TRI KORNERA PENAL

Untitled.jpg

Predsjednica RH u samo nekoliko tjedana nanizala je nisku u najmanju ruku neukusnih izjava koje bi svaka za sebe bile komične da uzete zajedno nisu tragične. Posljednja glasi: „Mislim da ova koncentracija na afere, koliko god one bile važne kao predmet istrage pravosudnih tijela, u javnom prostoru nije dobra i da dalje utječe na iseljavanje stanovništva iz Hrvatske.“ (18. 10. 2018.) Pojednostavljeno govoreći, Predsjednica misli kako pisanje o važnim aferama u javnom prostoru, tj. u medijima i vjerojatno na društvenim mrežama utječe na iseljavanje stanovništva; tj. formalnije: Ako se u javnosti koncentriramo na afere, onda to uzrokuje iseljavanje. U javnosti se koncentriramo na afere. Dakle, to uzrokuje iseljavanje.

Implikacija glasi: Ako se u javnosti ne bismo koncentrirali na afere, onda to ne bi uzrokovalo iseljavanje. Ovdje je u igri trostruka pogreška. Prva se sastoji u pogrešci post hoc ergo propter hoc, tj. samo zato što iseljavanje slijedi za javnim pisanjem o aferama to ne znači da javno pisanje o aferama uzrokuje iseljavanje. Naime, uzročna se sveza dokazuje. Druga pogreška je implicitno zagovaranje cenzure i/ili autocenzure svih koji javno pišu o stvarnim aferama. Treća pogreška je negiranje puno vjerojatnijih uzroka iseljavanja poput gospodarskih. Drugim riječima, ako su te pogreške na djelu, onda Predsjednica čini dvije loše stvari od koji se ne zna koja je gora; to što implicira autocenzuru, cenzuru i redukciju javne rasprave što je protudemokratsko ograničavanje slobode misli, govora i pisane riječi ili to što poriče činjenice koje su vjerojatniji uzroci iseljavanja od javnog pisanja o aferama; možda za početak same stvarne afere koje iza sebe ostavljaju neplaćene, potplaćene, nezaposlene, blokirane, ovršene i na koncu iseljene.

Krajnje je ironično, cinično, licemjerno i komično u državi koja je na vrhuncima po percepciji korumpiranosti, sporosti rasta BDP-a, gospodarskom zaostajanju za EU i neučinkovitosti javne uprave tvrditi kako pisanje o tim pojavama, a ne one same koje su stvarne, činjenične i istinite, uzrokuje iseljavanje stanovnika, ali je sasvim u skladu sa suvremenim trendovima post-istinosne, post-stvarnosne i post-činjenične političke kulture, tj. bilo bi ironično, cinično, licemjerno i komično da nije tragično.

Advertisements

ŠTO UČINITI S VLADOM KOJA JE NEKONKURENTNA?

Untitled

Kako to da Vlada RH tako dobro radi svoj posao, da institucije, prostitucije i ostale –stitucije izvrsno delaju ako je država na začelju EU prema mjerilu konkurentnosti? Kad ste zadnji put čuli kojeg ministra kako se skromno oglasio s točnim npr. podacima o zatečenom stanju u ministarstvu i o rezultatima koji kažu kako su postali recimo 100% učinkovitiji (ostvaruju korisnu dobit namjesto beskorisnog troška) i to s 50% manje zaposlenika? Sve koji ovog trenutka mućkaju glavom upozorimo kako se radi o retoričkom pitanju.

Dio odgovora možda leži u sljedećem: predsjednik vlade: kom. 1, potpredsjednici vlade: kom. 4, uredi vlade: kom. 13, služba: kom. 1, ministarstva: kom. 21, a samo dragi Bog zna koliko je tu komada pomoćnika ministara, tajnika, vozača itd. Kakvo je stanje u državnim, javnim javno-privatnim i ostalim kompanijama, službama, agencijama, institutima na nacionalnoj i lokalnoj razini vjerojatno nitko ne zna. Istovremeno ta ista vlada, kao i ostale prije nje već 28 godina ubiru danak koji varira od 25 do 100%. Sjetimo kako je Gubec digao bunu zbog pišljivih 10-20%, tj. barem oni među nama koji su barem sjedili na nastavi povijesti.

Kako god bilo, ako je vlada toliko konkurentna a nacija toliko nekonkurentna, onda je najbolje da vlada ode, nekamo, bilo kamo. Možda u Grčku i tamošnjem puku, kmetovima i napaćenom narodu ponudi svoje izvrsne menadžerske usluge a ovu propalu naciju prepusti nekoj goroj vladi koja će bolje odgovarati njezinim lošim potrebama kad je već ona sama dobra. Kad ste zadnji put čuli kako se bilo koji ministar bavio svojom temeljnom djelatnošću, opisom posla i stvarima koje spadaju na radno mjesto i mjerljivu učinkovitost ili toliko omražene rezultate rada? I ovo je retoričko pitanje. Spašavaj se tko može!

NEKA VLADA NE RADI SVOJ POSAO

Untitled.jpg

Poštapalica ravna onoj „Neka institucije rade svoj posao“ i koja znači da ga ne rade, a koja se može svesti na poštapalicu „Neka vlada radi svoj posao“ isto tako znači da vlada ne radi svoj posao, ali radi onaj koji na nju ne spada.

Nasuprot rečenom vlada je uvjerena da radi svoj posao, da ga radi dobro, a ako je nešto loše, onda su krive prethodne vlade. Zbog nagomilanog bremena nerada niti jedna vlada ne osjeća se dijelom niti stranačkog, a još manje kontinuiteta vladanja prethodnih vlada.

Prvo smo imali ratno-privatizacijske vlade, nakon njih one koje su bile takve kakve jesu jer smo tek prešli u mirnodopski način života, zatim su se zaredale krizne vlade i na koncu kriminalne vlade i tek dvije zadnje su koliko-toliko uredne ali vidno nesposobne.

Ne računajući intermezzo Građevine, posljednje dvije vlade zaslužne su za više od 500.000 iseljenih državljana RH temeljem gospodarske stagnacije, vidnog zaostajanja za rastom direktnih konkurenata i oblikovanje 3. EUL (Treće europskounijske lige).

Na tjednoj bazi u najmanje jednom ministarstvu iskrsne po jedna afera, a u barem 50% njih pokaže se solidan dokazni materijal za ozbiljan izvanredni otkaz i tužbu po službenoj dužnosti što se dakako ne zbiva, jer su i nadležna ministarstva prepuna institucija koje ne rade svoj posao, ali kako kad institucije rade svoj posao.

Tako imamo vladu koja nam prodaje maglu kako radi dobro, iako njezina ministarstva činjenično rade loše. Kako vlada radi dobro ako joj ministarstva rade loše ostaje vječnom tajnom koju ne bi rasvijetlila niti Hegelova nebuloza o tome kako je istina cjelina. Ukratko, imamo vladu koja ne može osjećati kontinuitet rada s prethodnima zbog dva razloga.

Prvi je navodna unutarstranačka netrpeljivost prema svakome tko je prethodno vladao a i nema puno razloga pozivati se na stranačke prethodnike (vjersko zaivanje retuđmanizacije praćeno je poganom praksom sanaderizacije). Drugi je navodna međustranačka netrpeljivost prema svakome tko je prethodno vladao, jer netko mora biti kriv za današnji mrak, mrak u kojem svijetli jedino luč koju baš trenutna vlada sobom nosi.

Zbog navedenog ovdje ništa, ali baš ništa ne prelazi vremenitu ustavu izbornog ciklusa, a za čudo Božje kristalno je jasno kako baš traženi potezi prelaze ne granice jednog nego možda i 4-5 izbornih ciklusa. Vrhunac ove erističke dijalektike glasi kako će sve dobro što vlada radi, a ne zaboravimo radi svoj posao, osjetiti tek nakon 10-15 godina.

Nije teško vidjeti kako su to govorili svi prethodni predsjednici vlada, ne samo prije 10, 15, 20 nego i 25 godina i ako su dobro radili, onda bismo upravo danas trebali osjetiti učinke tih državničkih poteza koje ne osjetimo, jer institucije rade svoj posao i vlada dobro radi svoj posao. Poučeni poviješću, čini se da je za sve najbolje kad vlada ne radi svoj posao ili barem ono za što misli da joj je posao.

ROLE PAPIRA SU ŽIVE

IMG5685A

Ljudi sportske mjerače srčanog ritma stavljaju na nežive stvari. Između ostalog mjerač je pokazao da cijela rola toaletnog papira ima srčani ritam između 58 i 88 otkucaja u minuti, slično banani i šalici za kavu, ali različito od plišanog medvjeda koji u mirovanju ima 107 otkucaja u minuti. Nije poznato pada li srčani ritam rolama kako ih sve više i više trošimo, jer to bi se moglo biti ravno masovnom ubojstvu.

Kako god bilo, iako ne znamo gdje im je mozak (možda u kartonskom valjku) role papira su žive što baca novo svjetlo na staro pitanje o tome kako stavljati rolu toaletnog papira na stalak, tj. s početkom prema sebi ili prema zidu? Možda ih na papirnom jeziku treba pitati kako žele biti okrenute? Postoje li možda dvije zaraćene civilizacije rola, zidne i korisničke, među kojima već više od 100 godina nema mira? Postoje li različite kulture, jedno- dvo- i višeslojne? Što je s razlikama u bojama i uzorcima? 1000 zašto, a ni 1 zato!

Pitanje o okretanju, barem pod vidom ljudi, riješeno je time što je znanstveno dokazano da se više bakterija i ostalih uzročnika prenosi s ruke na ruku ako je rola okrenuta prema zidu, jer sam papir skuplja bakterije sa zida, a i čovjek uzimajući papir, a većina to čini slično, ostavlja bakterije na zidu. No ako je okrenuta prema čovjeku to se izbjegava (istraživanje je provedeno na Sveučilištu u Coloradu). Na izvornom patentu role papira S. Weehlera iz 1891. rola na modelu odmotana je prema čovjeku, a ne prema zidu.

I ovdje mnoga pitanja ostaju otvorena. Zašto rola nije u zatvorenom solidno napravljenom i održavanom pretincu u kojem je manja vjerojatnost obitavanja bakterija? Možemo ići i korak dalje. Zašto ljudi peru ruke u javnim toaletima češće samo nakon nužde, a rjeđe samo prije nužde? Vjeruju li da su oni sami vjerojatniji nositelji uzročnika bolesti od interijera javnih prostora (tramvaja, autobusa, taxija, kafića, restorana, kina, kazališta, muzeja)?

Naime, čovjek u kafiću dodiruje vrata, stol, stolac, šank, šalicu, žlicu itd. i zatim kad ode na toalet krene obavljati nuždu bez da opere ruke, a kad obavi nuždu opere ih. Zar nije prirodnije oprati ruke prije nužde pod pretpostavkom da je čovjek čišći od okolnog prostora? Kako god bilo, uz role toaletnog papira i umivaonici, sapuni, ručnici, da o sušilima za ruke i ne govorimo vjerojatno imaju srčani ritam i zato je potrebno odnositi se prema njima pristojno i priznavati im prava, recimo pravo da im se ne diže tlak bez posebnog razloga.

28 GODINA HDZSDP-a – ESTETIKA UNIŠTENJA

Untitled

Politički govoreći paradni HDZ koji u saboru estetski odbojno ako ne i kičasto balansira na truloj niti raspetoj između moći udovoljavanja prohtjevima onih koji bi malo suvladali i nepohlepi prohtjeva suvladara u odnosu na vlastitu nemoć, a koja će puknuti ako se previše napne ili omlohaviti ako se previše opusti, ima mnoge probleme u i izvan stranke (sve bi ovo vrijedilo i za SDP da je na vlasti kao što je i bio i stoga je praktičnije govoriti o HDZSDP jednostranačju posljednjih 28 godina).

U stranci HDZ pobunjenike izbacuje kao na traci, izbacivanjem prijeti potencijalnim pobunjenicima, onima koje bi najradije izbacio a ne usudi se, politikom vidjet ćemo prijeti koliko može kako ne bi proizveo štetu koja nadvisuju dobrobit, a sve ostale dovodi u red svim ostalim sredstvima (slično se ponaša i SDP). Na koncu će Plenkovićevo ljevičarenje završiti rasapom HDZ-a kao što je rasap SDP-a započelo Milanovićevo desničarenje, jer zaboravlja se postulat prema kojem su HDZ i SDP dva krila jedne te iste ptice hrvatskog politikantstva.

HDZ-ov mit o gospodarskom rastu raskrinkan je, jer zaista se radi o usporavanju u odnosu na europski prosjek i na direkte konkurente na dnu europske ljestvice. Ono što se u odnosu na prošla stanja čini relativnim napretkom zaista je apsolutan zaostatak za ostalima. Zaostatak koji se povećava. Ili možda Eurostat smrdi. Ekonomska slamka spasa pretvara se u tuzemnu batinu koja nas drži ispod površine (slična je situacija bila i s SDP-om).

Unutar HDZ-a, uz sve navedene poteškoće, u samo par dana je na nacionalnoj razini izgubio potporu na lokalnoj razini vis-a-vis prosvjeda u Vukovaru, a internacionalno izbore u BiH povodom čijih rezultata su reakcije varirale od suludih, preko razumnih do traljavo državničkih. Ne treba se nadati kako će ta tendencija, iako ovih dana zgusnuta usprkos volji vođe, splasnuti u dogledno vrijeme (još jednom slično i u SDP-u).

Izvan sebe od untarnjih poteškoća HDZ ima nemalih problema. SDP koji ima slične poteškoće, iako opozicijske, dospio je do situacije da im odmetnuti član podržava HDZ samo kako SDP ne bi dospio na vlast, zaista nije ozbiljna prijetnja nikome osim samome sebi. Treće strane, poput lijevog Živog zida, centrističkog MOST-a i nakon 20 godina naglo probuđene razjedinjene mase konzervativaca, stagniraju ili rastu (no treće strane čine se različitima od onih prije 28, 20 ili 15 godina).

Ankete nepristranih agencija za istraživanje javnog mnijenja koje nikad dosad na pola mandata nisu pokazale pad vladajućih potvrđuju rast HDZ-a (a i pred izbore 2000. i 2011. su se nečkale), toliko više nalikuju na promidžbu kojom usmjeravaju javno mnijenje nego na odraz javnog mnijenja kojim usmjeravaju politikante da je i sam društveni konstrukt HDZ-ove demokracije političkih prekupaca počeo uključivati samoga sebe kao člana.

Kakve su uopće činjenice o javnom mnijenju? Kojem javnom mnijenju? U RH na izbore izlazi jedva 50% državljana s pravom glasa i to uglavnom stranački ovisnih. Dio od preostalih 50% vjerojatno su emigrirali, dio ih nije niti će ikad glasovati kao posljedica negativnog prirasta, a apstinetni će vjerojatno ostati vjerni svetim zavjetima apstinencije.

Tako ne bi trebalo čuditi da izlaznost na sljedećim izborima naraste u odnosu na opći pad broja stanovnika i državljana s pravom glasa. HDZSDP mogao bi nakon 28 godina uništavanja države još nekoliko puta slavodobitno osvojiti vlast osim ako se ili sve treće strane usprkos razmiricama ne udruže i doživotno ih pometu s politikantske scene ili zbog oskudnih resursa ne započne bratoubilački rat čije obrise naziremo ili neka kombinacija navedenog.

Na djelu je perverzna estetika destrukcije ili ljepota samouništenja, jer koliko god bilo ružno, ipak je puno lijepše vidjeti kako oni koji pod prijetnjom izumiranja tužno napuštaju ovaj svinjac ipak veselo preživljavaju i žive na onim prostranim pašnjacima na kojima ćemo svi završiti prije ili kasnije, ovako ili onako.

USPJEH PROSVJEDA U VUKOVARU

44023968_325397038015497_1855001572052828160_n

Današnji prosvjed u Vukovaru protiv neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih prije 27 godina održao se i održan je. Održan je usprkos posvemašnjem protivljenju vlasti od najviših do najnižih razina. Održan je usprkos neshvatljivom potezu javne televizije koja ga nije prenosila iako je bio događaj dana ako ne i tjedna. Održan je usprkos višetjednom medijskom nametanju izmišljenih nacionalnih tema koje su ga navodno trebale zasjeniti, ali nisu uspjele. Nije samo održan nego je bio i uspješan.

