Dinama frustriranima neuspjesima kudikamo boljih momčadi u prethodnih skoro 5 desetljeća kluba. Neki od nas rodili su se u godini kad je Dinamo posljednji put igrao europsko proljeće pa je ta frustracija cjeloživotna i kolektivno potisnuta.

Europsko proljeće duboko je osobno i navijačko. Stariji navijači, ako samo na par sekundi razmisle o povijesnim momčadima, igrama, suparnicima i okolnostima, sigurno će se složiti kako su od 1970. postojale najmanje 3-4 momčadi koje su igrale bolje od ove (zadnja je vjerojatno bila ona s Modrićem), kako su imale prije svega očajne trenere, isto takvu igru, jače suparnike, teške okolnosti, i kako su usprkos svemu zavrijedile proljeće.

Europsko proljeće ove momčadi Dinama višestruko je relativno. U relaciji je prije svega prema igri. Činjenica je da je ova momčad uspješna u fazi napada, slabija u transformaciji iz obrane u napad i najlošija u obrani. To se najbolje vidjelo u pretkolima kvalifikacija za Ligu Prvaka u kojoj je na koncu naletjela na bolju igru švicarske momčadi. U tom je trenutku, ako ne i prije, prije svega treneru postalo jasno koja je snaga, koji su dosezi momčadi i koje su mogućnosti napretka igre.

U relaciji je i s obzirom i na igru suparnika, a ne samo na vlastitu. Suparnici, nekad velika imena europskog nogometa kao uostalom i Dinamo, u susretima su pokazali veliko ništa. Odlučujući susret za ulazak u Europsku Ligu (tj. Drugu europsku ligu) bila je pobjeda protiv Astane doma 1:0. Nakon toga slijedi nestvaran niz izvrsnih rezultata i solidnih igara u fazi napada, tj. 4:1 kod kuće, 0:2 i 1:2 u gostima, tj. 9 bodova u 3 utakmice zaredom. Najvažnija je treća pobjeda jer je pokazala da se momčad može vratiti u gostima s 1:0 na 1:2, iako protiv najslabije momčadi skupine i pred praznim tribinama.

U tom trenutku teorijski govoreći, Dinamu je dostatan 1 bod u preostala 3 susreta kako bi se i matematički plasirao u proljetni dio natjecanja i ostvario povijesni uspjeh kakav nije postigao ne samo u 28 godina novije hrvatske povijesti nego niti u zadnjih 48 godina vlasitite s Mamićem i bez njega. Cilj je ostvaren na Maksimiru koliko se uspjelo vidjeti s tribina i na malim ekranima. I to ne samo s nadmoćnih 3:1, nego i igrom kojom bi se dičio i svaki viđeniji brazilski klub, a unutar nje i recimo zgoditkom petom. U 4 utakmice Dinamo je sakupio bodova više nego u 10 godina pod vodstvom Mamića.

Ništa od rečenog ne podcjenjuje uspjeh ove momčadi Dinama koji je veličanstven, ali treba biti svjestan uzroka tog uspjeha i okolnosti koje su mu pogodovale. Nedostatke treba nastojati popraviti, a nepopravljivo zatomiti kako ga suparnik ne bi iskoristio. Trener je svjestan kako momčad nema što tražiti u Ligi Prvaka i njezine snage primjerenije Europskoj Ligi. Svjestan je slabosti igre, napose u fazi obrane i može se pokazati kako ih nastoji popraviti jer želi lijepo proljeće.

Ovo „Dinamovo Proljeće“ 2018./2019., višeznačno bremenit izraz u povijesti kluba posljedica je cijelog niza nužnih i dostatnih uvjeta puno važnijih za rezultat od istovremenog odlaska Mamića, primjerice same igre, trenera, suparnika i okolnosti susreta čega je svjestan svatko tko se razumije u sport. Najbolje je imena uopće ne spominjati, jer spomena nisu vrijedna. Razgovarajmo o načinu igre, uigranim akcijama, trenerskom rukopisu i rezultatu kao plodu o jogo bonito, jer Dinamo ako je po nečemu bio poznat tijekom cijele svoje stoljetne povijesti, onda je to bila lijepa igra koju su redovito nosili veznjaci svjetske klase. Što se nastupa na proljeće tiče, daj Bog suparnika po mjeri i najljepši nogomet koji Dinamo ovog trenutka može odigrati.

 

 

NIJE PITANJE – TKO JE TAJ? NEGO – TKO SI TI?

imageedit_1_5587088569.jpg

“Tko je taj, koji su to krugovi koji generiraju te vrste prijepora i sukoba oko tema kojima je zajedničko da tema treba imati konsenzus, treba utvrditi. Netko takve sukobe namjerno generira, pokušava izazvati sukobe između predsjednice i Vlade, sada između predsjednice i ministrice vanjskih poslova, treba utvrditi tko to radi, zašto to radi i koje su mu namjere.” (drugi Predsjednik 9. Saziva Sabora RH, 06/11/2018)

Rijetko se od predsjednika najvišeg zakonodavnog tijela demokratske države može čuti ovoliko totalitarna izjava. Načelno ni oko jedne teme u demokraciji ne treba biti konsenzusa. Praktično oko nekih tema dobro je barem dvotrećinsko slaganje, a to su one dane u ustavu demokratskih društava iako su podložne promjenama. Međunarodni „dogovor“ (jer to „sporazum“ ili „ugovor“ nije) po definiciji nije među tim temama. Ako je rečeno slučaj, Predsjednik Sabora RH priča notorne bedaatoće gurajući dnevno-političku, međustranačku i unutarstranačku temu na pijedestal državničke. Tako postupaju samo provincijski politikantski šarlatani. Zahtijevati s mjesta Predsjednika Sabora da se neke umišljeno-zamišljene „vrste prijepora“ oko isto takvih „tema“ spriječe, čak i da se utvrdi identitet državljana RH koji generiraju „te teme“ najgora je zloporaba službe u unutarstranačke ako ne i osobne svrhe i kao takva treba biti osuđena svim demokratski dostupnim sredstvima.

Svoj 28 godina star unuatrstranački veš perite u svojim stranačkim izbama, a ne zagađujući i onako već usmrđen, truo i poluraspadnuti leš javnog prostora i pseći iskvarene državne službe (isprika svim psima i onima koji se tako osjećaju poput npr. Diogena Sinopljanina ili Davora Gobca). Reći s mjesta i u svojstvu Predsjednika Sabora RH kako postoji „sukob između Predsjednice RH i Vlade RH i između Predsjednice RH i Ministrice vanjskih poslova RH“, kako netko te sukobe „namjerno generira“ i kako treba „otkriti tko“, pri čemu je jasno kako su svi navedeni akteri dio HDZ-a, abecedom logičke pismenosti vodi k zaključku kako se radi o unutarstranačkom sukobu koji se podiže do nacionalnog sukoba. No on to nije. A svatko tko u rečenici pruža dokaze za to logički je nepismen i sklon zloporabi položaja.

Sukobi, dok su demokratski, dakle barem bez ozbiljnog prolijevanja krvi, poželjni su i znak su zdrave demokracije, dok je nesposobnost rješavanja sukoba znak ozbiljnog demokratskog poremećaja i kronične bolesti vlasti. Ne miješati nesposobnost rješavanja unutarstranačkih sukoba s traženjem unutrašnjih i vanjskih neprijatelja Marxa i Kardelja nego se pogledati u špigl i pitati se – Tko si ti? Vis-a-vis demokratičnosti, više su krvi prolili nasilni članovi HDZ-a svojim obiteljima i ostalima, nego što je proliveno na javnoj sceni od svršetka Domovinskog rata. Vi ste sramota ove nacije, svojih predaka koji se okreću u grobovima i nerođenih potomaka koji će dobrim dijelom ni krivi ni dužni biti predmetom sprdnje već na spomen prezimena. Vi ste sramota jer ste naciji podgrijavali lažne nade i istovremeno ju natjerali da ih jednu za drugom tijekom 28 godina nepovratno izgubi i izgubljena poput bauka sad kruži Europom.

URANG NAWARKEUN GAJI DIMIMITIAN TINA KUNAS 6.000

Untitled

Koja je sveza između Predsjedničinog otimanja mikrofona, migrantske granične krize i poslodavčevog pokliča „Zapošljavamo!“. Na prvi pogled nikakva. Koliko god novinar glasom, grimasom, gestom, posturom i pokretom agresivan bio, unoseći se u privatni prostor sugovornika, taj isti sugovornik, tkogod bio, neprimjeren je ako mu čvrsto, a opet senzibilno, rukom obuhvati mikrofon, prinese ga ustima i počne odgovarati. Nepristojno? U Hrvatskoj u kojoj je politika postigla status reketara medija to je simbolički čin transakcidentacije tijekom svete mise političke samovolje i nadmoći nad medijima. Primjerice, danas glasne glave od stoljeća sedmog ili barem od vremena naslikavanja Todorića s Franjom i kobasama na mrtvoj prirodi tuzemnog gospodarstva, šutjele su kao zalivene. Nije bilo oportuno govoriti makar trošak šutnje nadvisio dobrobiti današnje buke (čast iznimkama).

Ta ista politika ne snalazi se s ilegalno-migrantskim ekscesima. Među navedenima vrlo je malo onih koji žele ostati u Hrvatskoj između ostalog i zbog toga jer se loš glas širi još i dalje, ali i zbog toga jer vjerojatno nemaju uvjete niti za biti konobari i sobarice koliko god mi zapošljavanje i edukaciju shvatili neformalno ili aformalno (V.S. hvala na distinkciji). Oni žele dalje u gospodarski toplije krajeve. U makroekonomske oaze. U kojima mikroekonomske palme njišu grane. Na koncu će biti prisiljeni ostati ovdje gdje ne žele biti, jer ih nitko neće, a mi ne znamo što bismo s njima. Nasuprot rečenom, poslodavci imaju motto: Zapošljavamo! koji je izlišan iz više razloga, no iz tirkiznog mora prigovora koje okružuje taj otočić zlatnog pijeska, brežuljaka i potočića izdvojimo dva. Natpis je napisan krivim jezikom. Naime, oni koji znaju jezik i posao napustili su Hrvatsku, a oni koji su se upustili u Hrvatsku ne znaju ni posao ni jezik. Why natpis „Zapošljavamo!“ nije na jezicima država Sjeverne Afrike i Bliskog istoka beats me. Nadalje, taj motto više ne igra otprilike kao Hajduk, ali igra otprilike kao Dinamo motto: „Urang nawarkeun gaji dimimitian tina kunas 6.000“, (u prijevodu: „Nudimo posao za početnu plaću od 6.000 HRK“).

Zucker kommt zuletzt, ako su najbolji radnici napustili Hrvatsku, a najbolji su jer tako kažu statistike EU, kako to da poslodavci, kad ih već ne mogu zadržati, ne odlaze za njima? Ako je dana sveza države i gospodarstva, onda iz istog razloga iz kojeg se još niti jedan političar nije iselio iz Hrvatske u potjeri za srećom kvalitetnije izborne baze i poštenijih uvjeta mukotrpnog društveno-političkog rada što nas vraća na početak teksta i na svezu politike i medija pa na koncu i sve tri sasvim slučajno odabrane i na prvi pogled nepovezane pojave. Nasuprot marksističkom idiotizmu, mnogima bliskom iz njihovih formativnih godina, treba reći kako je nogomet poezija zbilje pa tako dok jednima nakon jeseni direktno dolazi proljeće, drugi zapinju u vječnoj zimi dok Vivaldijev kostur u grobu paradno ponavlja svoj edukativno-ekološki salto mortale.

IMA LI HRVATSKA MORALNU ODGOVORNOST PREMA MIGRANTIMA?

Untitled.jpg

Hrvatska, kao i druge države Srednje Europe, ni na koji način nije sudjelovala u uzrokovanju nereda na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi koji su doveli do migracija tamošnjeg stanovništva u Europu. Tim slijedom ne mora sudjelovati niti u trpljenju učinaka tog nereda ili u brizi za migrante iz tih područja. Načelo dijeljenja brige za učinke među onima koji nisu odgovorni za uzroke od strane onih koji to jesu po sebi je nemoralno. Onaj tko je proizveo nered ima moralnu odgovornost nered i počistiti za razliku od onoga tko ga nije proizveo. Njemu je to moralno zapovjeđeno, a ostalima nije, ali nije im niti zabranjeno.

Odgovornost se razumije kao moralna pa se radi o moralnoj dužnosti ili zapovjedi, a svaka, pa i moralna zapovijed zapovijeda vlastito izvršenje i onaj tko ju ne izvrši čini nešto nemoralno. Dijeliti vlastitu odgovornost s onima koji nisu odgovorni po definiciji je neodgovorno pa ako je podjela zapovjeđena, onda je moralno dopušteno ne izvršiti zapovijed. Tome je tako jer ta dužnost spada na odgovornog, a ne na onoga koji to nije i jer ne izvršavanje dužnosti znači neodgovorno postupanje isključivo odgovornog. Onome kome je odgovornost neopravdano dodijeljena dopušteno je brigu pokazati ili ne, ali ni na koji način to pokazivanje brige nije zapovjeđeno niti zabranjeno. Zapovjeđeno nije jer nema niti odgovornosti, a zabranjeno nije jer pokazivanje brige može imati uzroke različite od imanja objektivne odgovornosti.

U skladu s rečenim Hrvatska nema nikakvu moralnu odgovornost niti joj može biti moralno zapovjeđeno brinuti se za navedene migrante (protiv svih koji misle kao ovdje postoji moralna nužnost). Kako nema nikakvu moralnu odgovornost ne može joj biti niti moralno zabranjeno brinuti se za migrante (protiv svih koji misle kako ovdje postoji moralna zabrana). U međuprostoru između nepostojanja moralne zapovijedi i zabrane stoji dopuštenje. Hrvatskoj je moralno dopušteno brinuti se ili ne brinuti se za migrante. To znači kako se razlozi za brigu ili nebrigu mogu temeljiti na njezinoj odgovornosti proporcionalno brizi ili nebrizi odgovornosti odgovornih. Primjerice, ako odgovoran pokaže najveću moguću brigu i iscrpi sva sredstva, onda je dopušteno preuzeti dio odgovornosti, tj. nije zabranjeno, ali i dalje nije niti zapovjeđeno.

U svjetlu rečenog (svima koji misle kako postoji moralna dužnost ili zapovijed brige za migrante) treba spomenuti činjenicu da su počinitelji nedavnih terorističkih napada u Europi propušteni kroz Hrvatsku za Predsjednika Vlade RH Zorana Milanovića, pa ne bi bilo dobro da se to ponovi za Predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića. Također u svjetlu rečenog (svima koji misle kako ne postoji moralna dužnost ili kako postoji zabrana brige za migrante) treba spomenuti činjenicu da su Hrvati također bili migranti koji su dospjeli na područje današnje Hrvatske susrevši starosjedioce (za koje dragi Bog zna što mislili o pridošlicama), ali i kako Hrvati još uvijek jesu migranti koji migriraju diljem svijeta (štoviše, više je Hrvata izvan Hrvatske nego u njoj).

Temeljem nepostojanja odgovornosti Hrvatske za uzroke navedenih migracija može se reći kako Hrvatskoj nije niti može biti ni moralno zapovjeđeno ni moralno zabranjeno brinuti se za migrante (nasuprot objema stranama u fiktivnoj javnoj raspravi). Njoj je zaista samo dopušteno brinuti se ili ne. Drugim riječima, ona se može, ali ne mora brinuti za migrante temeljem daljnjih moralnih razloga, no niti jedan od njih ne može brigu ili nebrigu učiniti moralno zabranjenom ili zapovijedanom preko granica njezine odgovornosti za uzroke koju de facto nema tako dugo dok ta granica nije dosegnuta od strane odgovornih za te iste uzroke.

Dodatak

Tema ovog teksta nije niti jedna druga odgovornost osim moralne, tj. niti unutarnje-politička (sigurnosna), vanjsko-politička (granična i međudržavna), gospodarska, kulturna i slične. Pri tome je jasno kako oblici odgovornosti različiti od moralne mogu s njom biti u suprotnosti. Ipak, kako bi bili u suprotnosti prije toga je te vrste odgovornosti potrebno opisati i razlikovati, a ne miješati ih što je najčešći slučaj u živim javnim raspravama kojima ovih dana svjedočimo. Nadalje, tema je moralna odgovornost Hrvatske kao države, a ne moralna odgovornost njezinih pojedinačnih državljana kao privatnih fizičkih osoba ili odgovornost institucija kao privatnih pravnih osoba. Na koncu, tema nije moralna odgovornost migranata, jer ona iako postoji uvijek postoji u odnosu nemoći migranta prema nadmoći onoga pred kime migrira i onoga prema kome migrira.

ČITATE LI NA TOALETU?

Untitled.jpg

Dosad sam se susreo s jednim jedinim toaletom u javnom prostoru koji je oko wc školjke imao police s knjigama. Ni javni ni privatni toaleti ne sadrže literaturu, čak ni stalak s novinama, a najmanje knjige. Ljubitelj štiva koji je zaboravio knjigu osuđen je na korištenje telefona, a ako ga nema sa sobom, na čitanje reklama i grafita. Tekst na toaletnom papiru nedosanjan je san svih zaboravnih toalet-čitatelja.

Čitati na toaletu nije lako. Tijekom male nužde to je nespretno, a rijetko se iznad pisoara ne mogu naći ikakvi zanimljivi tekstovi, možda primjerena vrlo kratka priča, osrednje duga pjesma ili barem haiku, dakako, ovisno o trajanju male nužde ili pak želje za dobrim štivom. Ljubitelj je osuđen na korištenje i čitanje spomenutih izvora ili na buljenje u prazno. Osuđen je i na javnu porugu. Čita jer ima problema s probavom. A ne, ne. Čita jer eto toliko voli čitati, a kakav vi dokaz vaše bibliofilije imate?

Nasuprot maloj, s velikom je nuždom lakše. Ima više vremena, možda se ima i volje pa čak i interesa za određenim štivom. No u javnim toaletima situacija je poražavajuća, a ni u privatnima nije bolja. Ne postoji niti stalak na kojeg bi čovjek oslonio knjigu koju je sa sobom donio, a o polici s knjigama može samo sanjati. Ljubitelj štiva koji se tijekom velike nužde zatekne na wc-u bez knjige ili telefona osuđen je na patnju.

Kao i u toliko drugih situacija i ovdje sve počinje kućnim odgojem. Pod uvjetom da u kući uopće postoji polica s knjigama, nositi knjigu na wc stvar je kulture. Samo zato što čovjek ima fiziološke potrebe to ne znači da treba stati s čitanjem. Tako je nošenje knjige na wc stvar vježbe i navike. Samo najveći majstori sa sobom uz knjigu nose olovku i notes, jer na ljestvici mjesta na kojima ljudima na pamet padaju nove ideje wc-i su visoko.

Ali što čovjeku znači obiteljski odgoj kad ga neće podržavati niti u školi, ni na fakultetu, ni na radnom mjestu, ni u krugu prijatelja, ni u javnom i privatnom prostoru? Toaletni čitatelji i pisci ili su rijetka sorta ili pak to mnogi čine, ali o tome šute misleći da čine nešto zabranjeno. Stvar je zajednice podržati sve koji čitaju na toaletima. Stvar je javnog priznanja i pružanja statusa koji i zaslužuju napose u društvu poput hrvatskog u kojem se malo čita, još manje piše, a i kad se piše loše se piše i plagira se sve u 16.

Što se javnih wc-a tiče, zasigurno nije osobita poteškoća postaviti zidni stalak s novinama i žurnalima. Što se privatnih tiče, ugradnja police s knjigama, blokom za pisanje, olovkom (po mogućnosti na špagi kako su govorili stari) i primjerenim vratašcima koja dobro prianjaju kako se literatura ne bi oštetila već sama po sebi predstavlja izvrstan hobi kao uvertiru u čitateljev pir. Nasuprot svemu što govori u prilog čitanju na toaletu, stalka nema. Police nema. Knjiga nema. Dobro da uopće toaletnog papira ima. Dakle, knjigu pod ruku. No na čovjeka koji s knjigom, časopisom ili novinama odlazi na wc ne samo u javnom nego i u privatnom prostoru gleda se s dozom zgražanja koja nadilazi dozu s kojom bi ga se gledalo da tamo odlazi s ručnim raketnim bacačem ili s klupkom vune i iglama za štrikanje. To je normalno, a knjiga je abnormalna.

Čitatelji na toaletima omražena su vrsta. Čim krenu počinju osude. Misli se kako odlazeći ne trebaju ponosno mahati s Hegelovom Znanosti Logike ili Sportskim novostima tako da svi znaju ne samo da će i što će čitati nego i kakvu vrstu stolice očekuju. To se drži uvredljivim. Patnje ne prestaju. Nedajbože da se tijekom čitanja požalite ljudima za pisoarima na buku. Tko ste vi da se žalite na buku i ostale aktivnosti po toaletima? Nitko i ništa. Get a library! I kao da to nije dovoljno. I kraj čitanja je trauma. Naime, zbog naravi posla čitatelj nekamo treba odložiti knjigu bilo da je završio ono po što je i došao, bilo da su mu noge počele trnuti. No nema. Nema za knjigu mjesta pod uzavrelom lampom toaleta! Odložiti ju na pod uz zid neprihvatljivo je. Sa stalka za rolu papira skliznut će u wc školjku. Primjerenih džepova čitatelj nema. I počinje drama koju je bolje ne opisivati.

Ovdje ne staju egzistencijalne poteškoće i sudba kleta čitatelja na wc-ima, ali možda su navedene dovoljne kako bi svim ne-čitateljima približile more koje prvi doživljavaju. O kojima šute. O kojima im je zabranjeno čak i privatno govoriti da javno omalovažavanje i ne spominjemo ako samo i zucnu o svojoj rutini. Koje frustrirajuće duboko potiskuju umjesto da ih puste iz sebe kao što puštaju vodu za sobom.

Jednog dana svanut će sunce slobode nad toalet-čitateljima. Dotad će biti proliveni hektolitri nedužne krvi i uništene tisuće čitalačkih snova i života. Jednog sunčanog dana prelazit ćete pogledom s čitatelja-na-toaletu na nečitatelja-na-toaletu i kako će svi dok odlaze na wc pa iako i na malu nuždu pod rukom nositi barem novine ako ne i svezak enciklopedija više nećete znati tko čita, a tko ne. Tako i treba biti, jer ako volite čitati na toaletu, čitajte!

BETONSKE CIPELE

Untitled.jpg

Četrnaesta Vlada RH ostat će zapamćena po mnogočemu ali po dobru ne. Čak ako se i izdvoji par dobrih financijskih poteza, koji uzeti za sebe izgledaju OK dok su u odnosu na europski prosjek činjenično najlošiji, oni se utapaju u gospodarskoj tmini. Uspjela je ne samo zabetonirati Hrvatsku, baciti na dno Europe i ostaviti ju da se tamo grčevito bori za zrak prije nego što domoljubno izdahne nego i osigurati se da ju nitko nikad ne otkrije.

Izraz Betonske cipele (engl. Concrete Shoes, Chicago overcoat) znači da se čovjeka živog ili mrtvog postavi u beton do gležnjeva i čim se beton dovoljno stisne da se čovjek ne može osloboditi baci ga se u rijeku, jezero ili more. Ovo je vjerojatno izmišljena metoda rješavanja ljudi od strane talijanske mafije u SAD-u, ali baš kao izmišljotina besprijekorno odgovara gospodarskoj politici Vlade RH, jer je ionako loše gospodarstvo učinila ne samo lošijim nego i fiktivnim pa si je može dopustiti tvrditi kako je dobro, čak i bolje. Naime, ako je slika činjenično fiktivna, onda normativno može biti kakvom god ju se izmisli.

Predsjednik i 99% ministara spomenute vlade svojim članstvom u njoj dosegli su jedinu spomena vrijednu natuknicu svoje karijere. Prije nje niti su išta postigli niti se za njih znalo čak i u tuzemnim vidokruzima koji se šire, a teško kako će im članstvo biti referenca za daljnje zapošljavanje osim u nekoj od državnih sinekura. S obzirom da zbog toga legitimitet nemaju, ni identitet nije moguće utvrditi pa je mudro zvati ih nepoznatim počiniteljima za kojima nacija traga po centru za pamćenje svoje blentave glave koja je toj nakupini nepoznate tvari dala svoj milozvučni glasić.

Njezin legalitet upitan je sve masovnijom trgovinom saborskim zastupnicima na saborskom stočnom sajmu nad kojom se odjednom svi moralno nadmoćno zgražaju dok su desetljećima šutjeli dok je jednostranački SDPHDZ betonirao svaku treću opciju, uništenjem, kupovinom ili kako vam drago. Saborska većina pa samim time i sama vlada ne samo da ničime ne odgovara volji birača iskazanoj na izborima nego joj je dijametralno suprotna.

Zgražanje nad brzorastućim klubom zastupnika stranke gradonačelnika glavnog grada čije je ime nevrijedno spomena, a još manje oglašavanja, nasuprot licemjernom gunđanju cmoljavih purgera ako ih uopće i ima, treba potisnuti u ime činjenice kako je u tom klubu 99% nakupina nepoznatog tkiva čija je politička karijera odavno svršena i sad u klupama čekaju da se beton stvrdne. Bez legitimiteta i legaliteta oni omogućuju saborsku većinu četrnaeste vlade RH.

Budimo realni, da svi skupa sutra netragom nestanu s lica zemlje ne bismo niti okom trepnuli. Ipak oni su ovdje jer su im neki dali glas. Možda za kakvu dozvolu, možda za par kvadrata asfalta, par metara vodovoda, plina ili kanalizacije, možda za gradski stan, a možda i za radno mjesto i par tisuća crkavice. Čak i uz jednostranački izborni zakon i aktualnu tehniku izbora u sivoj zoni još uvijek je teret na naciji.