Uspješan je bio po pitanju veličine. Već viđeno manipuliranje s brojem prosvjednika na skupovima od strane policije svakom državljaninu RH koji nema „pamćenje zlatne ribice“ (metafora je loša, jer zlatne ribice dobro pamte) podatak policije koji kaže 9.000 sudionika dvojben je u odnosu na podatak organizatora koji kaže 20.000 prosvjednika i uostalom provjerljiv je brojanjem i izračunom odnosa kvadrature trga i okolnih ulica i broja ljudi po metru (pri čemu bi nepristran istraživač vjerojatno prešao i brojku od 20.000).

Uspješan je bio po pitanju dosega, jer su ne zahvaljujući javnoj nego komercijalnoj Z1 televiziji državljani RH mogli pratiti prijenos prosvjeda. Ta ista javna televizija u tjednima od najave prosvjeda do danas punila je svoje informativne emisije trećerazrednim temama o unutarstranačkim sukobima koji su samovoljom pretvoreni u nacionalno-sigurnosne afere što dakako nisu i što je provjerljivo time koliko će se o njima od sutra naklapati. Nasuprot javnoj tek gdje koja privatna televizija dala je prostora samim organizatorima prosvjeda.

Prethodno rečeno nevažno je u odnosu na uspješnost prosvjeda prema sadržaju koji je uključivao svjedočanstva zvjerskih zločina, imena i prezimena onih koji su ih počinili. Možda je to mnogim građanima RH bila novost, ali svakome tko se tijekom ovih 27 godina želio informirati mogao je. Primjerice o tome kako Vukovarom silovatelji slobodno hodaju uz svoje žrtve. No rijetki su se informirali. Još rjeđi su o tome bilo kako govorili. A javno su uglavnom šutjeli. Kolosalan i tragičan primjer grijeha propustom.

Sad neka svatko za sebe usporedi svjedočanstva koja je čuo, opise zločina, imena počinitelja itd. s onim što su sve dosadašnje vlasti, a napose ova o tome govorile i govore, propustile i propuštaju učiniti, od svih predsjednika vlada, preko ministara pa do istaknutih stranačkih članova i neka procijeni što je vjerodostojno, a što nije. Pogledajte još jednom izjave svih onih koji su govorili o politizaciji prosvjeda, o rušenju vlasti i zamislite si njihove prazne poglede nakon što su odgledali prijenos. Zašto ih se sad ne pita za mišljenje o politizaciji i rušenju vlasti? Gdje je nestalo pravilo druge strane? Uravnoteženo izvješćivanje?

Usprkos protivljenju vlasti, ignoranciji medija, argumenata protiv prosvjeda koji su se pokazali kao najniže politikantstvo i usprkost ostalim utjecajima na neodržavanje, smanjivanje veličine i relevatnosti prosvjeda na najniže načine on je ipak bio uspješan na tri spomenuta načina, ali prije svega zato što su se svjedočanstva o neprocesuiranim zločinima, nadajmo se, usjekla u pamćenje onima kojima su se i trebala usjeći.

Nadajmo se da su se usjekla duboko i bolno bez obzira na privremenu, privatnu i priglupu politikantsku agendu, iako vjerojatno od svega toga neće biti ništa iz istih onih razloga zbog kojih nije bilo ništa niti zadnjih 27 godina bilo prosvjeda u Vukovaru ili ne i to je najtragičnije u cijeloj stvari.

PRAŽNJENJE HRVATSKE

Untitled

Prema pisanju austrijskog Der Standarda (A. Wölfl, 06-10-2018) i podacima Eurostata RH je napustilo 14% (1/6) ili 581.588 državljana (EU prosjek je 3,8%), pri čemu većinom odlaze raditi u druge članice EU. RH godišnje napusti najmanje 40.000 ljudi i taj se broj povećava. Broj stanovnika pao je ispod 4.000.000 zbog emigracije i zbog negativnog prirodnog prirasta koji se također povećava (uzroci tih pojava su dominantno ekonomski).

Prvi put u povijesti broj Hrvata u ostatku svijeta (4-6.000.000) premašio je broj Hrvata u RH (manje od 4.000.000), a uskoro bi se to moglo dogoditi i s državljanima RH, jer ako se iseljavanje u postojećem ritmu i bez povećanja nastavi za 8 godina bit će najviše 3.000.000 državljana, za 16 2.000.000, a za 24 1.000.000. Ukratko, RH se prazni i današnji adolescenti mogli bi doživjeti da konačno nestane prije nego što se i sami odsele.

Stvarno iseljavanje (a ljudi se iseljavaju prema riječima predsjednika vlade RH jer mogu, a ne jer moraju) ne može se zamijeniti prividnim povratkom ili pronatalitetnom politikom, a najmanje uvozom radne snage. Taj je Rubikon prijeđen. Ono što gledamo je smrt nacije u svojoj vlastitoj matičnoj državi. Vlastitu smrt. Neku vrstu nacionalnog iskustva „tik do smrti“. Na sreću Hrvata ima u svijetu više nego u RH štogod to značilo osim možda kamo god da odete naletjet ćete na barem jednog Hrvata što može biti u najboljem slučaju opskurno.

U tekstu spomenutom na početku kao uzrok između ostalog se navodi i ovisnost o političkim strankama. Kakva i kolika je ta ovisnost varira od ekonomske preko pravne i ideološke do kriminalne ovisnosti i to od zadovoljenja minimalnih troškova života do zgrtanja enormnog bogatstva (ne)posrednom zloporabom javnih resursa na svim razinama vlasti. Stranke tu ovisnost ne smanjuju. Stoviše, one su ju legalizirale i sve veća kako je broj stanovnika sve manji što je tema za sebe (još niti jedan političar nije napustio RH s tvrdnjom kako se to više nije moglo izdržati).

Ona je tolika da se čak i poslušno reagira na prijetnje sankcijama stranačkim članstvima ukoliko nazoče prosvjedu protiv neprocesuiranja ratnih zločina počinjenih prije 27 godina. Na prijetnje sankcijama od strane istih stranaka koje cijelo to vrijeme vladaju i najodgovornije su za iseljavanje. Konačno pražnjenje neće se zbiti preko noći, uz prasak, tutnjavu, lom i psovke. Zbiti će se u samoći, tišini, rezignaciji i  suzama kako se i zbiva. A kako se pražnjenje naziva? Velika nužda ili sranje.

TRG ŽRTAVA INSTAGRAMA

Untitled

Trg žrtava Instagrama kako se popularno naziva Trg žrtava fašizma u Zagrebu, jer njegov novi tlocrt otkriva neodoljivu sličnost s logom te društvene mreže koji je postojao i prije mreže samo što je bio maskiran biljkama, nedavno je pretrpio radove i sad je drugačiji. Rabim riječ radovi jer nisam siguran kako se zove ta intervencija. Naime sječa stabala, grmova, vađenje njihovih korijena i čupanje trave jest to što jest, a isto tako i zamjena dotrajalih stepenica i uređenje dvaju puteljaka. Navodno radovi nisu dovršeni jer se čeka proljeće kako bi se nakon građevinskih započeli hortikulturni.

O za i protiv dovršenih radova nema smisla govoriti. Struka i građani koji prosvjeduju su javno protiv. Gradonačelnik, njegova svita i ostali koji neposredno ili posredno žive od gradskog (vašeg) novca vjerojatno su za, ali ne previše javno. Velika većina zaista se samo sprda s gradonačelnikom i prosvjednicima. Nasuprot vrijednosnoj intuiciji, krenimo od onih koji su protiv. Struka je protiv iako tu ima puno licemjerja i preseravanja (svaki je radio gluposti jer je investitor plaćao). Gradonačelnik se pobrinuo za struku pa imamo obiteljsku dramu Struka protiv Struke. Prosvjednici Vratite magnoliju protiv su iako je nepoznato koliko su u ime vjerodostojnosti posadili stabala npr. na opožarenim područjima, u vlastitim štakor-dvorištima 20m od trga ili barem u okućnicama svojih kleti po prigradskim bregima.

Oni koji su za još su dvojbeniji. Radi se o prema nekim anketama čak 2/3 čitatelja nekih novina i portala, ali ne treba poricati i suprotan rezultat nekih drugih novina i portala. Prosjek je oko 50:50. To govori o građanima koji su se nastanili u Zagrebu zadnjih 30-ak godina, ali i o upravi grada. Devastacija kako ju nazivaju prosvjednici nije sama. Ona je u društvu opće, kontinuirane i sustavne devastacije gradskog zelenila. Činjenica jest kako se količina zelenila u gradu planski smanjuje u ime ne-biljnih interesa. Primjerice parkirnih prostora, navodne urbanizacije, pogodovanja trećerazrednim investitorima, privatnim idiosinkrazijama ljudi koji se gnušaju divljinevlastite prapostojbine i sl. Činjenica je također kako prirodno zelenilo na ulicama i trgovima snižava temperaturu zraka za između 10 i 20°C, štedi energiju i čini prostor ugodnijim za život što je u doba globalnog zatopljenja u najmanju ruku važno.

Slične činjenice mogu se nabrajati u nedogled i mogu pomoći onima koji prosvjeduju da uz arhitektonske, hortikulturne imaju i ekološke argumente na svojoj strani, ali teško kako će preokrenuti javno mnijenje. Istih onih koji već godinama biraju vlast koja je i poduzela radove. Ono što na trgu mene oduvijek brine svodi se na paradoks. Taj trg, osim što ima krnje ime i nije sasvim jasno radi li se trgoparku ili parkotrgu, ima predivnu zgradu u kojoj se nastoje postavljati uglavnom lijepa umjetnička djela, ima izvrstan oblik i smještenost u odnosu na okolne ulice i zgrade, ima sve elemente trga, vodu, cvijeće, zelenilo itd. što mnogim trgovima nedostaje. No usprkos povremenim šetačima pasa, rijetkim prolaznicima najfrekventnijim smjerovima, mladih koji se vikendom okupljaju na njemu i sl. taj trg nema ljudi. Nema ljudi. Kakav je to trg ako na njemu nema ljudi?

U tom svjetlu možda najvažnija intervencija koja bi taj trgopark ili parkotrg učinila trgom a možda i parkom nije poduzeta. Nisu napravljeni pothodnici ispod ulice koja ga okružuje koji bi se presijecali točno ispod paviljona i omogućili izlazak na trg, ulazak u parkić i dakako u muzej čime bi se na trg dozvalo ljude. Rečeno čak i ako je besmisleno pokazuje dosljednu praksu neobavljanja nikakvih radova pod gradom koji bi grad unaprijedili i očuvali. To se ne čini jer takvi radovi nisu vidljivi, profitabilni su preko granica mandata, njima se nemoguće špinčiti, a niti donose glasove. Ukratko, ako je to trg i/ili park, zašto na/u njemu nema ljudi? Jer su svi na Instagramu.

CAJKE U CENTRU ROCK SELENDRE

imageedit_2_4559157066

Video snimka koja kruži portalima i društvenim mrežama a na kojoj se u Pothodniku u Zagrebu u kasne noćne sate s razglasa čuju cajke dok jedino smetlar čisti pod izazvala je ili lažno gnušanje ili prešutno odobravanje. Oni koji odobravaju šute što je čudno jer su u većini. Šokirani kojih je koliko i mladih koji slušaju cajke a to je prema nekim procjenama više od 90% tvrde kako je nedopustivo da se cajke čuju u javnom prostoru u Zagrebu.

Dakle, iako većina drži kako je to skandalozno istovremeno većina to prešutno odobrava i za pretpostaviti je kako se radi ili o dvije većine možda generacijski ili drugačije različitima ili o jednoj s kognitivnom disonancom. Početna tvrdnja je kako je ta pojava loša. No u ime autorovog svojstva da istovremeno bude enfant terrible i advocatus diaboli pretpostavimo kako je ta pojava dobra i pokušajmo to obraniti pa ako ne uspijemo, nismo uspjeli.

Za informaciju lažno šokiranima treba reći kako su se cajke probile u samo središte grada i ovladale njime. Petkom i subotom navečer i noću nema dijela grada u krugu koji opisuju Trićkva, Zvezda, Britanac i Glavni a u kojem se iz najmanje jednog bircuza ili elitnog kluba ne čuju cajke. Taj proboj barijere zvučnog ništavila pozadinskom bukom koja služi kao dekoracija urlanju, mahanju, cupkanju i razbijanju posuđa ili proboj u svijet glazbe zbio se od 1990-ih do danas (uzroci ovdje nisu tema kao niti seljačine koje su cajke dovukle u centar Zagreba počevši od 1990-ih). Time smo odredili narav, mjesto i vrijeme.

Nadalje, lažno šokiranima i u obranu onih koji prešutno odobravaju treba reći kako se radi o pozadinskoj buci ili nadri-glazbi koja svoje podrijetlo vuče dijelom od popa (žanrova kao što su disco i sl.) spojenog s koje čime. U tom svjetlu popularnoj je glazbi mjesto u središtu zbivanja a ne na margini društva, kulture i estetike pa tako i cajkama. Nasuprot cajkama, rock glazbi je oduvijek bilo mjesto tamo gdje je i nastala; na ulicama i trijemovima prigradskih kuća, u lokalnim krčmama i opskurnim klubovima, društvenim i vatrogasnim domovima, jer rock nije glazba elite nego bijednika pa je premiještanje rocka u središte perverzno.

Zabavna glazba, jazz, čak i blues bili su u središtu Zagreba do pojave rocka i popa koji su se postepeno približavali centru grada ne samo fizički nego i vrijednosno, tj. rock događaji postali su main stream (istina, u vrijeme nastanka rocka 1949.-1951. Hrvatska je duboko zaglibila jugoslavenskom poststaljinističkom komunističkom totalitarizmu pa je sve svjetsko kasnilo od po 1-2 do 5-10 godina). Nakon što je sam rock omlohavio, objesio se i izgubio neovisnost (vidi lat. pendēre u svezi s independere, tj. neovisnošću toliko prigodnom na današnji dan) zagospodario je pop pod vidom disca koji vodi do cajki.

To obitavanje rocka u središtu zbivanja pod vidom njegovog podrijetla je perverzno, a najbolje se iskazuje kroz masovne koncerte u ogrnomnim dvoranama i na stadionima. Rocku je mjesto u malim klubovima, opskurnim krčmama i na prigradskim trijemovima (poput njegovih roditelja bluesa i jazza). On biva potisnut popom i na koncu cajkama koje su zagospodarile centrom. Za razliku od 80-ih kad je rock vladao središtem (bilo kao klasični, kao rock and roll, kao punk ili čak hardcore) s par iznimaka, danas središtem vladaju cajke koje kao možda neželjeno, ali ipak dijete pop glazbe jesu tamo gdje jesu (na samom Jelačić placu, 30m od HNK, 100m od Umjetničkog paviljona itd.), a rock se vratio margini.

U istom onom krugu ili malo izvan njega koji opisuju Trićkva, Zvezda, Britanac i Glavni danas su dobri prostori s izvrsnim ozvučenjem, pristojnim cijenama i podosta kvalitetnom rock glazbom pa i bluesom i jazzom (napose kad se radi o stranim izvođačima uz nekoliko tuzemnih iznimaka). Tamo je tim žanrovima i mjesto i dobro je da su tamo gdje jesu koliko zbog glazbenih toliko i zbog ekonomskih okolnosti (sama činjenica da ponajbolji svjetski izvođači na takvim mjestima okupe između 200 i 300, iznimno 400 slušatelja govori za sebe ili o tome što voli preostalih 5-10% mladih). Centar je ispražnjen od rocka. Prepušten cajkama. To nije loše. Štoviše izvrsno je, jer tako svaki ljubitelj rocka može svakodnevno a napose vikendom zaobilaziti centar i bježati od njega kao vrag od tamjana. Naći svoje mjesto na rubu jer na koncu mi i jesmo ljudi s ruba i na rubu nam je i mjesto.

WHERE HAVE ALL THE FLOWERS GONE?