Teret odluke na sljedećim izborima na kojima pod muss treba onemogućiti SDPHDZ-u da ikad više oblikuje većinu čak i u kućnom savjetu. Čak i da ima anemičnog higijeničara u prvom razredu osnovne škole koji niti abecedu još nije naučio, ali voli Marxa i Kardelja. Da ikad više bezbrižno, ironično i preseratorski vlada za tuđi novac. Da osjeti kako je to na nogama imati betonske cipele. Iste one cipele koje je zabetonirala voljenoj naciji koja se utapa u vlastitim priglupim odlukama u državi živih mrtvaca.

HRVATSKA JE MRTVA, ŽIVJELA HRVATSKA!

Untitled.jpg

Iz Hrvatske se iselilo ne 350.000 političara nego radno sposobnog stanovništva. Nepoznat broj političara živi od javnog novca kao i 250.000 javnih službenika. Niti 1.500.000 umirovljenika nisu se iselili. Većina ih nema punu mirovinu. Sve je manje radno sposobnog, a sve više nesposobnog stanovništva. Broj radno sposobnih smanjuje se uz iseljavanje negativnim prirastom i nedovoljnim uvozom radne snage. RH ima 1.400.000 zaposlenih (kolik je udio u sivoj ekonomiji tajna je socijalnog mira), 140.000 nezaposlenih i opadajući broj djece i mladih do 23 godine starosti na realno podosta manje od 4.000.000 stanovnika. Istovremeno RH treba 20.000 ako ne i dvostruko više radnika.

RH na sebe troši najmanje 40%, BDP-a, tj. od svakih 1000 kuna 400 je cijena same države pri čemu ne proizvodi dobrobit koja nadvisuje 400 kuna. Udio troška države ne smanjuje se niti stagnira nego je sve veći. Država ne samo da troši iznad svojih dužničkih mogućnosti, nego ne pokriva cijenu dobrobitima koje proizvodi. Kad cijena države prijeđe 50% BDP-a može se reći kako je postala svrha samoj sebi. Državljani koji ne rade za državu tad su servis za njezino održavanje. To bi se moglo zbiti vrlo brzo, jer se među iseljujućima ne primjećuje značajan udio političara, državnih i javnih službenika, štoviše, njihov se broj u RH povećava, a učinkovitost smanjuje. Broj vijesti tipa „Vodstvo XYZ stranke rasformiralo je stranku i 90% članova kolektivno napustilo Hrvatsku i uputilo u Irsku.“ ili „Većina članova ABC stranke zbog neshvatljivih političkih uspjeha otišla raditi za ogranak sestrinske stranke u Njemačku.“ ravan je nuli.

Kako nema naznaka poboljšanja nego samo pogoršanja stanja, razumno je pretpostaviti kako će se broj stanovnika smanjivati kao i broj radno sposobnih pa i broj nezaposlenih što neće učiniti broj zaposlenih dovoljnim nego još manjim. Kako će se odvijati situacija nitko ne zna. Ak prije toga država ne bankrotira zbog vanjskih dugova, prvo će na udaru biti umirovljenici, zatim će na red doći zdravlje (prvo tih istih umirovljenika) pa će na red doći zaposleni izvan javnog sektora jer će sustav zbog davanja postati neodrživ i na koncu će država početi jesti sebe samu dok ne umre. No ne treba Hrvatskoj željeti smrt ili zlo. Ona ga čini sama sebi. Treba željeti da joj smrtne muke ne budu preduge. Nitko nije zaslužio trpjeti neljudsku patnju, u slučaju da se radi o ljudima što s vremenom ako je rečeno točno postaje sve dvojbenije. No čak i ako premine brzo i uz malene patnje, ne treba očajavati jer nije jedina.

Postoji i druga, ona u sjećanjima generacija iseljenih Hrvata čiji je broj premašio broj Hrvata u Hrvatskoj. Ako smo je se mogli jednom sjećati 1000 godina, možemo još jednom sljedećih 1000. Memorijska Hrvatska pamti bez greške za razliku od činjeničnih Hrvata koji ih zaboravljaju bez greške. I ponavljaju. Sve bolje i bolje.

KOME SMETA PROMJENA IZBORNOG ZAKONA?

Untitled.jpg

Ako se na stranu sukne neugledna nesposobnost ove Vlade RH da izvadi svoje neradničke prstiće iz privatnog posla, preostaje isto takva nesposobnost te iste Vlade RH da izvadi svoje totalitarne prstiće iz demokracije.

Adolescentsko-nasilnička politika podaničkog ponašanja pred jačima u EU i nasilničkog iživljavanja nad slabijima u RH teško da bi bila opravdana čak i da gospodarski pokazatelji RH izdižu s dna, dok je naprasno neopravdana pod robusnim okolnostima. Vrijeme je da ju se pred institucijama EU raskrinka kao skupinu potkapacitiranih neuglednih lokalnih političkih džepara nesposobnih živjeti čak i od te profesije.

Ako se utvrdi kako postoji relevantna razlika između dokumenata zaprimljenih u Saboru RH i dokumenata preuzetih u nadležnom ministarstvu čije ime kao niti ime trenutačnog ministra nije vrijedno spomena, a u svezi inicijative za promjenom izbornog zakona, onda se uopće ne treba gombati s Predsjednikom Vlade koji je bio dubokog uvjerenja kako nadzor uvida u potpise nije bio potreban iz čega u njegovom umu slijedi da nije, s tuzemnim pravosuđem, a još manje s ministarstvom čije ime kao niti ime trenutačnog ministra nije vrijedno spomena nego je nasušno potrebno direktno lobirati u EU i europskim medijima. Ako postoji dokazni materijal, s njime treba pred EU pa neka se mudre glave sramote po Bruxsellesu.

Nadati se kako će drugospomenuto ministarstvo ići protiv sebe samoga i protiv sestrinskog mu prvospomenutog ministarstva kao simbola, oličenja i za većinu država svijeta nedostižnog vrhunca daleko najgore javne uprave naivno je i iracionalno, jer vjerovati bilo što osim to da je u abnormalnim okolnostima postupati abnormalno jedina normalna stvar za učiniti znači vjerovati u privid a vjerovati tako nešto nije racionalna stvar za učiniti.

Ova Vlada treba se suočiti s činjenicom kako nitko protiv nje nema ništa osobno. To komotno može biti skupina privatno dobrih i predanih obiteljskih ljudi sa svojim predivnim njemačkim ovčarima i prijateljima, ali kao fizičke osobe i kao pravna osoba ona je dio predloška, simbola i ikone smeća od upravljanja ovom državom zadnjih 28 ako ne i 100 godina.

P.S.

Nakon 28 godina došli smo do trenutka u kojem bi s tehničkim ministrima financija, gospodarstva i poduzetništva, po mogućnosti stranim stručnjacima svjetskog znanja, iskustva i rezultata, većina koju bi činili lijevi Živi zid, centristički MOST i zamislimo skupina novopečenih desnih konzervativaca koliko god loša bila istovremeno bila kudikamo bolja od najbolje moguće većine koju bi tvorili HDZ, SDP ili realno SDPHDZ. Ulazak u EU podigao je letvicu nužnog i dostatnog, a RH ne samo da ne može preskočiti tu letvicu; ne može ju čak niti dohvatiti vršcima svojih malenih, debelih i masnih prstiju ako stoji na stolcu podno nje.

TIPIČAN HRVATSKI TJEDAN

Untitled

Kakvi su tjedni u Hrvatskoj? Tipični. Nikakvi. Dno dna. Bivši Predsjednik HDZ-a i Vlade RH, vjerojatno cijelog niza drek-na-šibici udruga, saveza, zborova i tko zna čega sve ne osuđen je za ratno profiterstvo. Umjesto da dobije 40 godina, bez golf vikenda niti dana neće provesti u zatvoru. Razglašen je idiotizam o brendiranju Hrvatske pod geslom „Sve u isti koš!“ pri čemu nikome nije palo na um da prvo vidi što hrvatsko već jest brend u svijetu, a što nije pa zatim uvesti brend-totalitarizam „Sve brendirljivo brendirati, a nebrendirljivo učiniti brendirljivim!“ à la Galileo, Hitler  da o kulturnom kiču od Staljina do Sadama i ne govorimo.

Predsjednica je načinila iskorak u self-brandiranju udomivši ni manje ni više nego predivnu Kiku i izjavivši pritom kako joj je bila najljepša što je pomalo čudno jer bi razuman čovjek pretpostavio kako će udomiti najneuglednijeg i najneudomljivijeg psa iz sirotišta za razliku od podosta čudne lišenosti informacije o tome bedina li ona svog psa o svom osobnom trošku ili na račun Ureda Predsjednice što bi svakako bilo lijepo za znati. Brodogradilišta koja su prije najmanje 6 ako ne i 26 godina trebala prenamjenu svoje proizvodnje na specijalna plovila koja trebaju vojsci, policiji, hitnoj pomoći, graničnoj službi, GSS-u, ribarima i građanima potrošila su sav novac na upravu koja na slobodi uživa blagodati svog nerada umjesto da služi 40 godina zatvora nakon ekspresnog suđenja.

I kao da to nije dovoljno za ovaj nesretni tjedan i ovaj napaćeni narod, još nas onaj morbidni Molekula plaši s krvavo-crvenim meteo-alarmom koji će vjerojatno značiti istovremeni potop, potres, podizanje razine rijeka i mora i erupciju vulkana koja bi se zbila kad bismo ga imali pri čemu je jasno kako je jedini vjerojatan meteorološki raritet za konac ove i početak sljedeće godine činjenica kako će Zagreb (Dinamo) najvjerojatnije ove godine preskočiti zimu i zakoračiti direktno u proljeće što se nije zbilo punih 48 godina, dok će u Splitu (Hajduku) vjerojatno napadati pola metra snijega i pitanje je hoće li dočekati ljeto u HNL-u.

U međuvremenu smo saznali kako nam je javna uprava među najgorima u EU pa i u svijetu pa niti nije čudno kako se par knjiga s potpisima za referendum zagubilo od predaje, preko vlade, ministarstva do APIS-a zbog čega, ako je slučaj, na stup srama usred Europe i na sva zvona treba dati cijelu vladu selskih politikantskih prekupaca. Saznali smo kako nam sudstvo zdušno kaska za upravom, kako nam se policija teško nosi s 200-tinjak imigranata na granici i još nekoliko neugodnih detalja u uspjesima ove HDZ-ove vlade koja dakako ima svojih zasluga koje pak nisu spriječile 350.000 državljana pri iseljavanju, a tako mi Boga moga neće niti manja koncentracija na afere u javnom prostoru i nasuprot nje na udomljene pse.

Kako je započeto, tako neka se i završi pa smo pri koncu tjedna saznali kako ima Hrvata koji se odlučuju na povratak u domovinu, u konkretnom slučaju po sili zakona i ne bi bilo čudno da uzor tuzemnog biznismena, koje se davno naslikavao s prvim predsjednikom RH, koji je također bio predsjednik HDZ-a, sa suprugom mu i brdom kobasa završi osuđen možda i za ratno profiterstvo i ne provede ni dana u zatvoru umjesto da odleži 40 godina. Eto takvi su tjedni u Hrvatskoj. Tipični. Nikakvi. Dno dna.

TRI KORNERA PENAL

Untitled.jpg

Predsjednica RH u samo nekoliko tjedana nanizala je nisku u najmanju ruku neukusnih izjava koje bi svaka za sebe bile komične da uzete zajedno nisu tragične. Posljednja glasi: „Mislim da ova koncentracija na afere, koliko god one bile važne kao predmet istrage pravosudnih tijela, u javnom prostoru nije dobra i da dalje utječe na iseljavanje stanovništva iz Hrvatske.“ (18. 10. 2018.) Pojednostavljeno govoreći, Predsjednica misli kako pisanje o važnim aferama u javnom prostoru, tj. u medijima i vjerojatno na društvenim mrežama utječe na iseljavanje stanovništva; tj. formalnije: Ako se u javnosti koncentriramo na afere, onda to uzrokuje iseljavanje. U javnosti se koncentriramo na afere. Dakle, to uzrokuje iseljavanje.

Implikacija glasi: Ako se u javnosti ne bismo koncentrirali na afere, onda to ne bi uzrokovalo iseljavanje. Ovdje je u igri trostruka pogreška. Prva se sastoji u pogrešci post hoc ergo propter hoc, tj. samo zato što iseljavanje slijedi za javnim pisanjem o aferama to ne znači da javno pisanje o aferama uzrokuje iseljavanje. Naime, uzročna se sveza dokazuje. Druga pogreška je implicitno zagovaranje cenzure i/ili autocenzure svih koji javno pišu o stvarnim aferama. Treća pogreška je negiranje puno vjerojatnijih uzroka iseljavanja poput gospodarskih. Drugim riječima, ako su te pogreške na djelu, onda Predsjednica čini dvije loše stvari od koji se ne zna koja je gora; to što implicira autocenzuru, cenzuru i redukciju javne rasprave što je protudemokratsko ograničavanje slobode misli, govora i pisane riječi ili to što poriče činjenice koje su vjerojatniji uzroci iseljavanja od javnog pisanja o aferama; možda za početak same stvarne afere koje iza sebe ostavljaju neplaćene, potplaćene, nezaposlene, blokirane, ovršene i na koncu iseljene.