Untitled

Već neko vrijeme primjećujem kako ljudi svoj prelazak na nov jedalački stil proglašavaju nečim u rasponu između novog Lebensforma i religijskog obraćenja. U najmanju ruku postaju novi ljudi ako ne i Übermenschen. No ako malo bolje pogledamo sve se svodi na promjenu prehrambenih navika sa žličicom Eristische Dialektik i nove Sprachspiel. Naime, za primjetiti je kako kad čovjek na prvi pogled naglo prijeđe na neku vrstu novih prehrambenih običaja, najčešće nekih koji isključuju meso, ne prestaje biti samo meso- nego i -žder, a ne postaje samo biljo- nego i -jed. Više ne ždere. Odjednom jede. Ne jede samo drugo. Bolji je čovjek. Napredniji.

S obzirom na činjenicu da su oko 20% ljudi vegetarijanci osobito je začudno kako nema izvješća o obraćenjima s biljojedstva na mesožderstvo (dakako, ima kultura u kojima se jede malo do ništa mesa, a postoji i abnormalan postotak siromašnih koji si meso ne mogu priuštiti). Za pretpostaviti je kako postoji skupina mladih koji su odgojeni u biljojednim obiteljima i sami su biljojedi. Također je za pretpostaviti kako neki od njih promijene jedalački stil u žderalački. No o tome nema vijesti. O tome se šuti.

Na Internetu se mogu pronaći popisi dijeta kojih ima između 100 i 200 vrsta. Među njima se nalaze i mnoge vegetarijanske. Povijesno vegetarijanizam je kao laktovegetarijanstvo religijski vezan uz načelo ne nanošenja patnje (Ahimsa) koji je većinski vezan uz hinduizam, sikhizam, đainizam i neke oblike budhizma. Suvremene vrste vegetarijanizma uključuju najmanje 5 čisto vegetarijanskih dijeta od voćnog do veganskog jedalačkog stila i najmanje 5 polu-vegeterijanskih dijeta. Vegetarijanstvo kao dijeta povijesno je stvar kulture, a suvremeno je stvar terapijski propisane dijete, borbe protiv vlastitih poremećaja, pomodnog stila hranjenja ili praktičnih konzekvenci vjerovanja u status ne-ljudskih životinja (ribe, plodovi mora, jaja, mlijeko i sl. stvar su prijepora među stilovima vegetarijanstva).

Kako god bilo, vegetarijanstvo je statistički najčešće prakticirano kao oblik dijete, a tome je tako zato što primjerice Hrvati kao i mnogi zapadnjaci previše sjede, premalo se kreću i uglavnom jedu nezdravu hranu. Zamisao o tome kako će promjena prehrambenih običaja, jer počinju se odjednom hraniti ne toliko zdravije koliko dijetalnije utjecati na to da manje sjede i da se više kreću naivna je. Temeljci humane biologije sugeriraju nam kako je u izostanku terapijski indiciranih dijeta za ljude najbolje jesti često, malo, toplo, sa žlicom i raznoliko u mjeri u kojoj je dostupno. U tom svjetlu zanimljivo je kako postoji malo do ništa izvještaja o tome kako su se neki vegetarijanci kao biljojedi obrati na mesožderstvo ili svejedstvo tim više što neka istraživanja sugeriraju kako se čak 84% biljojedaca vrati mesožderstvu.

Vicevi na račun vegetarijanaca, poput onog „Vegetarijanci svaki dan ubijaju milijarde nedužnih biljaka. Pomozite zaustaviti masakr.“, spojeni sa serioznim istraživanjima inteligencije i racionalnosti biljaka čine smrtonosni koktel koji nas vraća na početak priče i globalnu konspirativno-zavjereničku šutnju o vegetarijancima koji se obraćaju nazad na mesožderstvo. O tome je potrebno progovoriti javno i otvoreno. Netko treba stati u njihovu obranu. Takvi obraćenici nisu manje ljudi niti lošiji ljudi. Štoviše, ako se obrate na svejedstvo, možda su sasvim normalni ljudi kojima baš ništa ne nedostaje.

24 MINUTE BESMISLA

Untitled

U emisiji HTV-a Peti dan 05.10.2018. uz temu prekvalifikacije izrečene su većinom besmislice o prekvalifikaciji nastavnika u srednjim školama, ravne onima Vrdoljaka kojeg su sugovornici ismijavali, ali na retorički i intelektualno višoj razini zbog čega se čine manje besmislenijima što de facto nisu kad se s njih razgrne plašt pseudointelektualizma koji otkriva kostur odurnog hrvatskog obrazovnog sustava kojeg su većina njih najizvrsniji proizvod.

Vis-a-vis preduvjeta legitimnosti komentiranja prekvalifikacije za napomenuti je kako sudionici emisije vjerojatno nemaju niti dan iskustva rada u srednjoj školi, nemaju niti jednog znanstvenog rada u prosječnoj svjetskoj publikaciji koji se bavi nastavom u srednjoj školi (uz iznimku dr. Mitrikeskog koji je objavio radove u respektabilnim svjetskim časopisima no iz svog područja), nemaju ni članka u prosječnoj svjetskoj publikaciji iz područja profesionalnog interesa, nisu se na znanstveno utvrdiv način bavili srednjoškolskom nastavom, nastavom pa i pitanjima pedagogije i sigurno nemaju znanja o prekvalifikaciji srednjoškolskih nastavnika.

U nedostatku minimalnih preduvjeta, dopustimo kako su sudionici iznimno nadareni i kako su temeljem dara i pod vidom vlastite profesije iznijeli genijalne misli o temi prekvalifikacije uz malo prethodne pripreme što je eo ipso njihova minijaturna prekvalifikacija na temu prekvalifikacije koju su negirali i o kojoj znaju malo do ništa. U tom svjetlu nastojali su se natjecati u ruganju svima koji podržavaju reformu onako kako ju provodi ministarstvo, a zbog neizvjesne borbe teško je reći tko je u pobijedio, jer osim ruganja nismo čuli ništa drugo.

Razumno bi bilo očekivati kako će barem jedan sugovornik opisati pojavu prekvalifikacije. Zatim kako će neki drugi opisati odnos nastavnika i učenika u hrvatskim osnovnim i srednjim školama koji je takav da se može izračunati koje će godine na jednog učenika doći 1 nastavnik. Razuman bi gledatelj emisije očekivao pojašnjenje prekvalifikacije u drugim strukama u odnosu na nastavničku, tj. što ju čini nemogućom no ponovno ništa.

Ali mogli smo čuti između ostalog sljedeće izjave, izraze i idiosinkrazije: „Zidar neće biti samo zidar. On radi kao zidar osam sati. On je građanin. On je glasač.“ „Dakle, nastavlja se ta nebuloza oko rasformiranja hrvatskog školstva.“, „katastrofalna šteta“ (Raspudić), „samo nabraja struke za koje smatra da su fluidne“, „dok se kod nas humanistika smatra nevažnom“, „znanstvena knjiga je glavni i najvažniji rad u humanističkom području (…) sada se sve to svodi na časopise“, „i da će tako humanistika šapatom pasti“, „Sustav nije tu zbog učenika i sustav nije tu zbog profesora, nego je sustav tu zbog učenika i profesora jer se radi o međusobnom odnosu koji je neke dijalektičke prirode“ (Selak). Iznimka je bio Mitrikeski: „Može se reći da se humanističke znanosti kod nas više naslanjaju na Feuerbacha, Marxa, na nekakav dijalektički materijalizam“.

S obzirom na prvog sugovornika može se reći da zidaru kao zidaru njegovo građanstvo i glasovanje neće dati kruh dok zidanje hoće što ima smisla jer „Primum vivere, deinde philosophari.“. S obzirom na drugog sugovornika jasno je kako se brine za budućnost svog posla. Naime institucija na kojoj radi skoro pa monopolistički obrazuje, šalje na tržište javnog obrazovanja i zapošljava stručnjake struka koje su čini se izgubljene. Njezina napomena o knjizi, a ne časopisu kao najvažnijem radu u humanistici koja odgovara suludim uvjetima za napredovanje poveziva je s nedavnom izjavom njezinog starijeg kolege s iste institucije i na istoj televiziji o tome kako je sustav vrednovanja časopisa i citiranosti radova paradoksalan u sustavu humanistike, a obje izjave imale bi smisla kad bi prosječni hrvatski humanist u 5 godina kod prosječnog svjetskog nakladnika na svjetskom jeziku objavio knjigu komada 1 i barem izvorna znastvena članka komada 3 što de facto nije slučaj. Usprkos napretku mlađih generacija humanista, prosječan humanist u RH to ne čini pa se ipso facto niti njegova kakvoća ne može mjeriti i ostaje u domeni nedokazivog „bavljenja“, dubokog „promišljanja“ i sličnih morbidnih mjerila.

Njezina uporaba izraza „dijalektički“ predivno se nadovezala, primjerom pokazala i potvrdila prethodno izrečenu rijetko smislenu izjavu trećeg spomenutog sugovornika o utjecaju „dijalektičkog materijalizma“ na humanizam što je povezivo s do nedavno toliko popularnom knjigom jednog hrvatskog filozofa a ujedno i prorektora najvećeg sveučilišta u RH da se ne sjećamo kad je naslovnica neke filozofske knjige završila na transparentu, iako ne potpore nego prosvjeda, a radi se o naslovu „Marksizam kao filozofija svijeta“ nomina sunt odiosa.

No što se detaljno moglo čuti od 42. do 66. minute neka si svatko posluša za sebe ako to bilo koga uopće zanima. Ako se itko drži razboritim i razumnim zasigurno neće uzalud potrošiti 24 minute svog života kako bi bjelodano zaključio kako je 99% rečenog bilo nerazborito i nerazumno što svjedoči već i nezadovoljenje minimalnih uvjeta pristupa toj temi od strane sugovornika za provjeru čega je dovoljno 2 minute pa će razborit, razuman i istinoljubiv čovjek preostale 22 minute svog života zasigurno potrošiti na štogod pametnije, ljepše i uzvišenije što mu neće biti teško odabrati u odnosu na te 22 minute.

E RISTA ZIPA ŠTENGE

Untitled

Prije 2500 godina Ἡράκλειτος ὁ Ἐφέσιος u fr. B60 upozorio nas je kako su „put prema gore i put prema dolje jedan te isti“. Radilo se o zamisli samog puta koji je jedan te isti dok se uspinjanje i spuštanje razlikuju. Moguće kako je zamisao dobio promatrajući stepenice dok se uspinjao u Artemidin hram u Efezu gdje je volio provoditi vrijeme u samoći i igrati se s djecom koja bi se zabavljala oko hrama (volio je neku dječiju igru s kockama).

Ljepši prikaz te pojave možda je onaj Mauritsa Cornelisa Eschera na litografiji „Relativnost“ iz 1953. koja prikazuje „nemoguće stepenice“ (kojih se možda sjećate s korica jednog izdanja školskog udžbenika iz sociologije). Dublja metafora je ona o tome kako se uspon ili napredak i silazak, pad ili nazadak odvijaju istim putem, a put se sastoji od stuba ili štengi.

Stube su star izum koji je zamijenio ljestve kojima se prije stuba uspinjalo s niže na višu razinu ili spuštalo s više na nižu (kuće, dvorca ili hrama). Ergonomski standardi također su vrlo stari. Postavio ih je u 17. st. Nicolas-François Blondel, a razlikuju se razna mjerila (europsko, britansko, američko itd.). Danas se uz klasične, napose na javnim površinama, često postavljaju i pokretne stube (ili dizala) koje bez daljnjeg štede vrijeme i energiju, ali svakako oduzimaju i priliku za vježbanje jer svakodnevno hodanje određenim brojem stuba približno je trčanju određene udaljenosti.

Pokretnim stubama na zapadnom ulazu u Importane Centar 24/7 od 1994. do 2018. godine dnevno je prolazilo više od 350.000 ljudi (to su otprilike 2 Splita dnevno). No u lipnju 2018. su stale zbog kvara i još uvijek ne rade što je dobro jer se 350.000 previše sjedalačkih, slabo krečućih, prekomjerno teških i pretilih Hrvata više kreću, no nije dobro za one koji se teško kreću ili su nepokretni. Njima je taj prolaz zatvoren. U srpnju ih je Centar zatvorio zbog kvara. Ovlašteni serviser je potvrdio kako su stube u kvaru i dotrajale.

U rujnu 2018. stube su i dalje u kvaru i Centar odbija platiti popravak ili postavljanje novih jer iako su stube u vlasništvu Centra one su ugovorno na gradskoj javno-prometnoj površini. Radi se o sporu između Centra i Zagreba. Centar zaštitarima spriječava servisere grada navodno zbog dugova koje grad ima prema Centru. Jučer, 01. listopada 2018., iz grada je javljeno kako su stube popravljene i mogu se pustiti u rad. No to spriječavaju zaštitari, jer Centar tvrdi kako stube nisu adekvatno popravljene i kako su opasne po život. Nije poznato je li servis stuba obavio ovlašteni serviser ili grad. Pozvana je čak i policija.

U međuvremenu stube su i dalje izvan funkcije i uskoro će se napuniti 6 mjeseci kako je tome tako, a trenutačnoj situaciji ne nazire se kraj. Ovdje se dakako radi o jednom malom problemu na razini grada, ali problemu koji možda solidno ilustrira kako Zagreb funkcionira, tj. nikako. Sve se svodi na površna, površinska i vidljiva lickanja grada (rijetko se zagrebe ispod površine što bi nominalno trebalo biti oličenje grada) dok se ozbiljne infrastrukturne poteškoće perpetuirano postmodernistički potiskuju u poganu podsvijest.

Radi se o praktičnom homageu Escherovim stubama kako bi ih se i trebalo nazvati i uz njih postaviti njegovo poprsje u ime samokritike svih uključenih. Ono što se čini Heraklitovim putem gore možda je put dolje i obrnuto pa tako i ono što se čini usponom Zagreba možda je njegova propast, a ono što se čini propašću možda je njegov kolateralan i slučajan uspon. Eto tako stvari stoje u ovoj selendri koju mnogi nazivaju velegradom.

IMA LI BIOLOGIJE NAKON ŠKOLE?

Untitled

Kemije, biologije, zemljopisa i povijesti, u budućnosti možda i drugih predmeta, neće biti u mnogim obrazovnim programima, a ne samo u Školi za život ili dualnom strukovnom modelu obrazovanja. Možda će se i gimnazijski programi mijenjati po uzoru na klasične i realne gimnazijske programe. Pitanjem cijele školske i nastavne godine 2018./2019. proglašeno je pitanje – Što će raditi nastavnici spomenutih predmeta u srednjim školama? Ministrica je to pitanje preoblikovala u pitanje – Što su interesi đaka s obzirom na njihovu zapošljivost? Ovdje su na djelu dva vida pitanja – Što je đak?

Ministrica inzistira kako je projekt Škola za život usmjeren na veću zapošljivost đaka po svršetku škole (pitanje je gdje), a nakon njih na red joj dolazi tržište i potrebe tog tržišta. Tek na trećem mjestu su joj nastavnici koji će biti zbrinuti kao višak ili će se prekvalificirati. Na udaru je i predsjednik stranke koji je postao predmetom sprdnje na društvenim mrežama, jer je predložio da se nastavnik povijesti prekvalificira za nastavnika informatike. Kemija i biologija spadaju na doslovne znanosti (poput fizike), zemljopis ima dualnu narav jer je dijelom prirodna, a dijelom društvena znanost (poput sociologije), dok je povijest  nedoslovna ili humanistička znanost (poput povijesti umjetnosti). Ovdje se ne radi o tome da se nastavnik biologije prekvalificira u nastavnika kemije, nego o tome da se nastavnik humanističke znanosti prekvalificira u nastavnika tehničke znanosti u čemu nema ničeg lošeg.

Pravo pitanje nije pitanje studija nakon škole, jer studenti dijelom odabiru ono što žele, zatim ono što će im omogućiti zapošljavanje i plaću (i nastavak obrazovanja) i na koncu ono za što su zaista nadareni (što se kod nas loše mjeri). Pravo pitanje nisu niti nastavnici predmeta koji su prestali biti obvezni, jer dio njih će poznatim modelima dogurati do mirovine, dio će se prekvalificirati, a dio će možda upisati i novi studij i time će biti riješene barem 2/3 svih. Pravo pitanje je ono o trenutačnoj proizvodnji određene količine budućih nastavnika kemije, biologije, zemljopisa i povjesti koji ne trebaju školama. Sveučilišta čuvaju upisne kvote koje ne odgovaraju stvarnosti osim stvarnosti opstanka zaposlenika i studija. Pravo pitanje je ono o tome kako će troma sveučilišta reagirati na ovu i buduće promjene?

Vratimo se suludom primjeru prekvalifikacije nastavnika povijesti u nastavnika informatike. Današnji nastavnik povijesti kako bi to uopće postao treba završiti studij povijesti. Taj studij zahtijeva u najmanju ruku praktična (ako ne i dio teorijskih) znanja informatike koja znatno nadilaze praktična znanja koja učenici informatike u srednjim školama trebaju usvojiti pa na prvi pogled suludo pitanje o prekvalifikaciji s povijesti na informatiku postaje pitanje kako je nastavnik povijesti uopće postao nastavnik povijesti? Daljnje je pitanje kako to da usprkos tromosti sveučilišta već nisu reagirala oblikovanjem dvopredmetnih (humanističko-prirodnih) i tropredmetnih (prirodno-društveno-humanističkih) studija koji bi omogućili ne samo nastavak obrazovanja u više područja (interdisciplinarnost se kod nas uglavnom ne razumije i loše prakticira) nego i rad u školama na dva različita, ako ne i na tri predmeta (npr. nastavnik informatike, filozofije i politologije mogao bi predavati najmanje 6 predmeta).

Zašto ne postoji studij prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti (ono što se u naziva liberal studies i što obuhvaća kombinaciju prirodnih, društvenih i humanističkih znanosti i umjetnosti)? Zar takav stručnjak ne bi imao dovoljno znanja pokriti sve potrebe za tim znanjima koja su potrebna učenicima u stručnim školama i u gimnazijama? Naravno da će sveučilištima trebati godine dok uopće ne oblikuju takve studije, zatim godine dok ne školuju prve nastavnike i još godine dok se ne ustali praksa. No tržište i đaci ne mogu čekati. Završit će što završiti mogu i otići u Irsku, a usput će naučiti sve iz biologije, kemije, zemljopisa i povijesti što im je nužno za preživljavanje i život. Dakle, ima biologije nakon škole.

PROSVJED U VUKOVARU

42836846_331007534326111_6472023108092952576_n

U demokraciji svatko, bilo kada, bilo gdje i s obzirom na bilo što ima pravo na prosvjed pa tako i organizatori prosvjeda u Vukovaru 13. 10. 2018. u 14:00 sati. Nasuprot tome, svima koji ga stranačkim, pravnim i gospodarskim sredstvima spriječavaju treba reći kako su najgori zamislivi protudemokrati kojima bi bilo razumno doživotno zabraniti bavljenje politikom, radom u javnim službama i za državne kompanije. Uvijek im preostaju blagodati sjevernokorejskog slobodnog poduzetništva i liberalne demokracije.

Ako pokušaji spriječavanja, koji su konstantno na djelu i bit će sljedećih 13 dana dovode do toga da se prosvjednici trebaju opravdavati kako je prosvjed apolitičan što i čine u ime stranačke stege, hinjene ljubavi prema velikom vođi ili neke druge bedastoće, onda je vrag zel šalu, jer ne samo da su 99% prosvjeda između ostalog i politički, nego većina njih ne mogu uopće biti prosvjedima ako nisu i politički.

Kakvoćom on ostaje prosvjed, iako ga se u ovom slučaju kao prosvjed protiv neprocesuiranja ratnih zločina medijski transakcidentira u komemoraciju što nije, jer mu sadržaj nije žal nego srdžba, krik i bijes. I kolikoćom ga se nastoji smanjiti na irelevantnim veličinu. Prosvjed jednoga i prosvjed 10.000 jednako su relevantni. Svakom je prosvjedu jedan prosvjednik nužan i dovoljan, a oni kojima je veličina presudna metaforički su zapeli s osjećajem manje vrijednosti u 7. razredu, u WC-u s trokutom u ruci prislonjenim uz… Drugim i ljepšim riječima: „Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga.“ (Ez 22:30).

(Fotografija: Sandra Sabljak Gojani. Fala.)

Dodatak: Tko politizira prosvjed?

Sve ovdje rečeno je ovdje jer je drugotno u odnosu na pravo, sadržaj i svrhu prosvjeda pa se čini neprimjerenim o tome čak i pisati u tijelu teksta koji se bavi obranom prava na prosvjed i poticanjem na prosvjedovanje kao elementarnim demokratskim pravom. No s obzirom kako se u tijelu teksta spominjane teme povezuju s prosvjednom nastojim ih u ovom dodatku raskrinkati i odbaciti kao minorne, nevažne i tipično hrvatski trećerazredne.

Pitanje „Tko stoji iza prosvjeda i zašto?“ možda bi bilo važno da nema pitanja koje postavlja sam prosvjed „Tko stoji iza neprocesuiranja ratnih zločina i zašto?“ koje pak prethodno pitanje čini licemjernim, uvredljivim, politikantskim i vlastodržačkim. Naravski da netko stoji iza prosvjeda. Točno oni koji su prosvjed prijavili nadležnima. „Tko stoji iza njih?“ može pitati samo glupan nesposoban odgovoriti na implicitno pitanje „Tko stoji iza njega i zašto?“ kao postavljača pitanja „Tko stoji iza njih?“.

Vlast je direktno i indirektno uspjela ne samo potaknuti izjavu kako je prosvjed apolitičan, ne samo kako je ona sama predivna, nego čak i javna otkazivanja dolaska na prosvjed. Time se samo na prvi pogled odbija sudjelovanje u navodno politiziranom prosvjedu i samo osobito naivan u to može vjerovati dok se zaista ispovjeda vjera u velikog vođu. Prosvjedovanje je izjednačeno s vođom. Tko prosvjeduje ne voli ga, a tko ne prosvjeduje voli ga.

Mediji su odradili svoj dio posla (sve središnje novine i portali; čast iznimkama). Pitanje „Zašto zločinci nisu procesuirani 27 godina?“ potisnuto je u ime pitanja „Zašto se baš nakon 27 godina prosvjeduje?“. Treba imati osobitog interesa spojenog s ispranim mozgom kako bi se povjerovalo u ovu manipulaciju koja je izdašno neposredno i posredno podržana (novcem, moći, utjecajem ili kako vam drago), a samo zrno zdravog razuma kako bi se shvatilo da je doslovno svaki trenutak pogodan za prosvjed, pa tako i 13. 10. 2018. godine.

Uz zdrav razum žličica kalkulacije nije na odmet. Svatko tko se pojavi na prosvjedu u Vukovaru a tko obnaša službu zastupnika ne treba se nadati ugodnim posljedicama, jer sve će se svesti na zbrajanje ručica po saboru, županijama, općinama i gradovima. Račun je jasan. Očuvati većinu pod svaku cijenu, čak i pod uvjetom koaliranja s onim koji je nesposoban javno odgovoriti „Da.“ na pitanje „Šteti li Hrvatskoj njezino izjednačavanje s nacističkom Njemačkom ili ne?“.

To da se prosvjedom „Ide na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina, i davati povoda onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu…“ prije svega je iracionalno. Naime izgovoritelj te tvrdnje nije pojasnio što mu znače riječi „u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina“. Koju je posluku želio porati? Da je zločin manji jer je prošlo 27 godina? Možda nestane u sljedećih 27 godina? Kako je nemoguće procesuirati ga? Izraz „davati povoda“ treba svakako dokazati za što spomenuti nije ponudio čak ni indiciju ili slutnju.

Vrhunac izjave su riječi „onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu“. Povezivati prosvjed na način da ga se proglašava „davanjem povoda“ s rušiteljima većine jest upravo ono što prosvjedu i prigovara, tj. politizacija zločina koje nije procesuirao njegov HDZ 19 od 27 godina od počinjenja. Što se rušenja tiče to je svačije pravo svim demokratskim sredstvima. Svakog saborskog zastupnika, svakog državljanina RH s pravom glasa, svake stranke vladajuće koalicije ili oporbe. Ako tkogod ima konkluzivne argumente u prilog tome kako je većina loša, onda ima političku dužnost rušiti ju. Prošlo je totalitarno vrijeme proglašavanja državnim neprijateljem protivnika vlasti, a nadajmo se nadolasku vremena proglašavanja takvih herojima demokracije i držanja istih na dlanu kao kapi vode.

Izjave o manipulaciji i nepravovremenosti prosvjeda krajnje su sulude. Naime, vrijeme HDZ-ovog koaliranja s Pupovcem i „manjincima“ nije pravo vrijeme jer se koalicija može razvrgnuti pa treba biti oprezan što HDZ i jest. Primjerice, Onaj Koji Može Što Hoće ili Onaj Kojem Nitko Neće rabi izraze određen problem i jedno ozračje i time se jasno ne želi zamjeriti koalicijskom partneru. Ministar branitelja ide tako daleko da gađanje hranom izjednačava sa stradanjem i patnjom itd. Na pitanje „Je li vrijeme trajanja koalicije HDZ-a i „manjinaca“ važnije vrijeme od vremena daljnjeg neprocesuiranja ratnih zločina?“ HDZ odgovara „Da.“. No, činjenični odgovor glasi „Ne.“ jer za 27 godina malo će se ljudi sjećati čak i imena današnjeg Predsjednika Vlade RH, ali i dalje će biti žive žrtve zločina koji vjerojatno neće biti procesuiran u ime neke nove, bolje i stabilnije koalicije.

Zaoštrimo do kraja. Sjetimo se kako je sadašnjem Predsjedniku Vlade RH bezgriješan prvi Predsjednik RH postupao po ovom pitanju, svih događaja u međuvremenu pa do nedavnih tijekom kojih HDZ nije uspio samostalno oblikovati saborsku većinu i bio prisiljen koalirati sa svime što može podići ruku. Početak poteškoće je unutarnja poteškoća jedne stranke koja se podiže na pijedestal nacionalne ali koju zdrav razum ni pod kojim uvjetima ne može postaviti na istu ravan s poteškoćom koju ima ma i jedna žrtva zločina koja 27 godina živi bez da je zločin procesuiran a nerijetko i na par stotina metara od vjerojatnog počinitelja.

Ako je netko ispolitizirao nacionalnu i državničku scenu svojim vlastitim unutarstranačkim propustima i time ucjenjuje naciju, onda je to HDZ, a ono što gledamo su posljedice HDZ-ove nesposobnosti nošenja sa samom sobom. Zašto bismo to trebali trpjeti? Nema razloga. Da sutra s političkog lica Hrvatske zauvijek nestanu i SDP i HDZ (a na dobrom su putu) vjerojatno bi mnogi za tim žalili u ime gubitka izvora zarade, ali naciji bi laknulo, jer ovakva kolikoća ispodprosječnosti postaje nakaradna i komična, a pod njezino krilo gurati žrtvu koja je u svakom smislu natprosječna i nikad procesuiran zločin tragično je ne samo za stranku nego i za sve njezine članove koji to ponaosob čine.

K.K. 30-09-2018

TAHAFUT AL-TAHAFUT

Untitled

Ovdje komentiram stav D. Huića ne zato što imam nešto protiv čovjeka, štoviše suprotno, tj. čini mi se kako vrlo kratko, jasno i precizno (možda na pragu ironije) iskazuje stav svih onih koji osuđuju gađanje M. Pupovca hranom (komentar je preuzet s osobne stranice autora na društvenoj mreži; pod  brojevima 1, 2, 3, … n su rečenice D. Huića, a pod Ad 1, 2, 3, … n moje opaske).

(1) „Osuda napada na Pupovca je elementarna stvar.“ (Ad 1) Za razliku od rečenog sljedeće je elementarno i spada na gramatiku politike. M. Pupovac je političar kao i svaki drugi i kao takav podložan je reakcijama biračkog tijela (kao i Plenković, Jandroković, Vrdoljak, Bernardić, Petrov, Sinčić itd.). Negodovanje rada političara ima različite oblike, a među njima je gađanje trulim povrćem, voćem, kolačima i ostalom hranom. Kad političara gađaju trulim rajčicama to se opisuje riječima „gađali su ga trulim rajčicama“, a ne riječima „bio je napadnut trulim rajčicama“. U slučaju RH sljedeće je također elementarno. Osuda političara koji desetljećima sudjeluje u ili blisko surađuje s vlastima koje su RH dovele na dno EU, a na vrh samo po stupnju korupcije, birokratizacije, sive ekonomije, sporosti sudstva itd. što su sve redom temeljne oznake protu-demokracije elemenatrna je stvar svakoga tko je još preostao u ovoj državi. Ako je navedeno točno, onda je osuda napada elementarna stvar, ali elementarna stvar tuzemnog političkog licemjerja.

(2) „Ne razumijem ljude koji odobravaju, ili s nekom dozom razumijevanja gledaju na napad na javnu osobu u javnom prostoru.“ (Ad 2) Ako netko nešto ne razumije, možda se može pojasniti. Sve što može biti rečeno barem za početak već je rečeno pod (Ad 1).

(3) „Nepovredivost osobnog integriteta je temelj demokracije – kako će itko moći javno govoriti i sudjelovati u političkom životu ako može [očekivati] iza ugla angry mob da mu kaže što misli o tome.“ (Ad 3) Zaista je narušen osobni integritet. Oko toga nema zbora. Pitanje je čiji? Javna osoba u javnom prostoru i još k tome hrvatski političar koji je pripadnik nacionalne manjine nacije s čijim je Predsjednikom bio u društvu dok je ovaj izjednačavao RH i nacističku Njemačku i na 5 puta javno postavljeno pitanje nije li to štetno za RH nije odgovorio iako je peti put rekao „Već sam odgovorio.“ što de facto i semantički nije, ima dužnost očekivati ovakvu reakciju javnosti države u kojoj je izabran kao zastupnik. Na poniženje na koje vlast nije reagirala, vjerojatno u ime vladanja, jer se radi o presudnom broju glasova, reagirano je poniženjem od strane javnosti kad već vlast nema interesa koji prevaguje nad interesom za ostankom na vlasti.

(4) „Tu nema veze što tko misli o Pupovcu ili njegovoj politica, ili ljudima koje predstavlja. To je jednostavno stvar koja se tiče svih nas i svakoga pojedinačno.“ (Ad 4) Dakako da ne samo da nema veze što tko misli o gađanome ili njegovoj politici, jer iako se tako ne čini bilo je Hrvatske i prije Pupovca i vjerojatno će je biti i nakon njega. No to da se ta „stvar“ tiče svih nas i svakoga ponaosob baš i nije točno. Naime, napad na političara i saborskog zastupnika u Saboru RH koji sudjeluje u vlasti ni najmanje se ne treba ticati primjerice oporbenih zastupnika ili državljana koji su glasovali za njih. Može ih komotno biti baš briga. Vrijeđali su ih, napadali, Predsjednik Vlade RH borbu protiv njih doživljava kao svoju osobnu zadaću, izbacivali su ih iz sabornice, pokušali im oduzeti zastupnički imunitet itd. pa nikome ništa. Kako to da je nešto puno manje od navedenog, naime gađanje hranom, odjednom nešto puno važnije od navedenog? Još jednom, nismo li licemjerni ak se sad zgražamo a dosad smo šutjeli i naslađivali se.

(5) „Moraš moći javno govoriti i djelovati bez straha od odmazde. Sve drugo vodi negdje gdje nitko ne želi ići.“ (Ad 5) Ako je napad hranom sličniji odmazdi nego napadu trulim rajčicama, onda su naš zdrav razum, razbor i elementarna racionalnost ozbiljno dovedeni u pitanje. Ako napad hranom uzrokuje strah od odmazde kod političara koji je već bio napadan, vrijeđan i kojem su upućivane svakojake prijetnje, onda ili je odjednom postao osobito strašljiv ili je pak politički oportuno gađanje hranom postaviti u najmanju ruku uz bok najvećim terorističkim napadima na tlu Europe. Kamo vodi sve drugo? Autor aludira na nasilno razračunavanje s političkim neistomišljenicima aludirajući na trivijalnu ali važnu Popperovu misao o tome kako je demokracija smjena vlasti bez prolijevanja krvi što bi bilo točno kad bi se na početku radilo o napadu (to nije slippery slope argument). Radilo se o nasilju, ali ne i o napadu. Napad po definiciji mora moći uspjeti, a kako uspijeva napad hranom iz ribljeg restorana nije poznato. Radilo se o nasilnom iskazivanju negodovanja politikom koju zastupnik jedne nacionalne manjine prakticira cijele svoje karijere, a osobito otkad se bez ruku njegovih „manjinaca“ vlast de facto raspada i ide se na prijevremene izbore.