Krajnje je ironično, cinično, licemjerno i komično u državi koja je na vrhuncima po percepciji korumpiranosti, sporosti rasta BDP-a, gospodarskom zaostajanju za EU i neučinkovitosti javne uprave tvrditi kako pisanje o tim pojavama, a ne one same koje su stvarne, činjenične i istinite, uzrokuje iseljavanje stanovnika, ali je sasvim u skladu sa suvremenim trendovima post-istinosne, post-stvarnosne i post-činjenične političke kulture, tj. bilo bi ironično, cinično, licemjerno i komično da nije tragično.

ŠTO UČINITI S VLADOM KOJA JE NEKONKURENTNA?

Untitled

Kako to da Vlada RH tako dobro radi svoj posao, da institucije, prostitucije i ostale –stitucije izvrsno delaju ako je država na začelju EU prema mjerilu konkurentnosti? Kad ste zadnji put čuli kojeg ministra kako se skromno oglasio s točnim npr. podacima o zatečenom stanju u ministarstvu i o rezultatima koji kažu kako su postali recimo 100% učinkovitiji (ostvaruju korisnu dobit namjesto beskorisnog troška) i to s 50% manje zaposlenika? Sve koji ovog trenutka mućkaju glavom upozorimo kako se radi o retoričkom pitanju.

Dio odgovora možda leži u sljedećem: predsjednik vlade: kom. 1, potpredsjednici vlade: kom. 4, uredi vlade: kom. 13, služba: kom. 1, ministarstva: kom. 21, a samo dragi Bog zna koliko je tu komada pomoćnika ministara, tajnika, vozača itd. Kakvo je stanje u državnim, javnim javno-privatnim i ostalim kompanijama, službama, agencijama, institutima na nacionalnoj i lokalnoj razini vjerojatno nitko ne zna. Istovremeno ta ista vlada, kao i ostale prije nje već 28 godina ubiru danak koji varira od 25 do 100%. Sjetimo kako je Gubec digao bunu zbog pišljivih 10-20%, tj. barem oni među nama koji su barem sjedili na nastavi povijesti.

Kako god bilo, ako je vlada toliko konkurentna a nacija toliko nekonkurentna, onda je najbolje da vlada ode, nekamo, bilo kamo. Možda u Grčku i tamošnjem puku, kmetovima i napaćenom narodu ponudi svoje izvrsne menadžerske usluge a ovu propalu naciju prepusti nekoj goroj vladi koja će bolje odgovarati njezinim lošim potrebama kad je već ona sama dobra. Kad ste zadnji put čuli kako se bilo koji ministar bavio svojom temeljnom djelatnošću, opisom posla i stvarima koje spadaju na radno mjesto i mjerljivu učinkovitost ili toliko omražene rezultate rada? I ovo je retoričko pitanje. Spašavaj se tko može!

NEKA VLADA NE RADI SVOJ POSAO

Untitled.jpg

Poštapalica ravna onoj „Neka institucije rade svoj posao“ i koja znači da ga ne rade, a koja se može svesti na poštapalicu „Neka vlada radi svoj posao“ isto tako znači da vlada ne radi svoj posao, ali radi onaj koji na nju ne spada.

Nasuprot rečenom vlada je uvjerena da radi svoj posao, da ga radi dobro, a ako je nešto loše, onda su krive prethodne vlade. Zbog nagomilanog bremena nerada niti jedna vlada ne osjeća se dijelom niti stranačkog, a još manje kontinuiteta vladanja prethodnih vlada.

Prvo smo imali ratno-privatizacijske vlade, nakon njih one koje su bile takve kakve jesu jer smo tek prešli u mirnodopski način života, zatim su se zaredale krizne vlade i na koncu kriminalne vlade i tek dvije zadnje su koliko-toliko uredne ali vidno nesposobne.

Ne računajući intermezzo Građevine, posljednje dvije vlade zaslužne su za više od 500.000 iseljenih državljana RH temeljem gospodarske stagnacije, vidnog zaostajanja za rastom direktnih konkurenata i oblikovanje 3. EUL (Treće europskounijske lige).

Na tjednoj bazi u najmanje jednom ministarstvu iskrsne po jedna afera, a u barem 50% njih pokaže se solidan dokazni materijal za ozbiljan izvanredni otkaz i tužbu po službenoj dužnosti što se dakako ne zbiva, jer su i nadležna ministarstva prepuna institucija koje ne rade svoj posao, ali kako kad institucije rade svoj posao.

Tako imamo vladu koja nam prodaje maglu kako radi dobro, iako njezina ministarstva činjenično rade loše. Kako vlada radi dobro ako joj ministarstva rade loše ostaje vječnom tajnom koju ne bi rasvijetlila niti Hegelova nebuloza o tome kako je istina cjelina. Ukratko, imamo vladu koja ne može osjećati kontinuitet rada s prethodnima zbog dva razloga.

Prvi je navodna unutarstranačka netrpeljivost prema svakome tko je prethodno vladao a i nema puno razloga pozivati se na stranačke prethodnike (vjersko zaivanje retuđmanizacije praćeno je poganom praksom sanaderizacije). Drugi je navodna međustranačka netrpeljivost prema svakome tko je prethodno vladao, jer netko mora biti kriv za današnji mrak, mrak u kojem svijetli jedino luč koju baš trenutna vlada sobom nosi.

Zbog navedenog ovdje ništa, ali baš ništa ne prelazi vremenitu ustavu izbornog ciklusa, a za čudo Božje kristalno je jasno kako baš traženi potezi prelaze ne granice jednog nego možda i 4-5 izbornih ciklusa. Vrhunac ove erističke dijalektike glasi kako će sve dobro što vlada radi, a ne zaboravimo radi svoj posao, osjetiti tek nakon 10-15 godina.

Nije teško vidjeti kako su to govorili svi prethodni predsjednici vlada, ne samo prije 10, 15, 20 nego i 25 godina i ako su dobro radili, onda bismo upravo danas trebali osjetiti učinke tih državničkih poteza koje ne osjetimo, jer institucije rade svoj posao i vlada dobro radi svoj posao. Poučeni poviješću, čini se da je za sve najbolje kad vlada ne radi svoj posao ili barem ono za što misli da joj je posao.

ROLE PAPIRA SU ŽIVE

IMG5685A

Ljudi sportske mjerače srčanog ritma stavljaju na nežive stvari. Između ostalog mjerač je pokazao da cijela rola toaletnog papira ima srčani ritam između 58 i 88 otkucaja u minuti, slično banani i šalici za kavu, ali različito od plišanog medvjeda koji u mirovanju ima 107 otkucaja u minuti. Nije poznato pada li srčani ritam rolama kako ih sve više i više trošimo, jer to bi se moglo biti ravno masovnom ubojstvu.

Kako god bilo, iako ne znamo gdje im je mozak (možda u kartonskom valjku) role papira su žive što baca novo svjetlo na staro pitanje o tome kako stavljati rolu toaletnog papira na stalak, tj. s početkom prema sebi ili prema zidu? Možda ih na papirnom jeziku treba pitati kako žele biti okrenute? Postoje li možda dvije zaraćene civilizacije rola, zidne i korisničke, među kojima već više od 100 godina nema mira? Postoje li različite kulture, jedno- dvo- i višeslojne? Što je s razlikama u bojama i uzorcima? 1000 zašto, a ni 1 zato!

Pitanje o okretanju, barem pod vidom ljudi, riješeno je time što je znanstveno dokazano da se više bakterija i ostalih uzročnika prenosi s ruke na ruku ako je rola okrenuta prema zidu, jer sam papir skuplja bakterije sa zida, a i čovjek uzimajući papir, a većina to čini slično, ostavlja bakterije na zidu. No ako je okrenuta prema čovjeku to se izbjegava (istraživanje je provedeno na Sveučilištu u Coloradu). Na izvornom patentu role papira S. Weehlera iz 1891. rola na modelu odmotana je prema čovjeku, a ne prema zidu.

I ovdje mnoga pitanja ostaju otvorena. Zašto rola nije u zatvorenom solidno napravljenom i održavanom pretincu u kojem je manja vjerojatnost obitavanja bakterija? Možemo ići i korak dalje. Zašto ljudi peru ruke u javnim toaletima češće samo nakon nužde, a rjeđe samo prije nužde? Vjeruju li da su oni sami vjerojatniji nositelji uzročnika bolesti od interijera javnih prostora (tramvaja, autobusa, taxija, kafića, restorana, kina, kazališta, muzeja)?

Naime, čovjek u kafiću dodiruje vrata, stol, stolac, šank, šalicu, žlicu itd. i zatim kad ode na toalet krene obavljati nuždu bez da opere ruke, a kad obavi nuždu opere ih. Zar nije prirodnije oprati ruke prije nužde pod pretpostavkom da je čovjek čišći od okolnog prostora? Kako god bilo, uz role toaletnog papira i umivaonici, sapuni, ručnici, da o sušilima za ruke i ne govorimo vjerojatno imaju srčani ritam i zato je potrebno odnositi se prema njima pristojno i priznavati im prava, recimo pravo da im se ne diže tlak bez posebnog razloga.

28 GODINA HDZSDP-a – ESTETIKA UNIŠTENJA

Untitled

Politički govoreći paradni HDZ koji u saboru estetski odbojno ako ne i kičasto balansira na truloj niti raspetoj između moći udovoljavanja prohtjevima onih koji bi malo suvladali i nepohlepi prohtjeva suvladara u odnosu na vlastitu nemoć, a koja će puknuti ako se previše napne ili omlohaviti ako se previše opusti, ima mnoge probleme u i izvan stranke (sve bi ovo vrijedilo i za SDP da je na vlasti kao što je i bio i stoga je praktičnije govoriti o HDZSDP jednostranačju posljednjih 28 godina).

U stranci HDZ pobunjenike izbacuje kao na traci, izbacivanjem prijeti potencijalnim pobunjenicima, onima koje bi najradije izbacio a ne usudi se, politikom vidjet ćemo prijeti koliko može kako ne bi proizveo štetu koja nadvisuju dobrobit, a sve ostale dovodi u red svim ostalim sredstvima (slično se ponaša i SDP). Na koncu će Plenkovićevo ljevičarenje završiti rasapom HDZ-a kao što je rasap SDP-a započelo Milanovićevo desničarenje, jer zaboravlja se postulat prema kojem su HDZ i SDP dva krila jedne te iste ptice hrvatskog politikantstva.

HDZ-ov mit o gospodarskom rastu raskrinkan je, jer zaista se radi o usporavanju u odnosu na europski prosjek i na direkte konkurente na dnu europske ljestvice. Ono što se u odnosu na prošla stanja čini relativnim napretkom zaista je apsolutan zaostatak za ostalima. Zaostatak koji se povećava. Ili možda Eurostat smrdi. Ekonomska slamka spasa pretvara se u tuzemnu batinu koja nas drži ispod površine (slična je situacija bila i s SDP-om).

Unutar HDZ-a, uz sve navedene poteškoće, u samo par dana je na nacionalnoj razini izgubio potporu na lokalnoj razini vis-a-vis prosvjeda u Vukovaru, a internacionalno izbore u BiH povodom čijih rezultata su reakcije varirale od suludih, preko razumnih do traljavo državničkih. Ne treba se nadati kako će ta tendencija, iako ovih dana zgusnuta usprkos volji vođe, splasnuti u dogledno vrijeme (još jednom slično i u SDP-u).

Izvan sebe od untarnjih poteškoća HDZ ima nemalih problema. SDP koji ima slične poteškoće, iako opozicijske, dospio je do situacije da im odmetnuti član podržava HDZ samo kako SDP ne bi dospio na vlast, zaista nije ozbiljna prijetnja nikome osim samome sebi. Treće strane, poput lijevog Živog zida, centrističkog MOST-a i nakon 20 godina naglo probuđene razjedinjene mase konzervativaca, stagniraju ili rastu (no treće strane čine se različitima od onih prije 28, 20 ili 15 godina).

Ankete nepristranih agencija za istraživanje javnog mnijenja koje nikad dosad na pola mandata nisu pokazale pad vladajućih potvrđuju rast HDZ-a (a i pred izbore 2000. i 2011. su se nečkale), toliko više nalikuju na promidžbu kojom usmjeravaju javno mnijenje nego na odraz javnog mnijenja kojim usmjeravaju politikante da je i sam društveni konstrukt HDZ-ove demokracije političkih prekupaca počeo uključivati samoga sebe kao člana.

Kakve su uopće činjenice o javnom mnijenju? Kojem javnom mnijenju? U RH na izbore izlazi jedva 50% državljana s pravom glasa i to uglavnom stranački ovisnih. Dio od preostalih 50% vjerojatno su emigrirali, dio ih nije niti će ikad glasovati kao posljedica negativnog prirasta, a apstinetni će vjerojatno ostati vjerni svetim zavjetima apstinencije.

Tako ne bi trebalo čuditi da izlaznost na sljedećim izborima naraste u odnosu na opći pad broja stanovnika i državljana s pravom glasa. HDZSDP mogao bi nakon 28 godina uništavanja države još nekoliko puta slavodobitno osvojiti vlast osim ako se ili sve treće strane usprkos razmiricama ne udruže i doživotno ih pometu s politikantske scene ili zbog oskudnih resursa ne započne bratoubilački rat čije obrise naziremo ili neka kombinacija navedenog.

Na djelu je perverzna estetika destrukcije ili ljepota samouništenja, jer koliko god bilo ružno, ipak je puno lijepše vidjeti kako oni koji pod prijetnjom izumiranja tužno napuštaju ovaj svinjac ipak veselo preživljavaju i žive na onim prostranim pašnjacima na kojima ćemo svi završiti prije ili kasnije, ovako ili onako.

USPJEH PROSVJEDA U VUKOVARU

44023968_325397038015497_1855001572052828160_n

Današnji prosvjed u Vukovaru protiv neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih prije 27 godina održao se i održan je. Održan je usprkos posvemašnjem protivljenju vlasti od najviših do najnižih razina. Održan je usprkos neshvatljivom potezu javne televizije koja ga nije prenosila iako je bio događaj dana ako ne i tjedna. Održan je usprkos višetjednom medijskom nametanju izmišljenih nacionalnih tema koje su ga navodno trebale zasjeniti, ali nisu uspjele. Nije samo održan nego je bio i uspješan.

Uspješan je bio po pitanju veličine. Već viđeno manipuliranje s brojem prosvjednika na skupovima od strane policije svakom državljaninu RH koji nema „pamćenje zlatne ribice“ (metafora je loša, jer zlatne ribice dobro pamte) podatak policije koji kaže 9.000 sudionika dvojben je u odnosu na podatak organizatora koji kaže 20.000 prosvjednika i uostalom provjerljiv je brojanjem i izračunom odnosa kvadrature trga i okolnih ulica i broja ljudi po metru (pri čemu bi nepristran istraživač vjerojatno prešao i brojku od 20.000).

Uspješan je bio po pitanju dosega, jer su ne zahvaljujući javnoj nego komercijalnoj Z1 televiziji državljani RH mogli pratiti prijenos prosvjeda. Ta ista javna televizija u tjednima od najave prosvjeda do danas punila je svoje informativne emisije trećerazrednim temama o unutarstranačkim sukobima koji su samovoljom pretvoreni u nacionalno-sigurnosne afere što dakako nisu i što je provjerljivo time koliko će se o njima od sutra naklapati. Nasuprot javnoj tek gdje koja privatna televizija dala je prostora samim organizatorima prosvjeda.

Prethodno rečeno nevažno je u odnosu na uspješnost prosvjeda prema sadržaju koji je uključivao svjedočanstva zvjerskih zločina, imena i prezimena onih koji su ih počinili. Možda je to mnogim građanima RH bila novost, ali svakome tko se tijekom ovih 27 godina želio informirati mogao je. Primjerice o tome kako Vukovarom silovatelji slobodno hodaju uz svoje žrtve. No rijetki su se informirali. Još rjeđi su o tome bilo kako govorili. A javno su uglavnom šutjeli. Kolosalan i tragičan primjer grijeha propustom.

Sad neka svatko za sebe usporedi svjedočanstva koja je čuo, opise zločina, imena počinitelja itd. s onim što su sve dosadašnje vlasti, a napose ova o tome govorile i govore, propustile i propuštaju učiniti, od svih predsjednika vlada, preko ministara pa do istaknutih stranačkih članova i neka procijeni što je vjerodostojno, a što nije. Pogledajte još jednom izjave svih onih koji su govorili o politizaciji prosvjeda, o rušenju vlasti i zamislite si njihove prazne poglede nakon što su odgledali prijenos. Zašto ih se sad ne pita za mišljenje o politizaciji i rušenju vlasti? Gdje je nestalo pravilo druge strane? Uravnoteženo izvješćivanje?

Usprkos protivljenju vlasti, ignoranciji medija, argumenata protiv prosvjeda koji su se pokazali kao najniže politikantstvo i usprkost ostalim utjecajima na neodržavanje, smanjivanje veličine i relevatnosti prosvjeda na najniže načine on je ipak bio uspješan na tri spomenuta načina, ali prije svega zato što su se svjedočanstva o neprocesuiranim zločinima, nadajmo se, usjekla u pamćenje onima kojima su se i trebala usjeći.

Nadajmo se da su se usjekla duboko i bolno bez obzira na privremenu, privatnu i priglupu politikantsku agendu, iako vjerojatno od svega toga neće biti ništa iz istih onih razloga zbog kojih nije bilo ništa niti zadnjih 27 godina bilo prosvjeda u Vukovaru ili ne i to je najtragičnije u cijeloj stvari.

PRAŽNJENJE HRVATSKE

Untitled

Prema pisanju austrijskog Der Standarda (A. Wölfl, 06-10-2018) i podacima Eurostata RH je napustilo 14% (1/6) ili 581.588 državljana (EU prosjek je 3,8%), pri čemu većinom odlaze raditi u druge članice EU. RH godišnje napusti najmanje 40.000 ljudi i taj se broj povećava. Broj stanovnika pao je ispod 4.000.000 zbog emigracije i zbog negativnog prirodnog prirasta koji se također povećava (uzroci tih pojava su dominantno ekonomski).

Prvi put u povijesti broj Hrvata u ostatku svijeta (4-6.000.000) premašio je broj Hrvata u RH (manje od 4.000.000), a uskoro bi se to moglo dogoditi i s državljanima RH, jer ako se iseljavanje u postojećem ritmu i bez povećanja nastavi za 8 godina bit će najviše 3.000.000 državljana, za 16 2.000.000, a za 24 1.000.000. Ukratko, RH se prazni i današnji adolescenti mogli bi doživjeti da konačno nestane prije nego što se i sami odsele.

Stvarno iseljavanje (a ljudi se iseljavaju prema riječima predsjednika vlade RH jer mogu, a ne jer moraju) ne može se zamijeniti prividnim povratkom ili pronatalitetnom politikom, a najmanje uvozom radne snage. Taj je Rubikon prijeđen. Ono što gledamo je smrt nacije u svojoj vlastitoj matičnoj državi. Vlastitu smrt. Neku vrstu nacionalnog iskustva „tik do smrti“. Na sreću Hrvata ima u svijetu više nego u RH štogod to značilo osim možda kamo god da odete naletjet ćete na barem jednog Hrvata što može biti u najboljem slučaju opskurno.

U tekstu spomenutom na početku kao uzrok između ostalog se navodi i ovisnost o političkim strankama. Kakva i kolika je ta ovisnost varira od ekonomske preko pravne i ideološke do kriminalne ovisnosti i to od zadovoljenja minimalnih troškova života do zgrtanja enormnog bogatstva (ne)posrednom zloporabom javnih resursa na svim razinama vlasti. Stranke tu ovisnost ne smanjuju. Stoviše, one su ju legalizirale i sve veća kako je broj stanovnika sve manji što je tema za sebe (još niti jedan političar nije napustio RH s tvrdnjom kako se to više nije moglo izdržati).

Ona je tolika da se čak i poslušno reagira na prijetnje sankcijama stranačkim članstvima ukoliko nazoče prosvjedu protiv neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih prije 27 godina. Na prijetnje sankcijama od strane istih stranaka koje cijelo to vrijeme vladaju i najodgovornije su za iseljavanje. Konačno pražnjenje neće se zbiti preko noći, uz prasak, tutnjavu, lom i psovke. Zbiti će se u samoći, tišini, rezignaciji i  suzama kako se i zbiva. A kako se pražnjenje naziva? Velika nužda ili sranje.

TRG ŽRTAVA INSTAGRAMA

Untitled

Trg žrtava Instagrama kako se popularno naziva Trg žrtava fašizma u Zagrebu, jer njegov novi tlocrt otkriva neodoljivu sličnost s logom te društvene mreže koji je postojao i prije mreže samo što je bio maskiran biljkama, nedavno je pretrpio radove i sad je drugačiji. Rabim riječ radovi jer nisam siguran kako se zove ta intervencija. Naime sječa stabala, grmova, vađenje njihovih korijena i čupanje trave jest to što jest, a isto tako i zamjena dotrajalih stepenica i uređenje dvaju puteljaka. Navodno radovi nisu dovršeni jer se čeka proljeće kako bi se nakon građevinskih započeli hortikulturni.

O za i protiv dovršenih radova nema smisla govoriti. Struka i građani koji prosvjeduju su javno protiv. Gradonačelnik, njegova svita i ostali koji neposredno ili posredno žive od gradskog (vašeg) novca vjerojatno su za, ali ne previše javno. Velika većina zaista se samo sprda s gradonačelnikom i prosvjednicima. Nasuprot vrijednosnoj intuiciji, krenimo od onih koji su protiv. Struka je protiv iako tu ima puno licemjerja i preseravanja (svaki je radio gluposti jer je investitor plaćao). Gradonačelnik se pobrinuo za struku pa imamo obiteljsku dramu Struka protiv Struke. Prosvjednici Vratite magnoliju protiv su iako je nepoznato koliko su u ime vjerodostojnosti posadili stabala npr. na opožarenim područjima, u vlastitim štakor-dvorištima 20m od trga ili barem u okućnicama svojih kleti po prigradskim bregima.

Oni koji su za još su dvojbeniji. Radi se o prema nekim anketama čak 2/3 čitatelja nekih novina i portala, ali ne treba poricati i suprotan rezultat nekih drugih novina i portala. Prosjek je oko 50:50. To govori o građanima koji su se nastanili u Zagrebu zadnjih 30-ak godina, ali i o upravi grada. Devastacija kako ju nazivaju prosvjednici nije sama. Ona je u društvu opće, kontinuirane i sustavne devastacije gradskog zelenila. Činjenica jest kako se količina zelenila u gradu planski smanjuje u ime ne-biljnih interesa. Primjerice parkirnih prostora, navodne urbanizacije, pogodovanja trećerazrednim investitorima, privatnim idiosinkrazijama ljudi koji se gnušaju divljinevlastite prapostojbine i sl. Činjenica je također kako prirodno zelenilo na ulicama i trgovima snižava temperaturu zraka za između 10 i 20°C, štedi energiju i čini prostor ugodnijim za život što je u doba globalnog zatopljenja u najmanju ruku važno.

Slične činjenice mogu se nabrajati u nedogled i mogu pomoći onima koji prosvjeduju da uz arhitektonske, hortikulturne imaju i ekološke argumente na svojoj strani, ali teško kako će preokrenuti javno mnijenje. Istih onih koji već godinama biraju vlast koja je i poduzela radove. Ono što na trgu mene oduvijek brine svodi se na paradoks. Taj trg, osim što ima krnje ime i nije sasvim jasno radi li se trgoparku ili parkotrgu, ima predivnu zgradu u kojoj se nastoje postavljati uglavnom lijepa umjetnička djela, ima izvrstan oblik i smještenost u odnosu na okolne ulice i zgrade, ima sve elemente trga, vodu, cvijeće, zelenilo itd. što mnogim trgovima nedostaje. No usprkos povremenim šetačima pasa, rijetkim prolaznicima najfrekventnijim smjerovima, mladih koji se vikendom okupljaju na njemu i sl. taj trg nema ljudi. Nema ljudi. Kakav je to trg ako na njemu nema ljudi?

U tom svjetlu možda najvažnija intervencija koja bi taj trgopark ili parkotrg učinila trgom a možda i parkom nije poduzeta. Nisu napravljeni pothodnici ispod ulice koja ga okružuje koji bi se presijecali točno ispod paviljona i omogućili izlazak na trg, ulazak u parkić i dakako u muzej čime bi se na trg dozvalo ljude. Rečeno čak i ako je besmisleno pokazuje dosljednu praksu neobavljanja nikakvih radova pod gradom koji bi grad unaprijedili i očuvali. To se ne čini jer takvi radovi nisu vidljivi, profitabilni su preko granica mandata, njima se nemoguće špinčiti, a niti donose glasove. Ukratko, ako je to trg i/ili park, zašto na/u njemu nema ljudi? Jer su svi na Instagramu.

CAJKE U CENTRU ROCK SELENDRE

imageedit_2_4559157066

Video snimka koja kruži portalima i društvenim mrežama a na kojoj se u Pothodniku u Zagrebu u kasne noćne sate s razglasa čuju cajke dok jedino smetlar čisti pod izazvala je ili lažno gnušanje ili prešutno odobravanje. Oni koji odobravaju šute što je čudno jer su u većini. Šokirani kojih je koliko i mladih koji slušaju cajke a to je prema nekim procjenama više od 90% tvrde kako je nedopustivo da se cajke čuju u javnom prostoru u Zagrebu.

Dakle, iako većina drži kako je to skandalozno istovremeno većina to prešutno odobrava i za pretpostaviti je kako se radi ili o dvije većine možda generacijski ili drugačije različitima ili o jednoj s kognitivnom disonancom. Početna tvrdnja je kako je ta pojava loša. No u ime autorovog svojstva da istovremeno bude enfant terrible i advocatus diaboli pretpostavimo kako je ta pojava dobra i pokušajmo to obraniti pa ako ne uspijemo, nismo uspjeli.