Ako su navedene opaske uz navedeni tekst konkluzivne, onda tekst u ime demokratske fundametnalne teologije nesuvislo osuđuje krivovjerne demokratske obrede, a opaske pokazuju kako je ta nesuvislost nesuvisla ili kako je to logički precizno rekao Ibn Rušd „Tahafut al-tahafut“ i kako su ti demokratski obredi, štoviše sakramenti u kriznim vremenima vrhunac demokracije.

K.K. 29-09-2018

ŠTO JE NAPAD HRANOM?

Untitled

SNV je izvjestilo kako je M. Pupovac napadnut hranom i kako je osjetio udarac. Kad se bolje prouči priopćenje proizlazi kako je gađan i pogođen s nekoliko komada hrane. Može se gađati, pogoditi i biti pogođen voćem, povrćem i dakako hranom, ali kako se napada i biva napadnutim hranom? Možda se  može napasti hranom poput mamutovog buta ili barem morskog psa od recimo 10kg pri čemu bi se takav komad hrane mogao izjednačiti s hladnim oružjem, ali gađanje Zagrebačkim odreskom, jetricama na luku sa žgancima, tanjurom goveđe juhe, prženim lignjama, gavunima ili ne daj Bože rižotom od plodova mora teško da može biti napad. Odgovor na pitanje kako se osjeća udarac kao posljedica napada npr. porcijom prženih liganja prepustimo najboljim tuzemnim kriminalistima, jer teško je suspregnuti suze u ovakvom trenutku krajnjeg barbarizma dok mnogi Hrvati gladuju.

Gađanje voćem i povrćem izražavanje je prosvjeda protiv koga ili čega i teško da se može držati napadom osim ako tko ne istovari recimo par tona trulih rajčica na koga. Također, gađanje hranom je izražavanje prosvjeda drugim sredstvom i teško da se može držati napadom osim ako tko na koga ne baci recimo cijelog pečenog odojka, janje, morskog psa ili ga ne napadne recimo pečenim kitovim rebrom. O tome kako se hrana sastojala od komada koji su bili manji i mekši i komada koji su bili krupniji i krući koji su se odbili od tijela dok su se prvi zadržali na odjeći ne treba ništa dodavati nego nadati se kako će forenzičari utvrditi masu, brzinu, preciznost, moment sile, kut elevacije i ostalo kako bi se utvrdilo nije li možda navedeni bio ne samo gađan nego napadnut i prekomjerno granatiran hranom iz ribljeg restorana. Neka gospodin Kliještić, Kalamarko i Plankton izvole raditi svoj posao.

PLAGIRAM DAKLE JESAM

Untitled

Nakon što je na samom otvaranju susreta 1.HNL (Humanističke nogometne lige) Politologija povela s 1:0 Filozofi su počeli zabijati pa su ubrzo ministarski izjednačili na 1:1, a neki vele i poveli 2:1 iz predivnog nepriznatog zgoditka istog strijelca, nije trebalo puno da Filozofi povedu 2:1 u idealnoj situaciji koncem prvog poluvremena (od strane mlade snage iz iste nogometne škole). Igrači su trenutačno na odmoru, a mi s nestrpljenjem čekamo početak drugog poluvremena ove tvrde prvenstvene utakmice.

Plagijat u humanističkim znanostima lakše je izbjeći i otkriti nego počiniti s obzirom kako je međunarodno priznato mjerilo tog teškog znanstvenog i protuhumanog zločina jasno, a utvrđivanje potpada li tekst pod mjerilo može provesti i najgori prvašić. Usprkos tome mnogi su se hrvatski humanisti tijekom 20. pa čak i 21. stoljeća u kojem postoje deseci online računalnih oruđa provjere plagijata predvali čarima plagiranja. Ne želeći ulaziti u uzroke, povode, razloge i motive poput lijenosti humanista koja je obrnuto proporcionalna njihovoj želji da žive od vlastitog nerada (što je nerad veći to je ta želja snažnija) koja rezultira pribjegavanju raznim prijevarama kako bi ostvarili cilj lagodnog života u 99% slučajeva za javni i vaš novac, činjenica je da već godinama baš humanisti osvajaju prvenstvo plagiranja. Vitrine su pune pokala i odličja zlatnog sjaja.

Kako je općepoznato da je za profesionalizam isto kao i za zlodjelo potrebno zadovoljiti barem tri uvjeta, tj. čin će vjerojatno biti počinjen ako postoji znanje-kako, motiv i prilika, potrebno je reći da 1% odgovornosti počiva na izumiteljima, čuvarima i promotorima postojećeg sustava toleriranja plagiranja prema kojem u RH još niti jednom plagijatoru nije pala niti vlas s glave, a kamoli da je snosio kakve prirodne posljedice poput gubitka posla i doživotne zabrane rada u struci. Dakako, 99% odgovornosti je na samim plagijatorima koji znaju-kako i motivirani su iskoristiti te iste sustavne pogodnosti.

A mi se zgražamo nad time što su primjerice povijest, zemljopis, biologija i ini predmeti izgubili status obveznih u školama, jer ti isti znani i neznani plagijatori bili su profesori nastavnicima. U nekim školama ukinuti su predmeti i onako usmjereni na struke, no u mnogima nisu. Konobaru i kuharu ne treba opća gimnazijska povijest, ali dobro bi mu došla povijest npr. kulinarstva koliko i 3 obvezna jezika. I preostale je predmete trebalo ukinuti kao obvezne, ali za to se nije imalo snage i uvesti teme unutar kojih bi konobar ili kuhar naučili ne samo o povijesti svojih struka, nego i o suvremenosti i budućnosti, o psihologiji gostiju, o biologiji, poljoprivredi, nutricionizmu ukusima i stilovima priprave i hranjenja raznih kultura (iz kojih dolaze gle čuda turisti), o tome kako mogu pokrenuti vlastiti obrt.

No ovo nije država u kojoj se djecu potiče da steknu znanja i vještine i da samostalno žive od svog rada. Kome je stalo da imamo 100.000 obrnika koji uspijevaju platiti svoja 2 zaposlenika recimo 8.000kn i živjeti od svog rada pri čemu će zadovoljavati preferencije svojih  gostiju? Takvih 100.000 obrtnika su 300.000 zaposlenika i 500.000 birača koji ne ovise o državi nego o svom radu i kakvi god bili misle svojom glavom, a to je nedopustivo. Lako je za plagijatore u humanistici. Puno su gori plagijatori slobodnog tržišta. Gotovani koji pod nacionalne interese guraju svoje malene privatne priglupe prohtjeve, držeći sebe perjanicama sloboda demokracije (trošeći javni novac) istovremeno izbjegavajući snositi posljedice odgovornosti za slobodno tržište (izbjegavajući čak i plaćanje poreza državi od koje su na početku i dobili taj isti novac). Sad prekidamo komentar prvog poluvremena jer igrači izlaze na travnjak.

U SUSRET IZBORIMA

Untitled

Razmislimo trijezno, razumno i razborito. Krenimo od sljedećeg: (1) HDZ ≠ SDP. Ova tvrdnja može se potkrijepiti mnogim argumentima, npr. radi se o dvije pravne osobe. No, prigovor je očit: (2) 20(HDZ) + 8(SDP) = 28(HDZ+SDP). Ako prigovor (2) stoji, onda slijedi suprotan zaključak: (3) Dakle, HDZ + SDP ili kraće HDZ = SDP ili još kraće HDZSDP.

Zaključak (3) zvuči šokantno. No postoji podosta indicija koje svaka za sebe nemaju osobitu snagu, tj. više su od slutnji, a manje od dokaznog materijala i predstavljaju kratke i slabašne konce, ali uzete zajedno čine konop koji čvrsto sjedinjuje navedene. Treba ih uzeti zajedno pod hipotezom: (4) Izborno zakonodavstvo samo prividno omogućuje višestranačje, stvarno omogućuje dvostranačje, a superstvarno omogućuje samo jednostranačje koje vodi svemu ostalome.

Pod (4) mnoge indicije imaju smisla u proteklih 28 godina. Navedimo okvire nekih. (4.1) One se granaju prije svega na neposredno gospodarske koje se tiču vlasništva nad kapitalom, imovinom, upravljanjem itd., ali i posredno gospodarske moći koja se temelji na neposrednom vlasništvu. Taj prijelaz iz državnog vlasništva u jednostranačko vlasništvo počeo se zbivati prije 1990. i nema razloga prestati tako dugo dok se može nastaviti, tj. i nakon 2018. Indicije sugeriraju postojanje gospodarskog kontinuiteta (QED). Sljedeći okvir je malo složeniji. (4.2) Pravosudni sustav, praksa, odluke i kadar sugeriraju nesklonost umirovljenju ljudi iz prethodnog sustava i omogućavanje nastavka rada i odgajanje sljedećih generacija (potrebno je podosta vremena kako bi se odgojio sudac). Kontinuirano biranje podobnih sudaca bez obzira na rezultate, protuzakonito ubrzavanje postupka postanka sucem i na koncu sami zakoni i podzakonski akti koji pogoduju izigravanju sustava kontinuirana su pojava. Vrh je izbor sudaca Ustavnog suda oko kojeg se svi brzo slože (za detalje vrijedi QED). Sljedeći okvir je još složeniji. (4.3) Krajnje nejasan sastav članstva novonastalih političkih stranaka, tj. koliko je u njima od njihovih samih početaka bilo članova koji su prethodno bili članovi (aktivni i utjecajni) totalitarne partije spojen s odbijanjem svake pa i lustracije u najblažem obliku ako ne već na ljeto 1995. onda barem 1998. sugerira postojanje političkog kontinuiteta (QED). (4.4) Na koncu imamo i sve ostale okvire poput demografskog, energetskog, industrijskog, turističkog, obrazovnog, znanstvenog, kulturnog itd. Za njih vrijedi kako su dobrim dijelom podložni ostalim indicijama i tu postoji kontinuitet (QED).

Ukratko, hipoteza (4) najjednostavnije pojašnjava trenutačno stanje ako je podržana indicijama (4.1 – 4.4). Nije potrebno nikakvo daljnje pojašnjenje. Ono može postojati pa čak i imati neki utjecaj, ali ne presudan. Za dvije godine, ako i ovu jednostranačku vlast Bog poživi imat ćemo doslovno od 30 godina RH nešto više od 2/3 vladavine HDZ-a i nešto manje od 1/3 vladavine SDP-a. Te vladavine ničim se ne razlikuju (čak i ako računamo od 1995.).

Ono što se čini u najmanju ruku zbrojem vlasti dviju stranaka (HDZ + SDP) pokazuje se ne kao sličnost temeljem neodijeljenosti i nepomiješanosti (da uporabimo pogodnu teološku formulu), tj. (HDZ = SDP) nego kao identitet jedne te iste stranke svih ovih 28 godina, tj. (HDZSDP). Tako stvari stoje ako na trenutak razmislimo razborito, razumno i trijezno.

MILANKA CALLING

Untitled

Sudba Milanke Opačić na prvi pogled kleta nije kako se čini mračna, odbojna i omražena. Ona je prototip hrvatskog političara. Možda ne fotomodel, ali zasigurno politički i državnički model i paradigma, a evo i kako.

Potpuno je nevažno to što je prema nakaradnom izbornom zakonodavstvu bila višestruko predlagana i birana na listama SDP-a pa čak i prema pravu na zastupljenost Srba u Saboru RH (istih onih za koje se Pupovac brine cijelog života i nakon 28 godina na 5 puta postavljeno pitanje je li poredba RH i nacističke Njemačke štetna ne odgovara i na koncu kaže kako je odgovorio što de facto i semantički nije), jer isto se odnosi i na liste HDZ-a (s kojima spomenuti Pupovac po prvi put tvori odlučujuću saborsku većinu kojom su odjednom iz desetljetnog zimskog sna probuđeni autentično šokirani svi desničari).

Prije spomenuta rođena je 1968. godine i diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih nauka (kasnije znanosti, a prije Višoj novinarskoj školi) na kojem je do 1992. diplomiralo čak 1994 profesora obrane i zaštite (kakvi gorostasni kolege). Danas je stara 50 godina. Učlanila se u SDP još kao studentica, a iz studentskih klupa uskočila je direktno u Sabor RH bez da je barem koju godinu upravljala nekim strojem na nekom poljoprivrednom imanju i u saboru pod okriljem SDP-a ostala do neki dan kad se hrabro osamostalila.

Ukratko, s obzirom da je u Sabor izabrana s 24 godine, 26 godina svog dosadašnjeg života, što je 52% i cjelokupnu karijeru, provela je u Saboru RH (i na još nekoliko minornih izvršnih funkcija). Hrvatska joj je omogućila da do mirovine ne mora prstom mrdnuti i da ima mirovinu veću od trenutačno nekoliko prosječnih plaća u toj istoj Hrvatskoj.

Milanka je prototip, model i ideal kojem teži svaki razuman tuzemni političar a većina ga i ostvari. Dovoljno je učlaniti se u zajednicu/partiju, postupati promišljeno i prefrigano i biti izabran. Ostalo je tehnika. RH će se pobrinuti da svatko tko uspije bude nagrađen za svoj predani rad na boljitku nacije. RH je država i Hrvati su nacija (po novom oni ustavni čija je paradigma prije spomenuti Pupovac zaogrnut u tugaljiv lik samoproglašenog mučenika) koja bira takve. Oni čine barem 2/3 svih saziva Sabora zadnjih 28 godina. Oni su ovdje zato što je neizmjenjeno izborno zakonodavstvo HDZ-a omogućilo prividno višestranačje, stvarno dvostranačje i superstvarno jednostranačje. To su ljudi koji su podizali ruke za zakone prema kojima smo danas ovdje gdje jesmo. Svijet je možda onakav kakav jest (duboka Franjina metafizička misao), ali Hrvatska je onakva kakvom smo ju učinili.

Tko to mi? Ja ne! Niti ja! A ne ne, nitko nije nedužan dok mu se ne dokaže nedužnost, jer u državi koja je na slavodobitnom vrhu EU po korumpiranosti, birokratiziranosti, sivoj ekonomiji, gospodarskom kriminalu itd. pretpostavka nedužnosti gubi dodir sa stvarnošću pa svatko snosi dio odgovornosti, glasujući, neglasujući, čineći izborni listić nevažećim i sl. Tako govore naši čini i njihovi učinci, a po plodu se stablo poznaje.

Sve ovo bilo bi nevažno da RH nije potrošila milijune kuna na Milanku i stotine njoj sličnih. Milanka SDP-ovka je mrtva! Živjela Milanka Neovisna! I tako je svima nama Milanka model, paradigma, prototip i ideal ili bi to bila kad bi imala trunku ustavnog hrvatstva u sebi kao što to ima prije spomenuti.

PEŠČA U PLAMENU

Untitled

Stariji purgeri sjećaju se velikih razgraničenja gradskih četvrti, a mlađi o tome ponekad čuju pred jutro u kvartovskim bircuzima od promuklih negdašnjih sudionika kojima su se prastari ožiljci pretvorili u staračke bore. Takve su se granice morale poštivati kako bi se, paradokslano, kvartovski sukobi unutar tih istih četvrti mogli odvijati na miru Božjem a kvartovi ujediniti samo pod izvanjskom prijetnjom (Krkači iz Petrove o tome imaju na destke priča). Što se razgraničenja tiče, primjerice s par masovnih tuča s početka 80-ih između Maksimira i Peščenice utvrđena je granica koju se i danas poštuje, a gazi samo pod iznimnim okolnostima. Sjetio me neki dan šulkolega kako su to doživljavali maksimirski južni graničari sa Zvonimirove, dok smo mi sjeverni znali načuti ne samo o sukobima nego i o stoljetnim sudskim sporovima između primjerice Remečaka (Maksimir) i Gračanaca (Podsljeme) oko 2 i pol čokota koji su trajali od 15. do 20. stoljeća.