Za informaciju lažno šokiranima treba reći kako su se cajke probile u samo središte grada i ovladale njime. Petkom i subotom navečer i noću nema dijela grada u krugu koji opisuju Trićkva, Zvezda, Britanac i Glavni a u kojem se iz najmanje jednog bircuza ili elitnog kluba ne čuju cajke. Taj proboj barijere zvučnog ništavila pozadinskom bukom koja služi kao dekoracija urlanju, mahanju, cupkanju i razbijanju posuđa ili proboj u svijet glazbe zbio se od 1990-ih do danas (uzroci ovdje nisu tema kao niti seljačine koje su cajke dovukle u centar Zagreba počevši od 1990-ih). Time smo odredili narav, mjesto i vrijeme.

Nadalje, lažno šokiranima i u obranu onih koji prešutno odobravaju treba reći kako se radi o pozadinskoj buci ili nadri-glazbi koja svoje podrijetlo vuče dijelom od popa (žanrova kao što su disco i sl.) spojenog s koje čime. U tom svjetlu popularnoj je glazbi mjesto u središtu zbivanja a ne na margini društva, kulture i estetike pa tako i cajkama. Nasuprot cajkama, rock glazbi je oduvijek bilo mjesto tamo gdje je i nastala; na ulicama i trijemovima prigradskih kuća, u lokalnim krčmama i opskurnim klubovima, društvenim i vatrogasnim domovima, jer rock nije glazba elite nego bijednika pa je premiještanje rocka u središte perverzno.

Zabavna glazba, jazz, čak i blues bili su u središtu Zagreba do pojave rocka i popa koji su se postepeno približavali centru grada ne samo fizički nego i vrijednosno, tj. rock događaji postali su main stream (istina, u vrijeme nastanka rocka 1949.-1951. Hrvatska je duboko zaglibila jugoslavenskom poststaljinističkom komunističkom totalitarizmu pa je sve svjetsko kasnilo od po 1-2 do 5-10 godina). Nakon što je sam rock omlohavio, objesio se i izgubio neovisnost (vidi lat. pendēre u svezi s independere, tj. neovisnošću toliko prigodnom na današnji dan) zagospodario je pop pod vidom disca koji vodi do cajki.

To obitavanje rocka u središtu zbivanja pod vidom njegovog podrijetla je perverzno, a najbolje se iskazuje kroz masovne koncerte u ogrnomnim dvoranama i na stadionima. Rocku je mjesto u malim klubovima, opskurnim krčmama i na prigradskim trijemovima (poput njegovih roditelja bluesa i jazza). On biva potisnut popom i na koncu cajkama koje su zagospodarile centrom. Za razliku od 80-ih kad je rock vladao središtem (bilo kao klasični, kao rock and roll, kao punk ili čak hardcore) s par iznimaka, danas središtem vladaju cajke koje kao možda neželjeno, ali ipak dijete pop glazbe jesu tamo gdje jesu (na samom Jelačić placu, 30m od HNK, 100m od Umjetničkog paviljona itd.), a rock se vratio margini.

U istom onom krugu ili malo izvan njega koji opisuju Trićkva, Zvezda, Britanac i Glavni danas su dobri prostori s izvrsnim ozvučenjem, pristojnim cijenama i podosta kvalitetnom rock glazbom pa i bluesom i jazzom (napose kad se radi o stranim izvođačima uz nekoliko tuzemnih iznimaka). Tamo je tim žanrovima i mjesto i dobro je da su tamo gdje jesu koliko zbog glazbenih toliko i zbog ekonomskih okolnosti (sama činjenica da ponajbolji svjetski izvođači na takvim mjestima okupe između 200 i 300, iznimno 400 slušatelja govori za sebe ili o tome što voli preostalih 5-10% mladih). Centar je ispražnjen od rocka. Prepušten cajkama. To nije loše. Štoviše izvrsno je, jer tako svaki ljubitelj rocka može svakodnevno a napose vikendom zaobilaziti centar i bježati od njega kao vrag od tamjana. Naći svoje mjesto na rubu jer na koncu mi i jesmo ljudi s ruba i na rubu nam je i mjesto.

WHERE HAVE ALL THE FLOWERS GONE?

Untitled

Već neko vrijeme primjećujem kako ljudi svoj prelazak na nov jedalački stil proglašavaju nečim u rasponu između novog Lebensforma i religijskog obraćenja. U najmanju ruku postaju novi ljudi ako ne i Übermenschen. No ako malo bolje pogledamo sve se svodi na promjenu prehrambenih navika sa žličicom Eristische Dialektik i nove Sprachspiel. Naime, za primjetiti je kako kad čovjek na prvi pogled naglo prijeđe na neku vrstu novih prehrambenih običaja, najčešće nekih koji isključuju meso, ne prestaje biti samo meso- nego i -žder, a ne postaje samo biljo- nego i -jed. Više ne ždere. Odjednom jede. Ne jede samo drugo. Bolji je čovjek. Napredniji.

S obzirom na činjenicu da su oko 20% ljudi vegetarijanci osobito je začudno kako nema izvješća o obraćenjima s biljojedstva na mesožderstvo (dakako, ima kultura u kojima se jede malo do ništa mesa, a postoji i abnormalan postotak siromašnih koji si meso ne mogu priuštiti). Za pretpostaviti je kako postoji skupina mladih koji su odgojeni u biljojednim obiteljima i sami su biljojedi. Također je za pretpostaviti kako neki od njih promijene jedalački stil u žderalački. No o tome nema vijesti. O tome se šuti.

Na Internetu se mogu pronaći popisi dijeta kojih ima između 100 i 200 vrsta. Među njima se nalaze i mnoge vegetarijanske. Povijesno vegetarijanizam je kao laktovegetarijanstvo religijski vezan uz načelo ne nanošenja patnje (Ahimsa) koji je većinski vezan uz hinduizam, sikhizam, đainizam i neke oblike budhizma. Suvremene vrste vegetarijanizma uključuju najmanje 5 čisto vegetarijanskih dijeta od voćnog do veganskog jedalačkog stila i najmanje 5 polu-vegeterijanskih dijeta. Vegetarijanstvo kao dijeta povijesno je stvar kulture, a suvremeno je stvar terapijski propisane dijete, borbe protiv vlastitih poremećaja, pomodnog stila hranjenja ili praktičnih konzekvenci vjerovanja u status ne-ljudskih životinja (ribe, plodovi mora, jaja, mlijeko i sl. stvar su prijepora među stilovima vegetarijanstva).

Kako god bilo, vegetarijanstvo je statistički najčešće prakticirano kao oblik dijete, a tome je tako zato što primjerice Hrvati kao i mnogi zapadnjaci previše sjede, premalo se kreću i uglavnom jedu nezdravu hranu. Zamisao o tome kako će promjena prehrambenih običaja, jer počinju se odjednom hraniti ne toliko zdravije koliko dijetalnije utjecati na to da manje sjede i da se više kreću naivna je. Temeljci humane biologije sugeriraju nam kako je u izostanku terapijski indiciranih dijeta za ljude najbolje jesti često, malo, toplo, sa žlicom i raznoliko u mjeri u kojoj je dostupno. U tom svjetlu zanimljivo je kako postoji malo do ništa izvještaja o tome kako su se neki vegetarijanci kao biljojedi obrati na mesožderstvo ili svejedstvo tim više što neka istraživanja sugeriraju kako se čak 84% biljojedaca vrati mesožderstvu.

Vicevi na račun vegetarijanaca, poput onog „Vegetarijanci svaki dan ubijaju milijarde nedužnih biljaka. Pomozite zaustaviti masakr.“, spojeni sa serioznim istraživanjima inteligencije i racionalnosti biljaka čine smrtonosni koktel koji nas vraća na početak priče i globalnu konspirativno-zavjereničku šutnju o vegetarijancima koji se obraćaju nazad na mesožderstvo. O tome je potrebno progovoriti javno i otvoreno. Netko treba stati u njihovu obranu. Takvi obraćenici nisu manje ljudi niti lošiji ljudi. Štoviše, ako se obrate na svejedstvo, možda su sasvim normalni ljudi kojima baš ništa ne nedostaje.

24 MINUTE BESMISLA

Untitled

U emisiji HTV-a Peti dan 05.10.2018. uz temu prekvalifikacije izrečene su većinom besmislice o prekvalifikaciji nastavnika u srednjim školama, ravne onima Vrdoljaka kojeg su sugovornici ismijavali, ali na retorički i intelektualno višoj razini zbog čega se čine manje besmislenijima što de facto nisu kad se s njih razgrne plašt pseudointelektualizma koji otkriva kostur odurnog hrvatskog obrazovnog sustava kojeg su većina njih najizvrsniji proizvod.

Vis-a-vis preduvjeta legitimnosti komentiranja prekvalifikacije za napomenuti je kako sudionici emisije vjerojatno nemaju niti dan iskustva rada u srednjoj školi, nemaju niti jednog znanstvenog rada u prosječnoj svjetskoj publikaciji koji se bavi nastavom u srednjoj školi (uz iznimku dr. Mitrikeskog koji je objavio radove u respektabilnim svjetskim časopisima no iz svog područja), nemaju ni članka u prosječnoj svjetskoj publikaciji iz područja profesionalnog interesa, nisu se na znanstveno utvrdiv način bavili srednjoškolskom nastavom, nastavom pa i pitanjima pedagogije i sigurno nemaju znanja o prekvalifikaciji srednjoškolskih nastavnika.

U nedostatku minimalnih preduvjeta, dopustimo kako su sudionici iznimno nadareni i kako su temeljem dara i pod vidom vlastite profesije iznijeli genijalne misli o temi prekvalifikacije uz malo prethodne pripreme što je eo ipso njihova minijaturna prekvalifikacija na temu prekvalifikacije koju su negirali i o kojoj znaju malo do ništa. U tom svjetlu nastojali su se natjecati u ruganju svima koji podržavaju reformu onako kako ju provodi ministarstvo, a zbog neizvjesne borbe teško je reći tko je u pobijedio, jer osim ruganja nismo čuli ništa drugo.

Razumno bi bilo očekivati kako će barem jedan sugovornik opisati pojavu prekvalifikacije. Zatim kako će neki drugi opisati odnos nastavnika i učenika u hrvatskim osnovnim i srednjim školama koji je takav da se može izračunati koje će godine na jednog učenika doći 1 nastavnik. Razuman bi gledatelj emisije očekivao pojašnjenje prekvalifikacije u drugim strukama u odnosu na nastavničku, tj. što ju čini nemogućom no ponovno ništa.

Ali mogli smo čuti između ostalog sljedeće izjave, izraze i idiosinkrazije: „Zidar neće biti samo zidar. On radi kao zidar osam sati. On je građanin. On je glasač.“ „Dakle, nastavlja se ta nebuloza oko rasformiranja hrvatskog školstva.“, „katastrofalna šteta“ (Raspudić), „samo nabraja struke za koje smatra da su fluidne“, „dok se kod nas humanistika smatra nevažnom“, „znanstvena knjiga je glavni i najvažniji rad u humanističkom području (…) sada se sve to svodi na časopise“, „i da će tako humanistika šapatom pasti“, „Sustav nije tu zbog učenika i sustav nije tu zbog profesora, nego je sustav tu zbog učenika i profesora jer se radi o međusobnom odnosu koji je neke dijalektičke prirode“ (Selak). Iznimka je bio Mitrikeski: „Može se reći da se humanističke znanosti kod nas više naslanjaju na Feuerbacha, Marxa, na nekakav dijalektički materijalizam“.

S obzirom na prvog sugovornika može se reći da zidaru kao zidaru njegovo građanstvo i glasovanje neće dati kruh dok zidanje hoće što ima smisla jer „Primum vivere, deinde philosophari.“. S obzirom na drugog sugovornika jasno je kako se brine za budućnost svog posla. Naime institucija na kojoj radi skoro pa monopolistički obrazuje, šalje na tržište javnog obrazovanja i zapošljava stručnjake struka koje su čini se izgubljene. Njezina napomena o knjizi, a ne časopisu kao najvažnijem radu u humanistici koja odgovara suludim uvjetima za napredovanje poveziva je s nedavnom izjavom njezinog starijeg kolege s iste institucije i na istoj televiziji o tome kako je sustav vrednovanja časopisa i citiranosti radova paradoksalan u sustavu humanistike, a obje izjave imale bi smisla kad bi prosječni hrvatski humanist u 5 godina kod prosječnog svjetskog nakladnika na svjetskom jeziku objavio knjigu komada 1 i barem izvorna znastvena članka komada 3 što de facto nije slučaj. Usprkos napretku mlađih generacija humanista, prosječan humanist u RH to ne čini pa se ipso facto niti njegova kakvoća ne može mjeriti i ostaje u domeni nedokazivog „bavljenja“, dubokog „promišljanja“ i sličnih morbidnih mjerila.

Njezina uporaba izraza „dijalektički“ predivno se nadovezala, primjerom pokazala i potvrdila prethodno izrečenu rijetko smislenu izjavu trećeg spomenutog sugovornika o utjecaju „dijalektičkog materijalizma“ na humanizam što je povezivo s do nedavno toliko popularnom knjigom jednog hrvatskog filozofa a ujedno i prorektora najvećeg sveučilišta u RH da se ne sjećamo kad je naslovnica neke filozofske knjige završila na transparentu, iako ne potpore nego prosvjeda, a radi se o naslovu „Marksizam kao filozofija svijeta“ nomina sunt odiosa.

No što se detaljno moglo čuti od 42. do 66. minute neka si svatko posluša za sebe ako to bilo koga uopće zanima. Ako se itko drži razboritim i razumnim zasigurno neće uzalud potrošiti 24 minute svog života kako bi bjelodano zaključio kako je 99% rečenog bilo nerazborito i nerazumno što svjedoči već i nezadovoljenje minimalnih uvjeta pristupa toj temi od strane sugovornika za provjeru čega je dovoljno 2 minute pa će razborit, razuman i istinoljubiv čovjek preostale 22 minute svog života zasigurno potrošiti na štogod pametnije, ljepše i uzvišenije što mu neće biti teško odabrati u odnosu na te 22 minute.

E RISTA ZIPA ŠTENGE

Untitled

Prije 2500 godina Ἡράκλειτος ὁ Ἐφέσιος u fr. B60 upozorio nas je kako su „put prema gore i put prema dolje jedan te isti“. Radilo se o zamisli samog puta koji je jedan te isti dok se uspinjanje i spuštanje razlikuju. Moguće kako je zamisao dobio promatrajući stepenice dok se uspinjao u Artemidin hram u Efezu gdje je volio provoditi vrijeme u samoći i igrati se s djecom koja bi se zabavljala oko hrama (volio je neku dječiju igru s kockama).

Ljepši prikaz te pojave možda je onaj Mauritsa Cornelisa Eschera na litografiji „Relativnost“ iz 1953. koja prikazuje „nemoguće stepenice“ (kojih se možda sjećate s korica jednog izdanja školskog udžbenika iz sociologije). Dublja metafora je ona o tome kako se uspon ili napredak i silazak, pad ili nazadak odvijaju istim putem, a put se sastoji od stuba ili štengi.

Stube su star izum koji je zamijenio ljestve kojima se prije stuba uspinjalo s niže na višu razinu ili spuštalo s više na nižu (kuće, dvorca ili hrama). Ergonomski standardi također su vrlo stari. Postavio ih je u 17. st. Nicolas-François Blondel, a razlikuju se razna mjerila (europsko, britansko, američko itd.). Danas se uz klasične, napose na javnim površinama, često postavljaju i pokretne stube (ili dizala) koje bez daljnjeg štede vrijeme i energiju, ali svakako oduzimaju i priliku za vježbanje jer svakodnevno hodanje određenim brojem stuba približno je trčanju određene udaljenosti.

Pokretnim stubama na zapadnom ulazu u Importane Centar 24/7 od 1994. do 2018. godine dnevno je prolazilo više od 350.000 ljudi (to su otprilike 2 Splita dnevno). No u lipnju 2018. su stale zbog kvara i još uvijek ne rade što je dobro jer se 350.000 previše sjedalačkih, slabo krečućih, prekomjerno teških i pretilih Hrvata više kreću, no nije dobro za one koji se teško kreću ili su nepokretni. Njima je taj prolaz zatvoren. U srpnju ih je Centar zatvorio zbog kvara. Ovlašteni serviser je potvrdio kako su stube u kvaru i dotrajale.

U rujnu 2018. stube su i dalje u kvaru i Centar odbija platiti popravak ili postavljanje novih jer iako su stube u vlasništvu Centra one su ugovorno na gradskoj javno-prometnoj površini. Radi se o sporu između Centra i Zagreba. Centar zaštitarima spriječava servisere grada navodno zbog dugova koje grad ima prema Centru. Jučer, 01. listopada 2018., iz grada je javljeno kako su stube popravljene i mogu se pustiti u rad. No to spriječavaju zaštitari, jer Centar tvrdi kako stube nisu adekvatno popravljene i kako su opasne po život. Nije poznato je li servis stuba obavio ovlašteni serviser ili grad. Pozvana je čak i policija.

U međuvremenu stube su i dalje izvan funkcije i uskoro će se napuniti 6 mjeseci kako je tome tako, a trenutačnoj situaciji ne nazire se kraj. Ovdje se dakako radi o jednom malom problemu na razini grada, ali problemu koji možda solidno ilustrira kako Zagreb funkcionira, tj. nikako. Sve se svodi na površna, površinska i vidljiva lickanja grada (rijetko se zagrebe ispod površine što bi nominalno trebalo biti oličenje grada) dok se ozbiljne infrastrukturne poteškoće perpetuirano postmodernistički potiskuju u poganu podsvijest.

Radi se o praktičnom homageu Escherovim stubama kako bi ih se i trebalo nazvati i uz njih postaviti njegovo poprsje u ime samokritike svih uključenih. Ono što se čini Heraklitovim putem gore možda je put dolje i obrnuto pa tako i ono što se čini usponom Zagreba možda je njegova propast, a ono što se čini propašću možda je njegov kolateralan i slučajan uspon. Eto tako stvari stoje u ovoj selendri koju mnogi nazivaju velegradom.

IMA LI BIOLOGIJE NAKON ŠKOLE?

Untitled

Kemije, biologije, zemljopisa i povijesti, u budućnosti možda i drugih predmeta, neće biti u mnogim obrazovnim programima, a ne samo u Školi za život ili dualnom strukovnom modelu obrazovanja. Možda će se i gimnazijski programi mijenjati po uzoru na klasične i realne gimnazijske programe. Pitanjem cijele školske i nastavne godine 2018./2019. proglašeno je pitanje – Što će raditi nastavnici spomenutih predmeta u srednjim školama? Ministrica je to pitanje preoblikovala u pitanje – Što su interesi đaka s obzirom na njihovu zapošljivost? Ovdje su na djelu dva vida pitanja – Što je đak?

Ministrica inzistira kako je projekt Škola za život usmjeren na veću zapošljivost đaka po svršetku škole (pitanje je gdje), a nakon njih na red joj dolazi tržište i potrebe tog tržišta. Tek na trećem mjestu su joj nastavnici koji će biti zbrinuti kao višak ili će se prekvalificirati. Na udaru je i predsjednik stranke koji je postao predmetom sprdnje na društvenim mrežama, jer je predložio da se nastavnik povijesti prekvalificira za nastavnika informatike. Kemija i biologija spadaju na doslovne znanosti (poput fizike), zemljopis ima dualnu narav jer je dijelom prirodna, a dijelom društvena znanost (poput sociologije), dok je povijest  nedoslovna ili humanistička znanost (poput povijesti umjetnosti). Ovdje se ne radi o tome da se nastavnik biologije prekvalificira u nastavnika kemije, nego o tome da se nastavnik humanističke znanosti prekvalificira u nastavnika tehničke znanosti u čemu nema ničeg lošeg.

Pravo pitanje nije pitanje studija nakon škole, jer studenti dijelom odabiru ono što žele, zatim ono što će im omogućiti zapošljavanje i plaću (i nastavak obrazovanja) i na koncu ono za što su zaista nadareni (što se kod nas loše mjeri). Pravo pitanje nisu niti nastavnici predmeta koji su prestali biti obvezni, jer dio njih će poznatim modelima dogurati do mirovine, dio će se prekvalificirati, a dio će možda upisati i novi studij i time će biti riješene barem 2/3 svih. Pravo pitanje je ono o trenutačnoj proizvodnji određene količine budućih nastavnika kemije, biologije, zemljopisa i povjesti koji ne trebaju školama. Sveučilišta čuvaju upisne kvote koje ne odgovaraju stvarnosti osim stvarnosti opstanka zaposlenika i studija. Pravo pitanje je ono o tome kako će troma sveučilišta reagirati na ovu i buduće promjene?

Vratimo se suludom primjeru prekvalifikacije nastavnika povijesti u nastavnika informatike. Današnji nastavnik povijesti kako bi to uopće postao treba završiti studij povijesti. Taj studij zahtijeva u najmanju ruku praktična (ako ne i dio teorijskih) znanja informatike koja znatno nadilaze praktična znanja koja učenici informatike u srednjim školama trebaju usvojiti pa na prvi pogled suludo pitanje o prekvalifikaciji s povijesti na informatiku postaje pitanje kako je nastavnik povijesti uopće postao nastavnik povijesti? Daljnje je pitanje kako to da usprkos tromosti sveučilišta već nisu reagirala oblikovanjem dvopredmetnih (humanističko-prirodnih) i tropredmetnih (prirodno-društveno-humanističkih) studija koji bi omogućili ne samo nastavak obrazovanja u više područja (interdisciplinarnost se kod nas uglavnom ne razumije i loše prakticira) nego i rad u školama na dva različita, ako ne i na tri predmeta (npr. nastavnik informatike, filozofije i politologije mogao bi predavati najmanje 6 predmeta).

Zašto ne postoji studij prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti (ono što se u naziva liberal studies i što obuhvaća kombinaciju prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti i umjetnosti)? Zar takav stručnjak ne bi imao dovoljno znanja pokriti sve potrebe za tim znanjima koja su potrebna učenicima u stručnim školama i u gimnazijama? Naravno da će sveučilištima trebati godine dok uopće ne oblikuju takve studije, zatim godine dok ne školuju prve nastavnike i još godine dok se ne ustali praksa. No tržište i đaci ne mogu čekati. Završit će što završiti mogu i otići u Irsku, a usput će naučiti sve iz biologije, kemije, zemljopisa i povijesti što im je nužno za preživljavanje i život. Dakle, ima biologije nakon škole.

PROSVJED U VUKOVARU

42836846_331007534326111_6472023108092952576_n

U demokraciji svatko, bilo kada, bilo gdje i s obzirom na bilo što ima pravo na prosvjed pa tako i organizatori prosvjeda u Vukovaru 13. 10. 2018. u 14:00 sati. Nasuprot tome, svima koji ga stranačkim, pravnim i gospodarskim sredstvima spriječavaju treba reći kako su najgori zamislivi protudemokrati kojima bi bilo razumno doživotno zabraniti bavljenje politikom, radom u javnim službama i za državne kompanije. Uvijek im preostaju blagodati sjevernokorejskog slobodnog poduzetništva i liberalne demokracije.

Ako pokušaji spriječavanja, koji su konstantno na djelu i bit će sljedećih 13 dana dovode do toga da se prosvjednici trebaju opravdavati kako je prosvjed apolitičan što i čine u ime stranačke stege, hinjene ljubavi prema velikom vođi ili neke druge bedastoće, onda je vrag zel šalu, jer ne samo da su 99% prosvjeda između ostalog i politički, nego većina njih ne mogu uopće biti prosvjedima ako nisu i politički.

Kakvoćom on ostaje prosvjed, iako ga se u ovom slučaju kao prosvjed protiv neprocesuiranja ratnih zločina medijski transakcidentira u komemoraciju što nije, jer mu sadržaj nije žal nego srdžba, krik i bijes. I kolikoćom ga se nastoji smanjiti na irelevantnim veličinu. Prosvjed jednoga i prosvjed 10.000 jednako su relevantni. Svakom je prosvjedu jedan prosvjednik nužan i dovoljan, a oni kojima je veličina presudna metaforički su zapeli s osjećajem manje vrijednosti u 7. razredu, u WC-u s trokutom u ruci prislonjenim uz… Drugim i ljepšim riječima: „Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga.“ (Ez 22:30).

(Fotografija: Sandra Sabljak Gojani. Fala.)

Dodatak: Tko politizira prosvjed?

Sve ovdje rečeno je ovdje jer je drugotno u odnosu na pravo, sadržaj i svrhu prosvjeda pa se čini neprimjerenim o tome čak i pisati u tijelu teksta koji se bavi obranom prava na prosvjed i poticanjem na prosvjedovanje kao elementarnim demokratskim pravom. No s obzirom kako se u tijelu teksta spominjane teme povezuju s prosvjednom nastojim ih u ovom dodatku raskrinkati i odbaciti kao minorne, nevažne i tipično hrvatski trećerazredne.

Pitanje „Tko stoji iza prosvjeda i zašto?“ možda bi bilo važno da nema pitanja koje postavlja sam prosvjed „Tko stoji iza neprocesuiranja ratnih zločina i zašto?“ koje pak prethodno pitanje čini licemjernim, uvredljivim, politikantskim i vlastodržačkim. Naravski da netko stoji iza prosvjeda. Točno oni koji su prosvjed prijavili nadležnima. „Tko stoji iza njih?“ može pitati samo glupan nesposoban odgovoriti na implicitno pitanje „Tko stoji iza njega i zašto?“ kao postavljača pitanja „Tko stoji iza njih?“.

Vlast je direktno i indirektno uspjela ne samo potaknuti izjavu kako je prosvjed apolitičan, ne samo kako je ona sama predivna, nego čak i javna otkazivanja dolaska na prosvjed. Time se samo na prvi pogled odbija sudjelovanje u navodno politiziranom prosvjedu i samo osobito naivan u to može vjerovati dok se zaista ispovjeda vjera u velikog vođu. Prosvjedovanje je izjednačeno s vođom. Tko prosvjeduje ne voli ga, a tko ne prosvjeduje voli ga.