Stanovnici dijelova grada nekad su se razlikovali ne samo prezimenima nego i ponašanjem, odijevanjem pa čak i načinima govora zagrebačkog dijalekta kajkavskog jezika. U ta vremena prelazak granice kvarta bio je očit. Čovjek iz Maksimira u Dubravi ili na Peščenici isticao se kao šaka na oko i svi su mu se čudili kak pura dreku i pickek glisti, ali postojale su i danas neprimjetne razlike između primjerice Maksimira i Medveščaka (inače, Peščenica je naziv pašnjaka uz Savu koje su koristili stočari s Lašćine). Priče o utvrđivanju granica dijelova grada odavno su stvar prošlosti i danas su u najboljem slučaju sentiment pa je najbolje da o njima više ne govorimo osim u slučaju ako nekome ne bi palo na pamet prelaziti ih i nametati svoj stil života gdje mu nije mjesto.

U zadnjih 30-ak godina Zagreb je bio poprištem raznih oblika nasilja na javnim prostorima koji variraju od izvanjske vojne agresije, preko mafijaških obračuna, polupijanih ranojutarnjih tuča slučajnih prolaznika pa do adolescentskog, školskog, predškolskog i obiteljskog fizičkog, duševnog i cyber nasilja. U toj lepezi stoji i romsko nasilje sa svim svojim specifičnostima, posebnostima i izvornostima koje Zagreb poznaje već najmanje 500 godina otkad su Romi stigli u Europu (kajkavski naziv za Roma Cigojner potječe iz davnih vremena i preuzet je iz njemačkog). Romski klanovski obračuni desetljećima su bili stvarnost rezervirana za neke četvrti i na njih se gledalo kao na unutarkvartovske sukobe. No svakom vragu dojde kraj i svaki oblik gradskog nasilja na koncu probije svoj težak put do centra i natuknice u nenapisanoj povijesti Zagreba.

Nedavnim Romskim obračunima trebalo je samo 10 dana da se iz dalekog Vukomerca, bliskog samo zato što su se obračuni zbili u dvorištu škole, pomaknu na ugao Držićeve i Vukovarske 3km bliže centru tj. samo 200m od Autobusnog. Ako se nastave približavati, u sljedećih 10 dana mogli bi se nastaviti na Kvatriću, na Glavnom, na Jelačiću, Trgu Republike Hrvatske, Zapadnom kolodvoru. Zamislimo ih u Muzeju prekinutih veza ili Muzeju iluzija. U širem smislu riječi klan s Vukomerca sukobio se s klanom iz Plinarskog. Prijeđena je granica Peščenice i došlo se na Trnje ili barem na samu granicu. Nekad je Trnje bilo strah i trepet i šake s Trnja bile su svakakve ali rijetko ih se smjelo potcjenjivati (kako su znali govoriti stariji kvartovski veslači iz mog kluba VK Croatia). Danas više nije tako. Starih Trnjana u Trnju ima koliko i svih starih po svim ostalim kvartovima, malo do nula pa nije niti čudo da reda više nema. Kvartovi neće ništa poduzeti jer ih nema, malo ih je, a niti ih to zanima.

Situacija neodoljivo podsjeća na iz više razloga prigodan film „Mississippi u plamenu“ (A. Parker, 1988.). Naime, u filmu su agenti FBI-a (Hackman i Dafoe) prikazani kao junaci koji rješavaju poteškoće s bijelačko-crnačkim sukobima u Mississippiju (Misi-ziibi na Ojibwe jeziku znači uz Veliku rijeku), a u stvarnosti agenti na kojima se likovi temelje (Proctor i Sullivan) ne samo da su nevoljko štitili crnačko stanovništvo, nego su navodno i svjedočili linču ne poduzevši ništa. Kako u stvarnosti u SAD-u tako i u stvarnosti Zagreba najveći je grijeh onaj nepoduzimanja, slavodobitne šutnje a zaista kukavičkog ne miješanja politikom „nije u mom dvorištu“ (NIMBY) i zgražanja kad se jednom dogodi bilo pred udaljenom osnovnom školom ili na vlatitom pragu. Vremena kad su se takve poteškoćice rješavale noću u tišini i dugoročno odavno su iza nas, a novim građanima Zagreba pa i redarstvenicima sve je to novo, strano i nepoznato jer ne znaju s koliko je krvi i suza natopljen asfalt kojim bezbrižno šeću uvjereni kako su u vječno najsigurnijem gradu Europe.

BI LI KARDELJ TAKO ODGOVORIO ZASTUPNICI SKUPŠTINE SFRJ?

plenkijeve ruke

Kakvo god bilo zastupničko pitanje Predsjedniku Vlade RH i tkogod ga postavio jer svatko može biti izabran reda mora biti. Hrvatska je parlamentarna demokracija i Sabor RH je najviše zakonodavno tijelo države i nacije pa bez sabora nema niti zakona, a još manje demokracije.

Dakle, kakvo god bilo zastupničko pitanje Predsjednik Vlade RH ima dužnost zastupniku tijela kojem Vlada odgovara odgovoriti kao Predsjednik Vlade RH i sad poslušajmo kako je trenutačni Predsjednik vlade RH, kojeg ćemo se za 20 godina sjećati otprilike koliko se danas sjećamo predsjednika 5., 6. ili 7. Vlade RH, jedva do ni malo odgovorio zastupnici Sabora RH.

„Od vaša tri skromna pa gotovo lijena nastupa“ (…) „U vašem tijelu u kojem ste izabrani nećete napraviti ništa, nula“ (…) „Ima vremena za orkestrirane emisije i pitalice“ (…) „ali za Sabor vremena nema kao ni vi očito“ (…) „Ono što vi pokazujete je loša i podrivačka poruka nepovjerenja u institucije“ itd. Ovdje ima svega; od uvreda, preko znanja budućih događaja na pragu zavjere do totalitarnih obilježavanja protudržavnih elemenata. No, ako je to izjava predsjednika stranke koja je u 20 godina Hrvatsku dovela ovdje gdje jest, dakle, predizborni govor protiv direktnih suparnika u borbi za isto nadri-desno biračko tijelo koje je šutjelo kao zaliveno od 1995. do 2010. i zatim se naglo probudilo u svoj svojoj autentičnosti, onda u redu.

Ali ako je to odgovor Predsjednika Vlade RH zastupnici Sabora RH koji si kad mu već nitko drugi neće tepa kako je Kancelar, onda je neprimjeren i uvredljiv, ali od čovjeka čija biografija uključuje objavljen maturalni rad u kojem hvali Marxa, Kardelja i nada se „realizaciji samoupravnog socijalističkog društva“ bolje nije niti za očekivati.

P.S.

Plenkovićevo „prebrojati, provjeriti i verificirati“ neodoljivo podsjeća na Šeksovo „Locirati, uhititi, transferirati“ za početak utoliko što je podjednako nepismeno, jer kao što uhititi znači transferirati u najmanju ruku sa slobode u pritvor, tako i provjeriti znači u najmanju ruku verificirati, jer ako provjera nije dio verifikacije što onda jest. No samo neodoljivo podsjeća, a sve više od toga prepuštam čitateljevoj mašti na volju.

KRITIKOFAGIJA U HRVATA

Untitled

Rođen kao Prus u Liblaru, a preminuo kao Amerikanac u New Yorku, za razliku od svoje supruge Margarethe koja je zaslužna za otvaranje prvog njemačkog i pokretanje sustava dječjih vrtića u SAD-u zbog čega su Amerikanci vjerojatno i preuzeli njemačku riječ Kindergarten, Carl Schurz najpoznatiji je kao autor izjave „Moja zemlja, u pravu ili krivu.“ pri čemu se često zanemaruje nastavak izjave koji glasi „ako je u pravu da ju se održi takvom, a ako je u krivu da ju se ispravi.“. Ako se navodi samo prvi dio izjave, stječe se dojam o dužnosti nekritičkog obožavanja vlastite zemlje, a ako se navodi cijela izjava, stječe se suprotan dojam o korjenitoj kritici vlastite zemlje kad je u krivu.

U svom djelu „Tumačenje i društvena kritika“ poznati američki filozof i javni intelektualac (autor hitova kao što su „Pravedni i nepravedni ratovi“ i „Sfere pravde“) M. Walzer spominje tu izjavu tumačeći ju na sljedeći način: „Kad se naša zemlja ponaša loše, i dalje je naša, a mi smo, možda osobito, dužni kritizirati njezine politike.“. Čini se kako je to ispravno tumačenje cjelovite Schurzove izjave za razliku od slučajno ili namjerno  pogrešnog pri navođenju samo prvog dijela. Sažeto govoreći dužni smo koliko biti uz svoju zemlju kad je u pravu barem isto toliko, ako ne i više, kritizirati ju kad je u krivu.

S jedne strane, nacije i države nesklone javnoj kritici, raspravi i zajedničkom popravljanju loših stvari često se drže nezrelima po sličnosti s djecom koja svaku kritiku doživljavaju kao osoban napad, napad na njihova osobna uvjerenja, vjerovanja, mnijenja, svjetonazore i način života. Nesposobnost prihvaćanja pravilne kritike kao pravilne kritike oznaka je nezrelih nacija. S druge strane, zlouporabe kritike u svrhe promocije vlastitih pojedinačnih, skupnih, političkih i inih uvjerenja i iracionalnog napada na vlastita pojedinačna, skupna i ina uvjerenja drugih paralelna je prvoj pojavi i također je oznaka nezrelih nacija i država (plaćene nadri-kritike vrhunac su takve zloporabe).

Hrvatska je možda ne u potpunosti, ali dobrim dijelom takva država. Načelno nekritička. Svaka ispravna kritika, čak i ako kritičar nema nikakve dobrobiti od kritike (pod vidikom financija, ujecaja, moći i sl.), a možda ima i štete, doživljava se kao osobni napad, napad na skupinu, političko, gospodarsko i drugo uvjerenje, rutinu, svjetonazor i način života. Nesposobnost razumijevanja da se ljudi rađaju, žive i umiru, da uvjerenja i svjetonazori nastaju i nestaju i da na koncu nisu važni manifestira se nesnošljivošću prema svakoj kritici. Nju se nastoji i nerijetko uspijeva spriječiti svim sredstvima. To je proždiranje kritike i ostavljanje države i nacije u predkritičkoj dobi ili po navedenoj analogiji u djetinjoj vrtićkoj nedužnosti.

Pojavu proždiranja i zlouporabe kritike kao lica i naličja nekritičnosti nazovimo kritikofagijom koja se manifestira stravičnim pojavama aktivnog spriječavanja nacije i države u odrastanju do zrelosti u kojoj će trebati naučiti koristiti svoju slobodu i snositi odgovornost za njezino traćenje. No ako se zaviri iza užasa kritikofagije, stravičnog čudovišta koje državu i naciju ostavlja u mentalnoj retardaciji razine amebe, mogli bismo ugledati samo prestrašeno dijete koje pokazuje kritikofobiju, primordijalan strah od suočavanja s vlastitim prednostima i nedostatcima, a još dublje ispod primordijalno čuđenje pred mješavinom čudesnog i čudovišnog, nečeg sasvim normalnog i zdravog tijekom svakog procesa odrastanja.

Ne treba osuđivati kritikofage, jer oni su samo djetinji kritikofobi koji odbijaju odrasti. Treba ih liječiti i ohrabrivati da misle svojom glavom nasuprot svega, usprkos svega i unatoč svemu. Svakoga od njih ponaosob i jednog po jednog. A najbolje bi bilo da za početka počnemo sami od sebe ili „Sapere aude!“, tj. „Usudi se misliti svojom glavom!“ kako nas je podučio veliki Horacije, a podsjetio još jedan Prus Immanuel Kant, koji je za razliku od na početku spomenutog preminuo točno tamo gdje se i rodio, u Königsbergu.

BURA U ČAŠI VODE

Untitled

Nikad dosad Sabor RH nije imao više saborskih zastupnika koji su izabrani na jednoj listi i završili kao neovisni ili na nekoj drugoj. Nikad dosad Sabor RH nije imao većinu sastavljenu od toliko neovisnih zastupnika koji su se otklonili od opozicije i/ili priklonili većini. Nikad dosad Sabor RH nije imao većinu sastavljenu između ostalog i od negdašnje opozicije bez da su održani prijevremeni izbori.

Nije se pokazalo ništa od osim poslovičnog izvornog politikantskog i licemjernog djelovanja zastupnika. To je svakako puno bolje stanje od početka tog procesa na pretposljednjim izborima i u odnosu na to stanje ovo je mjerljiva promjena. Fragmentacija političke scene se nastavlja i sve je više zastupnika koji samostalno mogu osvojiti saborski mandat usprkos postojećem dvostranačkom izbornom sustavu.

Ako se ovakva situacija potvrdi na sljedećim izborima bez obzira hoće li biti redoviti ili prijevremeni, a moguće i ako se nastavi mijenjati u istom smjeru, ništa se neće zbiti tako dugo dok vladajuće dvostranačje čak i uz sve znane i neznane trikove ne uspije skupiti saborsku većinu (osim međusobnom koalicijom). Tad će nastupiti razjedinjena ali stabilna treća strana koju poput starih trećih strana od 1990. na ovamo dvostranačje neće moći svrgunuti.

Ako se ovakva situacija nastavi, onda bi se mogla zbiti i mjerljiva demokratizacija politike. Većina i vlada moći će biti oblikovane ili ozbiljnim kompromisima i koalicijskim ugovorima ili uspostavljanjem tehničke vlade. U oba slučaja mogla bi se zbiti i najvažnija posljedica demokratizacije, tj. de-ekonomizacija države ili dizanje državnih ruku s gospodarstva.

Paradoksalno, tome pridonosi negativan prirodni prirast i siromaštvo stanovništva koje kao i dosad mogu napustiti državu i slobodno se kretati EU čime se spriječava korjenita pobuna. Ipak korjenita pobuna protiv nakaradnog političkog, birokratskog i gospodarskog sustava RH koji je čini se napokon dao svoje nije nemoguća ako se dospije do poznate situacije u kojoj se skupine tog sustava koje su ga dosad iskorištavale isključivo za vlastiti opstanak i dobrobit počnu urušavati (Dan kad su uhljebi krenuli u štrajk).

Opisan razvoj događaja jedan je od vjerojatnih scenarija, najbolji među najvjerojatnijima, jer preostali uključuju socijalne i gospodarske krize i sukobe ako se pokaže kako tendencija kojoj svjedočimo nije samo bura u čaši vode. Treba držati na umu kako je izborno zakonodavstvo i dalje dvostranačko, točnije jednostranačko, a takvo će i ostati tako dugo dok će se HDZ-SDP smijenjivati na vlasti. Suprotno se nikad dosad nije dogodilo.

U abnormalnoj situaciji u kojoj su HDZ-SDP uspjeli iznevjeriti sva očekivanja nacije u uskoro trećini stoljeća, željeti im nestanak s političkog lica zemlje i zatiranje svakog spomena u budućnosti nije abnormalna nego jedina normalna reakcija.

TVRDA POLITIČKA PRAKSA U UMAKU OD MLOHAVOG POLITIČKOG JEZIKA

Untitled

Demokratičnost je ono što si mister 2822 glasova misteriozno misli, život ono što ima ministar zdravstva za razliku od Mattea čijoj obitelji ni sućut nije došao iskazati, deblokiranje ovršenih je ono što legalizira autor tog istog zakona po kojem su ti isti ovršeni, uspješnost cijele sezone je ono što turist veli iako ima podatke jedva za prvi kvartal itd. Ministar gospodarstva veli da banka isplaćuje plaće iz depozita Uljanika, a šuti na pitanje odakle novac u tom istom depozitu da ne spominjemo ostale ministre, a ni manje ni više nego kancelar, koristi politički korektan jezik unije pa umjesto da lijepo veli bankrot, stečaj ili propast on se pristojno izražava koristeći insolvencijske postupke, pri čemu nasuprot tome može što hoće, neće njemu nitko određivati s kim ću oblikovati većinu, izbacuje ljude iz stranke i svadi se s braniteljima, Gradonačelnikom Vukovara i svima ostalima.

Netko bi ovdje trijunfalno prepoznao poznatu vatikansku politiku čelične ruke u baršunastoj rukavici, ali stvari su možda složenije. Naime iskaljuje se slavodobitno samo nad tuzemno-politički nemoćnijima pokazujući ne samo nedostatak snošljivosti, Hrvati vele tolerancije, ne samo aroganciju, nego i posvemašnju nadmoć, dok je krajnje ponizan, servilan skoro pa podatan prema inozemno-politički moćnijima. Njegovo dociranje tuzemnima politički puno iskusnijima o tome što jest, a što nije pravi način izgleda djetinje kakvim će se i pokazati čim ili izgubi sljedeće izbore ili ne uspije sastaviti većinu s najvećim otpatcima, otpadnicima, obraćenicima i ortodoksnim ljubiteljima vazelina, a njegovo odobravanje nadmoćnima bez trunke otpora zaista je racionalno ponašanje iako u neskladu s govorom.

Ovdje je zanimljiv taj meki inozemni jezik. Koji je to međunarodni uspjeh požnjela ova vlada RH? Diplomatski zasigurno nije. Demografski smo već i onako na samrti, samo je pitanje koliko ćemo dugo usporavati dolazak Kosca. Gospodarski polako ali sigurno padamo na zadnje mjesto EU. Politički smo još uvijek na razine divljačke plemenske nadri-zajednice koja si utvara kako je uljuđena i građanska. Upravno-pravno svjetski smo prvaci birokratskog meda i mlijeka. Itd. Ipak, jezik kojim se opisujemo, vjerojatno prije spavanja i kad ujutro pjevušimo u kupaonici, u neskladu je sa zbiljom. Što je najgore, vjerujemo mu i prividu kojeg si njime stvaramo. Jeziku kojeg je George Carlin opisao kao jezik koji skriva istinu i prekriva zbilju; jezik eufemizama, meki govor. Poput Amerikanaca i Hrvati imaju problem sa suočavanjem sa stvarnošću pa izmišljaju mekan jezik kojim se štite od zbilje i samih sebe kakvi zaista jesu pri čemu je dokaz toga točno to da u ovom trenutku mnogima ide pjena na usta, jer oni nisu takvi, oni su bolji, mnogi su bolji što vidmo po tome da su osvojili vlast. A ne ne, ovo su najbolji koje imamo. Nema boljih.

Harry Frankfurt je to nazvao preseravanjem (engl. bullshit) , tj. situacijom u kojoj govoritelja nije briga za istinu i činjenice, ali briga ga je za fikciju. Carlinova poredba naziva PTSP-a, tj. „shell shock“ (1. svjetski rat), „battle fatigue“ (2. svjetski rat), „operational exhaustion“ (Korejski rat), „post-traumatic stress disorder“ (Vijetnamski rat) najbolje ilustrira razvoj mekog jezika tijekom 20. st. Usporedimo to sad s nekim gospodarskim temama RH zadnjih 28 godina. Gospodarska pljačka nazvana je privatizacijom, prodavanje stranim vlasnicima restrukturiranjem, a danas se propast naziva insolvencijskim postupcima. Mlohav jezik nije najgora stvar. Najgore je što je skovan kako bi prikrio čeličnu i barbarsku praksu. Gospodarski kriminal nije ničim izazvan stao sam od sebe, zašto i bi, nego je metamorforzirao pod drugim imenima sve do danas, a demokracija je, nasuprot onome što si vi možda umišljate imajući praznovjerja o političkoj slobodi, odgovornosti i sebi samima, točno ono što kaže mister 2822 glasova.

OSLOBODITE VOĆNE JOGURTE!

Untitled

Predsjednica RH izjavila je neki dan za Kleine Zeitung: „Odrasla sam u komunizmu, i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta.“. Razne vrste jogurta bile su dostupne u dućanima u to vrijeme u Jugoslaviji, pa čak i voćni jogurti. Zbog toga, šale na njezin račun i račun nedužnih raznih vrsta jogurta ne prestaju po medijima i društvenim mrežama. Predsjednica je rođena 1968., a članak iz 1970. godine (dostupan na Hrčku) kaže kako je „voćni jogurt proizvod novijeg datuma u svijetu i u našim mljekarama“ (Zonji, 1970, čovjek koji je objavio niz članaka o jogurtu tijekom 1970-ih godina). Nadalje, članak iz 1965. (dostupan na Hrčku) kaže kako je 1961. „prosječna dnevna potrošnja jogurta po stanovniku u Zagrebu bila 7 grama“ (Rakić, Joksović, 1965). Doduše, ne spominje se voćni jogurt pa je za pretpostaviti da ga se tad još nije proizvodilo.

Neki oblik jogurta poznat je još iz Mezopotamije (5000 god. pr. Kr.). Poznato je također da su Perzijci i Indijci mješavinu jogurta i meda zvali „hranom Bogova“, a poznat je bio kod Sumerana, u staroj Grčkoj i Rimu. Na Balkanu proizvodnja počinje prije 10 st. po uzoru na domaće turske pripravke slične jogurtu izmišljene tijekom 8. st. (yoğurt tur. znači zgusnuto, zgnječeno, koagulirano). Industrijsku proizvodnju jogurta započeo je Isaac Carasso 1913. godine u Barceloni (Karaso je židovska obitelj koja je početkom 20. st. emigrirala iz Otomanskog carstva u Španjolsku) i nazvao ga je po svom sinu (Danone znači „Mali Daniel“). Kad ga je Kelogg 1920-ih i 30-ih popularizirao u SAD-u smišljen je i naziv Dannon.

Prvi industrijski proizveden jogurt s dodatkom marmelade patentirala je praška mljekarna Radlická Mlékárna 1933. i to se može držati začetkom niza patenata voćnnog jogurta. Ipak, prva masovna industrijska proizvodnja voćnih jogurta na svjetskoj razini počinje tek 1950-ih (za informacije zahvaljujem Luciji Martinović).

Voćni jogurti nisu izmišljeni niti patentirani u Jugoslaviji nego ih se počelo proizvoditi po uzoru na svjetske proizvođače napose iz okolnih država Zapadne Europe (Austrija, Njemačka, Italija itd.). Industrijski ga se počelo proizvoditi vjerojatno između 1950. i 1970. godine (pritom nije pametno bez provjere činjenica navoditi novinske članke i fotografije iz tog doba, jer kao što znamo prezentacija jugoslavenskog gospodarstva bila je daleko od stvarnosti). Ako ga se nije proizvodilo 1968. što je manje vjerojatno nego da jest s obzirom na članak koji ga spominje 1970. (nejasno je što u članku znači izraz „novijeg datuma“), onda Predsjednica doslovno nije mogla birati između raznih vrsta jogurta barem par godina svog djetinjstva, ali čak i u tom slučaju već je s 3-4 godine, ako su je pustili do dućana mogla birati i voćni jogurt. Koliko se sjećam nije to bio Bog zna kakav izbor niti kakvoća, ali laž bi bila reći da ga nije bilo. Istina, bili su bljutavi i grozni za razliku od npr. austrijskih koji su zaista imali miris i okus pa čak i komadiće voća. Moguće da ga nije bilo u dućanima u Lubarskoj ili Martinovom selu gdje je Predsjednica odrasla, ali u velikim gradovima bilo ga je u ponudi.

Nije jasno zašto Predsjednica nije dala neki drugi primjer izbora, jer većina proizvoda u tadašnjim dućanima bili su prosječne ili loše kakvoće, a mnogi su doslovno bili kopije svjetskih brandova prehrambenih proizvoda, osvježavajućih pića i sl. Zašto nije dala primjer Levis traperica i jakni, Converse tenisica, Milka čokolade, limenki Coca-Cole, Wrigleys žvakaćih guma i slično što se kupovalo prije Božića u Grazu ili Beču ili pak prije ljeta u Trstu i okolnim gradovima ostat će nam vječnom tajnom što je možda i bolje. Što se tiče prvog dijela izjave to što je ona željela bila je želja mnogih, ali to nije bila samo apstraktna želja za slobodom od totalitarnog komunizma, nego i želja za slobodom, demokracijom i vlastitom državom što se autora ovih redaka tiče od sredine 80-ih godina nadalje, tj. njegovih formativnih godina. Kako god bilo: Sloboda voćnim jogurtima!

PLAKAT VINKOVAČKIH JESENI JE SUPER

Untitled

Kužim ljude kaj se snebivaju nad plakatom Vinkovačkih jeseni iz raznih razloga. Štoviše, činjenica je da su naša deca i mladi u EU vrhu po konzumaciji cigareta, alkohola i droga. Imajmo na umu da se alkoholizam ne meri samo količinom alkohola, nego i vrstama, redovitošću tijekom dana, tjedna i mjeseca, korelacijom s raznim bolestima i poremećajima poput ciroze jetre itd. i da smo i tu smo vrlo uspješni. Dakle, snebivanje je dijelom opravdano. Kužim i ljude koji se snebivaju nad snebivanjem. Urnebesan mi je komentar (nomina sunt odiosa) koji veli da klinac ima lajbek u duginim bojama i mesto frakleca dildo, to bi valjda bilo kolosalno napredno. Nemrem se prestat smijat tom komentaru.

Ali ne kužim jedno. Kulturna je stvar deci točiti sok u čaše za pića odraslih jer djeca oponašaju i to ne lažnim, nego pravim sredtstvima oponašanja. Primjerice, većina klinaca brzo skuži razliku plastičnog i pravog čekića i želi oponašati s pravim. Slično je i s fraklecom. Sad, unutra je sok koji podsjeća na vino ili rakiju. Boja je važna. Okus je dvojben. Korak dalje je dati klincu na prst da okusi alkoholno piće, npr. gemištec ili pivicu (viš kak lepo tepamo pijači). Ima i kultura koje su zmislile mješavine bezalkoholnih i alkoholnih pića (radler primjerice). Omjeri se mogu menjati i to je sljedeći korak. Na koncu se dospije do čistog alkoholnog pića (to da je pivica prehrambeni proizvod dvojebena je stvar ak se popije 4-5 belgijskih piva ili gajba Žuje). Ipak, korak od jedne male pive dnevno ili jednog gemišta nakon ručka i alkoholizma sasvim je jasan, mjerljiv i dokaziv.

U svjetlu rečenog mislim da je plakat OK, štoviše, da je super, jer meni je, a možda sam lud (iako imam neke dokaze da nisam, a vi takve dokaze nemate), prva asocijacija plakata dijete koje oponaša roditelja, a dijetetu tog uzrasta se u gemištarku ili fraklec natoči sok od jabuke i nazdravlja se s njim kao s odraslim. Piš ga vrit, takva nam je kultura. Ne velim da je dobra ili loša, ali dići takvu buku oko tog plakata, a prethodno značajno manju kad našmrkani klinac ni 15 godina stariji od malog z plakata z autom pobije par ljudi i za kaznu dobije rad za opće dobro i sličnih slučajeva krajnje je licemjerno preseravanje, a krenimo od toga da se ne želimo preseravati. Uostalom, kak stvari stoje, taj klinac s plakata vjerojatno bu uskoro završil u Irskoj pa bu u najgorem slučaju briga irskog a ne hrvatskog HZZO-a, kaj ne, a vi, kak da ste z plakata opali?

P.S.

HRVATSKI PARADOKSI (Za Enciklopediju EU) Sindikat javnih službi prijeti štrajkom u državi kojoj broj stanovnika pada, a broj zaposlenika tih službi raste. ILO veli da je udio zaposlenika javnog sektora u RH 31,6% za 2013. godinu; čak i Bugarska i Rumunjska imaju skoro duplo manje. Trenutačno u RH s manje od 4.000.000 stanovnika javni sektor ima više od 100.000 zaposlenika pri čemu prvi broj ima tendenciju pada, a drugi rasta. Zapošljavanje u javnim službama i iseljavanje su dokazivi. Ne volim pretjerano portal koji je objavio vijest o tome kako je navedeni sindikat uputio pismo članovima da ne čitaju taj portal, jer taj portal ima 5% dobrih tekstova od kojih ne žive, a ostalo je ein dreck, ali ovaj tekst spada u tih 5%. Pa nek sindikat ide u štrajk. Pa kaj onda? Kaj bu se dogodilo? Nikad nisam bil član sindikata, čak niti kad sam radil u osnovnoj i srednjoj školi i na javnom faksu. Niti sam ikad štrajkal. Dakle, pustite ih nek štrajkaju. Kad ne sedne plaća buju si još jednom razmislili.

IN MY TIME OF DYING

Untitled

Skladba „In my time of dying“ zabilježena je 1925. godine pod naslavom „Jesus goin’ a-make up my dyin’ bed“ kao skladba tradicionalnog repertoara uličnih izvođača Louisiane. Kao i većina ranih blues skladbi vjerojatno je nastala tijekom 19. st. ili ranije. Tekst je zabilježen pod drugim nazivima u raznim gospel pjesmaricama.

1926. Reverend J. C. Burnett prvi je snimio tu skladbu pod nazivom „Jesus Is Going to Make Up Your Dying Bed“, ali nikad nije bila objavljena kao singlica. Blind Willie Johnson vjerojatno je čuo Burnettovu skladbu ili uličnu izvedbu i 1927. snimio svoju prvu verziju pod nazivom „Jesus Make Up My Dying Bed“. Nepoznato je je li vjerno prenio stihove od Burnetta i od starije verzije uličnih izvođača. 1928. snimio je drugu verziju koja je objavljena i očuvana do danas. (https://www.youtube.com/watch?v=t5HaHVKRouo)

Johnson je skladbu izveo u gospel-bluesu uz gitaru. Do 1933. već je postojalo 10-ak gospel i blues obrada te skladbe postala je blues standardom 30-ih godina. 1962. na svom prvom albumu tu je skladbu obradio Bob Dylan i vratio ju djelomično u život izvan kruga bluesa. Gospel i blues ton skladbe izgubili su se u Dylanovom pokušaju da svira skladbe svojih blues heroja s primjesama folka i courtryja. (https://www.youtube.com/watch?v=TDOFFO9Bx3k)

Proboj skladbe u rock vode zbio se 1975. s obradom Led Zeppelina na njihovom albumu Physical Graffiti. Ta verzija iako je u potpunosti zaogrnuta Zeppelin zvukom ipak predstavlja vrlo dobru obradu u duhu pomodnog blues-rocka koji je tijekom kasnih 60-ih i 70-ih godina (Jimi Hendrix, Ten Years After, Credence Clearwater Revival i drugi) nastojao oživjeti blues standarde 20-ih, 30-ih i 40-ih. (https://www.youtube.com/watch?v=zwLBaBeo1k4)

Jedna od boljih novijih obrada zaista verzije Led Zeppelina je ona Samanthe Fish (iz 2014.) mlade gitaristice iz Kansas Cityja koja je već nekoliko puta proglašena najboljom mladom blues gitaristicom i izvođačicom u SAD-u, a u ovoj obradi također pokazuje talent svirajući svoju cigar-box gitaru. (https://www.youtube.com/watch?v=OdG5rTWOEEU)

Kako god bilo „In my time of dying“ nakon 90 godina od obajavljivanja očuvana je kao vrlo jednostavan blues i gospel napjev 19. st. koji u srži u prvom licu jednine zaziva Isusa na smrtnoj postelji kako bi čovjek mogao umrijeti u miru Božjem.

PUNO POLITIKANATA, KILAVA DRŽAVA

Untitled2

Umjesto da se bavi gospodarstvom, što je možda dobro jer nejasno je tko se razumije u ekonomiju, Vlada RH uporno se bavi političkim temama koje imenuje poteškoćama pa im zatim pobjedonosno nađe očita olakšanja. Na inozemnom planu Predsjednik u Dubrovniku koji je koliko znamo u RH govori o sukobima koji su postojali ovdje prije 15, 20 ili 25 godina pri čemu nije jasno gdje je to ovdje i koji su sukobi postojali u Dubrovniku 2003. ili 1998. godine? Na tuzemnom planu izbacuje članove stranke jer su pred središnjicu autobusima doveli članove na prosvjed pri čemu za to u Statutu ne postoji čak niti posredno utemljenje za izbacivanje dok za njegovu spomenutu izjavu postoji eksplicitan članak i stavak.