Mediji su odradili svoj dio posla (sve središnje novine i portali; čast iznimkama). Pitanje „Zašto zločinci nisu procesuirani 27 godina?“ potisnuto je u ime pitanja „Zašto se baš nakon 27 godina prosvjeduje?“. Treba imati osobitog interesa spojenog s ispranim mozgom kako bi se povjerovalo u ovu manipulaciju koja je izdašno neposredno i posredno podržana (novcem, moći, utjecajem ili kako vam drago), a samo zrno zdravog razuma kako bi se shvatilo da je doslovno svaki trenutak pogodan za prosvjed, pa tako i 13. 10. 2018. godine.

Uz zdrav razum žličica kalkulacije nije na odmet. Svatko tko se pojavi na prosvjedu u Vukovaru a tko obnaša službu zastupnika ne treba se nadati ugodnim posljedicama, jer sve će se svesti na zbrajanje ručica po saboru, županijama, općinama i gradovima. Račun je jasan. Očuvati većinu pod svaku cijenu, čak i pod uvjetom koaliranja s onim koji je nesposoban javno odgovoriti „Da.“ na pitanje „Šteti li Hrvatskoj njezino izjednačavanje s nacističkom Njemačkom ili ne?“.

To da se prosvjedom „Ide na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina, i davati povoda onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu…“ prije svega je iracionalno. Naime izgovoritelj te tvrdnje nije pojasnio što mu znače riječi „u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina“. Koju je posluku želio porati? Da je zločin manji jer je prošlo 27 godina? Možda nestane u sljedećih 27 godina? Kako je nemoguće procesuirati ga? Izraz „davati povoda“ treba svakako dokazati za što spomenuti nije ponudio čak ni indiciju ili slutnju.

Vrhunac izjave su riječi „onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu“. Povezivati prosvjed na način da ga se proglašava „davanjem povoda“ s rušiteljima većine jest upravo ono što prosvjedu i prigovara, tj. politizacija zločina koje nije procesuirao njegov HDZ 19 od 27 godina od počinjenja. Što se rušenja tiče to je svačije pravo svim demokratskim sredstvima. Svakog saborskog zastupnika, svakog državljanina RH s pravom glasa, svake stranke vladajuće koalicije ili oporbe. Ako tkogod ima konkluzivne argumente u prilog tome kako je većina loša, onda ima političku dužnost rušiti ju. Prošlo je totalitarno vrijeme proglašavanja državnim neprijateljem protivnika vlasti, a nadajmo se nadolasku vremena proglašavanja takvih herojima demokracije i držanja istih na dlanu kao kapi vode.

Izjave o manipulaciji i nepravovremenosti prosvjeda krajnje su sulude. Naime, vrijeme HDZ-ovog koaliranja s Pupovcem i „manjincima“ nije pravo vrijeme jer se koalicija može razvrgnuti pa treba biti oprezan što HDZ i jest. Primjerice, Onaj Koji Može Što Hoće ili Onaj Kojem Nitko Neće rabi izraze određen problem i jedno ozračje i time se jasno ne želi zamjeriti koalicijskom partneru. Ministar branitelja ide tako daleko da gađanje hranom izjednačava sa stradanjem i patnjom itd. Na pitanje „Je li vrijeme trajanja koalicije HDZ-a i „manjinaca“ važnije vrijeme od vremena daljnjeg neprocesuiranja ratnih zločina?“ HDZ odgovara „Da.“. No, činjenični odgovor glasi „Ne.“ jer za 27 godina malo će se ljudi sjećati čak i imena današnjeg Predsjednika Vlade RH, ali i dalje će biti žive žrtve zločina koji vjerojatno neće biti procesuiran u ime neke nove, bolje i stabilnije koalicije.

Zaoštrimo do kraja. Sjetimo se kako je sadašnjem Predsjedniku Vlade RH bezgriješan prvi Predsjednik RH postupao po ovom pitanju, svih događaja u međuvremenu pa do nedavnih tijekom kojih HDZ nije uspio samostalno oblikovati saborsku većinu i bio prisiljen koalirati sa svime što može podići ruku. Početak poteškoće je unutarnja poteškoća jedne stranke koja se podiže na pijedestal nacionalne ali koju zdrav razum ni pod kojim uvjetima ne može postaviti na istu ravan s poteškoćom koju ima ma i jedna žrtva zločina koja 27 godina živi bez da je zločin procesuiran a nerijetko i na par stotina metara od vjerojatnog počinitelja.

Ako je netko ispolitizirao nacionalnu i državničku scenu svojim vlastitim unutarstranačkim propustima i time ucjenjuje naciju, onda je to HDZ, a ono što gledamo su posljedice HDZ-ove nesposobnosti nošenja sa samom sobom. Zašto bismo to trebali trpjeti? Nema razloga. Da sutra s političkog lica Hrvatske zauvijek nestanu i SDP i HDZ (a na dobrom su putu) vjerojatno bi mnogi za tim žalili u ime gubitka izvora zarade, ali naciji bi laknulo, jer ovakva kolikoća ispodprosječnosti postaje nakaradna i komična, a pod njezino krilo gurati žrtvu koja je u svakom smislu natprosječna i nikad procesuiran zločin tragično je ne samo za stranku nego i za sve njezine članove koji to ponaosob čine.

K.K. 30-09-2018

TAHAFUT AL-TAHAFUT

Untitled

Ovdje komentiram stav D. Huića ne zato što imam nešto protiv čovjeka, štoviše suprotno, tj. čini mi se kako vrlo kratko, jasno i precizno (možda na pragu ironije) iskazuje stav svih onih koji osuđuju gađanje M. Pupovca hranom (komentar je preuzet s osobne stranice autora na društvenoj mreži; pod  brojevima 1, 2, 3, … n su rečenice D. Huića, a pod Ad 1, 2, 3, … n moje opaske).

(1) „Osuda napada na Pupovca je elementarna stvar.“ (Ad 1) Za razliku od rečenog sljedeće je elementarno i spada na gramatiku politike. M. Pupovac je političar kao i svaki drugi i kao takav podložan je reakcijama biračkog tijela (kao i Plenković, Jandroković, Vrdoljak, Bernardić, Petrov, Sinčić itd.). Negodovanje rada političara ima različite oblike, a među njima je gađanje trulim povrćem, voćem, kolačima i ostalom hranom. Kad političara gađaju trulim rajčicama to se opisuje riječima „gađali su ga trulim rajčicama“, a ne riječima „bio je napadnut trulim rajčicama“. U slučaju RH sljedeće je također elementarno. Osuda političara koji desetljećima sudjeluje u ili blisko surađuje s vlastima koje su RH dovele na dno EU, a na vrh samo po stupnju korupcije, birokratizacije, sive ekonomije, sporosti sudstva itd. što su sve redom temeljne oznake protu-demokracije elemenatrna je stvar svakoga tko je još preostao u ovoj državi. Ako je navedeno točno, onda je osuda napada elementarna stvar, ali elementarna stvar tuzemnog političkog licemjerja.

(2) „Ne razumijem ljude koji odobravaju, ili s nekom dozom razumijevanja gledaju na napad na javnu osobu u javnom prostoru.“ (Ad 2) Ako netko nešto ne razumije, možda se može pojasniti. Sve što može biti rečeno barem za početak već je rečeno pod (Ad 1).

(3) „Nepovredivost osobnog integriteta je temelj demokracije – kako će itko moći javno govoriti i sudjelovati u političkom životu ako može [očekivati] iza ugla angry mob da mu kaže što misli o tome.“ (Ad 3) Zaista je narušen osobni integritet. Oko toga nema zbora. Pitanje je čiji? Javna osoba u javnom prostoru i još k tome hrvatski političar koji je pripadnik nacionalne manjine nacije s čijim je Predsjednikom bio u društvu dok je ovaj izjednačavao RH i nacističku Njemačku i na 5 puta javno postavljeno pitanje nije li to štetno za RH nije odgovorio iako je peti put rekao „Već sam odgovorio.“ što de facto i semantički nije, ima dužnost očekivati ovakvu reakciju javnosti države u kojoj je izabran kao zastupnik. Na poniženje na koje vlast nije reagirala, vjerojatno u ime vladanja, jer se radi o presudnom broju glasova, reagirano je poniženjem od strane javnosti kad već vlast nema interesa koji prevaguje nad interesom za ostankom na vlasti.

(4) „Tu nema veze što tko misli o Pupovcu ili njegovoj politica, ili ljudima koje predstavlja. To je jednostavno stvar koja se tiče svih nas i svakoga pojedinačno.“ (Ad 4) Dakako da ne samo da nema veze što tko misli o gađanome ili njegovoj politici, jer iako se tako ne čini bilo je Hrvatske i prije Pupovca i vjerojatno će je biti i nakon njega. No to da se ta „stvar“ tiče svih nas i svakoga ponaosob baš i nije točno. Naime, napad na političara i saborskog zastupnika u Saboru RH koji sudjeluje u vlasti ni najmanje se ne treba ticati primjerice oporbenih zastupnika ili državljana koji su glasovali za njih. Može ih komotno biti baš briga. Vrijeđali su ih, napadali, Predsjednik Vlade RH borbu protiv njih doživljava kao svoju osobnu zadaću, izbacivali su ih iz sabornice, pokušali im oduzeti zastupnički imunitet itd. pa nikome ništa. Kako to da je nešto puno manje od navedenog, naime gađanje hranom, odjednom nešto puno važnije od navedenog? Još jednom, nismo li licemjerni ak se sad zgražamo a dosad smo šutjeli i naslađivali se.

(5) „Moraš moći javno govoriti i djelovati bez straha od odmazde. Sve drugo vodi negdje gdje nitko ne želi ići.“ (Ad 5) Ako je napad hranom sličniji odmazdi nego napadu trulim rajčicama, onda su naš zdrav razum, razbor i elementarna racionalnost ozbiljno dovedeni u pitanje. Ako napad hranom uzrokuje strah od odmazde kod političara koji je već bio napadan, vrijeđan i kojem su upućivane svakojake prijetnje, onda ili je odjednom postao osobito strašljiv ili je pak politički oportuno gađanje hranom postaviti u najmanju ruku uz bok najvećim terorističkim napadima na tlu Europe. Kamo vodi sve drugo? Autor aludira na nasilno razračunavanje s političkim neistomišljenicima aludirajući na trivijalnu ali važnu Popperovu misao o tome kako je demokracija smjena vlasti bez prolijevanja krvi što bi bilo točno kad bi se na početku radilo o napadu (to nije slippery slope argument). Radilo se o nasilju, ali ne i o napadu. Napad po definiciji mora moći uspjeti, a kako uspijeva napad hranom iz ribljeg restorana nije poznato. Radilo se o nasilnom iskazivanju negodovanja politikom koju zastupnik jedne nacionalne manjine prakticira cijele svoje karijere, a osobito otkad se bez ruku njegovih „manjinaca“ vlast de facto raspada i ide se na prijevremene izbore.

Ako su navedene opaske uz navedeni tekst konkluzivne, onda tekst u ime demokratske fundametnalne teologije nesuvislo osuđuje krivovjerne demokratske obrede, a opaske pokazuju kako je ta nesuvislost nesuvisla ili kako je to logički precizno rekao Ibn Rušd „Tahafut al-tahafut“ i kako su ti demokratski obredi, štoviše sakramenti u kriznim vremenima vrhunac demokracije.

K.K. 29-09-2018

ŠTO JE NAPAD HRANOM?

Untitled

SNV je izvjestilo kako je M. Pupovac napadnut hranom i kako je osjetio udarac. Kad se bolje prouči priopćenje proizlazi kako je gađan i pogođen s nekoliko komada hrane. Može se gađati, pogoditi i biti pogođen voćem, povrćem i dakako hranom, ali kako se napada i biva napadnutim hranom? Možda se  može napasti hranom poput mamutovog buta ili barem morskog psa od recimo 10kg pri čemu bi se takav komad hrane mogao izjednačiti s hladnim oružjem, ali gađanje Zagrebačkim odreskom, jetricama na luku sa žgancima, tanjurom goveđe juhe, prženim lignjama, gavunima ili ne daj Bože rižotom od plodova mora teško da može biti napad. Odgovor na pitanje kako se osjeća udarac kao posljedica napada npr. porcijom prženih liganja prepustimo najboljim tuzemnim kriminalistima, jer teško je suspregnuti suze u ovakvom trenutku krajnjeg barbarizma dok mnogi Hrvati gladuju.

Gađanje voćem i povrćem izražavanje je prosvjeda protiv koga ili čega i teško da se može držati napadom osim ako tko ne istovari recimo par tona trulih rajčica na koga. Također, gađanje hranom je izražavanje prosvjeda drugim sredstvom i teško da se može držati napadom osim ako tko na koga ne baci recimo cijelog pečenog odojka, janje, morskog psa ili ga ne napadne recimo pečenim kitovim rebrom. O tome kako se hrana sastojala od komada koji su bili manji i mekši i komada koji su bili krupniji i krući koji su se odbili od tijela dok su se prvi zadržali na odjeći ne treba ništa dodavati nego nadati se kako će forenzičari utvrditi masu, brzinu, preciznost, moment sile, kut elevacije i ostalo kako bi se utvrdilo nije li možda navedeni bio ne samo gađan nego napadnut i prekomjerno granatiran hranom iz ribljeg restorana. Neka gospodin Kliještić, Kalamarko i Plankton izvole raditi svoj posao.