Ministri slijede blistavi primjer vođe. Obrazovna reforma krenula je bez ikakvih opipljivih materijala, iako su nastavnici prošli edukacije i sve je online, no ako je sve online čemu onda opipljivi materijali? Uprava briljira na tjednoj bazi i zadnji blistavi potez je predaja potpisa za referendume državnoj agenciji za koju postoje u najmanju ruku slutnje i indicije kako se radi o nadasve dvojbenoj instituciji. Gospodarstvo grca u pokušajima spašavanja brodogradnje koji će se svesti na to da će propast mrtvo-hladno ingeniozno platiti vašim novcem. Pravosuđe je institucija koja je najbolji primjer zloporabe javnih sredstava za održavanje sebe samog i u nastojanju da se prikaže djelatnim izvodi jurisprudencijske bravure koje ne samo da ne olakšavaju poteškoću blokiranih negu ju dodatno kompliciraju. Turizam mijenja mjerila uspješnosti kako ne bi morao priznati podbacivanje sezone temeljem cijena pohlepno viših od konkurencije za istu ili lošiju uslugu. Ostala ministarstva još su gora od navedenih. Financije sve to skupa mirno promatraju nastojeći olakšati koliko se može svjesne kako bez proizvodnje i izvoza nema rasta pa zaista samo krpaju kako znaju i umiju.

Situacija u kojoj se nalazimo postaje svakim danom sve predizbornija što je od lošeg postalo dobro time što su štetni troškovi vlade u 2 godine nadvisili troškove prijevremenih izbora pod pretpostavkom kako će se štetni troškovi nastaviti i u sljedeće 2 godine. Sabor RH pretvara se u sabor nesvrstanih koji se protive izborima jer teško da će osvojiti mandat a mirovinu treba dočekati. Paradoks najbolje simbolizira odmetnuti SDP-ovac koji podržava HDZ tako dugo dok je Bernardić na čelu SDP-a. Uz to moli Boga da SDP ne koalira s HDZ-om. Naime, ako bi SDP s Bernardićem koalirao s HDZ-om taj bi se odmetnik našao u SDPHDZ paradoksu – ili podržavati HDZ dok je Bernardić na čelu SDP-a ili ne podržavati HDZ koji s Bernardićem na čelu koalira s HDZ-om.

Što bi donijeli izbori nije poznato. Vjerojatno relativnu pobjedu HDZ-a, podjednak rezultat Živog zida i SDP-a, iza njih MOST i možda kojeg nesvrstanog. Jedina mogućnost tad bi bila prirodna koalicija kako kaže Kancelar „konsolidiranih“ stranaka, dakle, HDZ-a i SDP-a, ali i ta bi većina bila tanka. Bi li se u njoj našao netko tko se razumije u gospodarstvo i ekonomiju? Ako je suditi po dosadašnjima, teško. Ipak, postoji zanemariva nada kako će nekome umjesto politikantstva pasti na pamet minimaliziranje države i nemiješanje u privatnost državljana. U protivnom nastavit će se negativni demografski trendovi a kao što znamo za njih nema gospodarskog lijeka, jer čak i da nam roboti konobare, čiste apartmane, voze autobuse, avione, trajekte i tramvaje netko ih ipak treba proizvesti, održavati i na koncu reciklirati. U nedostatku prirodne Hrvatsku više ne može spasiti niti umjetna inteligencija, a da ju tko prisili na pokušaj vjerojatno bi digla pobunu robota protiv Hrvata.

P.S.

Dnevnik HTV-a u nastojanju da izbjegne imenovanje tajfuna njegovim imenom Jebi koristi prijevod Lasta pri čemu samo pola sata prije taj isti HTV u najavi krimi serije veli “Od 22 i 30 Zakon i red ju kej” (namjesto “u ka” ili “Ujedinjeno Kraljevstvo”). Informaciju o tome kako se izgovara ime tajfuna i što znači očekujem ne prestajući se smijati ovom primjeru malograđanskog licemjerja zaogrnutog lažnom brigom za spriječavanjem javne sablazni.

K.K. 06/09/2018

OJ GORSKI DOKTORE! (Inačica s epilogom)

Untitled

Predsjednik Visokog časnog suda HDZ-a diplomirani pravnik Davor Miličević (r.1966.) i članovi diplomirani kateheta Tomislav Vrdoljak (r.1973.), Ile Baković (predsjednik zajednice utemeljitelja HDZ-a Grada Zagreba), magistrica ekonomije Marija Vučković (r. 1974.), Robert Špiljak, dr. sc. Zoran Čogelja (r.1967.) i pomorski strojar Blaženko Boban (r.1960.) danas odlučuju o stegovnoj mjeri protiv dr. Darka Milinovića (r.1963.) člana HDZ-a od 1989. Milinović je navodno počinio „osobito tešku povredu članske obveze“ (HINA).

Prema Statutu HDZ-a iz 2018. član ima obvezu: „1) redovito sudjelovati u stranačkim aktivnostima i radu, 2) pridržavati se Statuta, Etičkog kodeksa i odluka mjerodavnih tijela, 3) zastupati i promicati Program i interese stranke, 4) zalagati se za uspjeh HDZ-a na izborima, 5) redovito plaćati članarinu, 6) ispunjavati ostale obveze utvrđene Statutom ili odlukama mjerodavnih tijela stranke.“. Pitanje glasi koju je to člansku obvezu prekršio Milinović?

U kršenje odredbe 1) treba dvojiti, jer teško da je Milinović bio stranački neaktivan. Kršenje odredbe 2) ima smisla samu pod vidom „Etičkog kodeksa“, ali osim bizarnog dokumenta iz 2003. godine i kojeg je navodno autor V. Šeks, o kojem na internetu postoji komentar, tj. prepričavanje (u Slobodnoj Dalmaciji iz 2004. godine) i u kojem ne stoji niti jedna odredba koju je Milinović prekršio, nema ničeg relevantnog. Etičkog kodeksa kojeg spominje Statut HDZ-a na stranicama HDZ-a nema.

Kršenje odredbe 3) je moguće iako nepoznato je što je program stranke i njezin interes. Naime, to se mijenja ne više samo sa svakim novim predsjednikom pri čemu konfuziju koju doživljava vjerno članstvo u zadnjih 10-ak godina možemo samo zamisliti (stari biva u najmanju ruku potisnut na marginu, ponekad isključen, a ponekad i sudski gonjen), nego i sa svakom novom koalicijom koja čini saborsku većinu. Kršenja odredaba 4), 5) i 6) malo su vjerojatna. Teško je zamisliti kako Milinović ne plaća članarinu ili se ne zalaže za uspjeh HDZ-a na izborima.

Svakako će biti zanimljivo vidjeti kakvu će bravuru izvesti Visoki časni sud HDZ-a danas nakon 13:00 sati kad navodno zasjeda o navedenom slučaju. Sam Milinović nije učinio ništa posebno osim što je u par autobusa pred središnjicu HDZ-a doveo članstvo iz svoje županije, navodno samo iz jednog dijela i postavio par pitanja pri čemu ga nitko nije primio, jer člana Predsjedništva stranke po naravnom redu stvari može primiti samo ili zamjenik predsjednika ili predsjednik. Tertium non datur.

HDZ nije poznat kao politička stranka, naime zajednica je, nije poznat kao hrvatska stranka, jer naime zaslugom čak predsjednika zajednice pa i članova cijele su kompanije prešle u nehrvatske privatne ruke, a kao demokratska je potpuno neprepoznatljiv, jer su od njih u zadnjih 28 godina demokratskiji čak i legitimni nasljednici totalitarnih partija. Sad, od takve zajednice malo je vjerojatno demokratsko postupanje i očekivati snošljivost prema unutarstranačkoj demokraciji bilo bi djetinje naivno (sjetimo se odugovlačenja s izbacivanjem u puno težim situacijama kad su članovi izazvali posvemašnju sablazan).

Uostalom, 3x odgoditi izbore županijskog ogranka morbidno je čak i za hrvatske neprilike i još k tome u županiji u kojoj su najčešći stanovnici medo, vuk, lija i zeko pri čemu ne mislim na Zeca koji stoji ispred Senja. Vjerojatniji je račun dobrobiti i šteta od ozbiljnijeg sankcioniranja Milinovića. Naime, njegovim izbacivanjem iz stranke mogla bi se dogoditi promjena omjera snaga u Saboru RH, a moglo bi se dogoditi i jedno veliko ništa.

EPILOG

D. M. izbačen je iz HDZ-a jednoglasnom odlukom Visokog časnog suda stranke. Pri izjavi za medije predsjednik suda, inače u skladu sa Statutom, pravnik, nije se udostojio navesti niti članke Statuta prema kojima je odluka donesena, a još manje dokazni materijal koji potpada pod bilo koji članak Statuta. Uz to, prijavljeni D. M. nije dobio priliku obratiti se Sudu tijekom procesa. Toliko o unutarstranačkoj demokraciji HDZ-a. Nastavak očekujemo jer je D. M. najavio konferenciju za medije na kojoj će izložiti sve vjerojatno pitoreskne detalje o cijelom slučaju. Naime, više nije član stranke i ništa ga ne obvezuje na stranačku stegu. Punokrvni nastavak tek se očekuje kad se navedeni vrati kao saborski zastupnik u Sabor HR i poremeti ionako bijedan i jadan omjer bijednih i jadnih snaga.

K.K. 03/09/2018

SUVREMENA HRVATSKA KAO BARBARSKO DRUŠTVO

Untitled2

Grk Pitak, jedan od Sedam mudraca, navodno je rekao – Posjeduj svoje stvari. Struka dvoji oko značenja, a najvjerojatnije među njima je ono koje kaže kako je svatko dužan brinuti se za vlastitu imovinu. Posljedica nebrige je određena primjerice dužnošću zajednice da onome tko se ne brine za imovinu istu oduzme na neko vrijeme ili trajno.

Pravilo brige pretpostavlja kako je utvrđeno što je čija imovina, što nije, a što je zajednička. Nemoguće je zahtijevati od ljudi da se brinu za svoju imovinu ako se ne zna što im pripada. Tako je dužnost utvrđivanja imovine i njezinog podrijetla pretpostavljena dužnosti brige za nju. Zajednica koja ne utvrđuje podrijetlo imovine svojih članova teško će utvrditi je li ta imovina zakonito ili protuzakonito stečena. To ostaje tajna vjere u pretpostavljenu nedužnost.

Time počinju možda ne sva ali zasigurno mnoga zla. Primjerice, imovina može biti stečena krađom od drugog pojedinca ili od zajedničke imovine i ako se ta krađa ne utvrdi, a pretpostavlja se kako je svatko nedužan dok mu se ne dokaže krivnja, to spada na imovinu kradljivca kao što i vaša odjeća i obuća koju sad nosite i koju ste kupili zarađenim novcem spada na vašu imovinu. Posljedica je da između dva člana zajednice od kojih je jedan imovinu stekao zakonito, a drugi krađom imovinski govoreći nema nikakve razlike, jer se podrijetlo imovine ne utvrđuje.

U travnju 1990. Sabor Socijalističke Republike Hrvatske donio je Zakon o prestanku važenja Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine. U svibnju 1990. HDZ je pobijedio na izborima i otad taj zakon nije vraćen na snagu. Špekulira se kako je tim zakonom omogućena krađa javne imovine i njezin prelazak u ruke onih koji su njome upravljali, tj. uglavnom moćnih članova KPH i njima sličnih, a kasnije i demokratski izabrane većine, iako je morbidan zakon o privatizaciji stvar učinio legalnom pa čak i legitimnom s obzirom na postotke izbornih pobjednika.

28 godina kasnije, ove 2018. godine skupina zastupnika Sabora RH predložila je Prijedlog zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine, a Vlada RH odbila je taj prijedlog. Opravdanje se sastojalo u navođenju postojanja Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa što je besmisleno jer ono ne odlučuje automatizmom, nego po prijavi. Dobro da nisu naveli postojanje imovinskih kartica dužnosnika, jer nije isto utvrditi postojanje imovine i utvrditi njezino podrijetlo. Opravdanje se sastojalo i u navođenju Ustava RH i to članaka koji govore o imovini, ali ne i o podrijetlu imovine, a još manje o utvrđivanju tog podrijetla.

Da skratimo priču, RH je država u kojoj nitko, a najmanje politički zaštićeni državni i lokalni dužnosnici, utjecajni stranački članovi i zastupnici u svim mogućim tijelima od razrednih higijeničara do zastupnika u Saboru RH, ne moraju podastrijeti dokaz o podrijetlu imovine. Imovina komotno može biti protuzakonito stečena i ako nitko u to ne posumnja i to formalno ne prijavi nadležnim tijelima, doslovno nikome ništa. Tako nešto još se od antičkog svijeta držalo neuljuđenim, neciviliziranim i barbarskim ponašanjem, a takvo društvo društvom u kojem su krađa i pljačka legitimizirane kao uobičajen način stjecanja imovine.

Hrvatska možda nalikuje na uljuđenu i ustavnopravnu članicu EU, ali ako se malo, ali sasvim maličko zagrebe ispod površine, svaki indolentni mužek može lako uvidjeti o kakvom se barbarskom i divljačkom društvu radi. Besmisleno je snebivati se nad dnevno političkim izjavama i postupcima nacionalnih i lokalnih šerifa i biznismena pa i njihove djece, jer to su sitne fleke na užasno prostranom području divljaštva koje seže puno dublje. Hrvati su isti oni divljaci koji su s Istoka provalili na Zapad i započeli uznemiravanje starosjedilaca na ovim prelijepim prirodnim područjima toliko korjenito oprečnim njihovom posevemašnjem barbarizmu da bi se nad skladom tih opreka snebivao ni manje ni više nego čak Heraklit Efežanin, još jedan veliki Grk. No ne treba pretjerivati s grčkim analogijama, jer kako kaže grafit na negdašnjem Berlinskom zidu: „Grci, nekad su nam punili glave s filozofijom, a danas nam prazne kante sa smećem.“.

K.K. 02/09/2018

KRUŽNI TOK NA VUGLU DUBROVNIKA I HOLJEVCA

121212

Za početak lepo je znati kak se kružni tok načelno dela tam de je križanje više od 2 ulice, dakle, 3, 4, 5, 6 ili više, tam de je velika gužva i tam de je puno nesreća. Na vuglu Dubrovnika i Holjevca vredi samo drugo pravilo. Ulice su 2 iako zbog odvojenosti traka zgleda kak da su 4.

Ak se želi smanjiti gužva, onda treba ići na 2 ili više razina, tj. podvožnjak, nadvožnjak ili na kombinaciju. Tad je gužva potpuno rešena i najmanja je vjerojatnost umfala. Raskršća imaju najmanje 8 vjerojatnih mesta nesreća, najčešće kod skretanja, a kružni tokovi sam 4, najčešće kod mesta uključivanja, a nadvožnjaci i podvožnjaci, tj. petlje blizu 0.

Idealno bi bilo napravit sjever-jug podvožnjak, a istok-zapad nadvožnjak koji bi bil viseći na jednom stupu koji bi na vrhu imal vidikovac. Tramvaj bi dakak išel kroz podvožnjak jer bi to bila posebna guba, tj. da Novi Zagreb dobije jedan tunelčić. Vidikovac na vrhu nosećeg tornja bi bil kolosalan sam tak.

No, ak je već godinama izabrani šef bez legitimiteta fiksiran na krugove, onda bu krug, dakle, kružni tok. Ali zakaj? Prvo, čovek voli vodu i voli kad je ima puno (zakaj treba pitati stručnjake) pa se možemo nadati još jednoj fontani, iako to poriče. Kaj je to? Segregacija novozagrebaša. Građani drugog reda. Eto kaj je to. A ne, ne. Oni ne buju dobili fontanu.

Drugo, kružni tokovi su vidljivi kak i fontane. Ljudi vole vidljivo, a nevidljivog ih je strah. Joj, daj ne špilaj viteza. Odi po noći f podrum i na tavan pa bum te videl. Povrh toga teško se špinčiti z podvožnjakom. Z čim se hvališ? Z rupom f zemli? Kad ste ga vidili da cirkusa spelava kod podvožnjaka? Nigdar. A kod fontanica? Furt.

Treće i morti najvažnije, kružni tok plus fontana je najjeftiniji posel koji je najveća promena i z njim se najlakše hvaliti kak se nekaj napravilo. Taj selski tutlek, huncut, flajpan, bilmez i ništkoristi ne voli nevidljive stvari kaj živlenje znače. Mrzi se kaj ide pod zemlom. Kaj ga briga kaj su cevi za vodu i kanalizaciju tak šuplje i ventili los da više vode i dreka ostane pod gradom neg kaj ode tam de im je i mesto.

Kaj ga briga za turističku zonu u centru bez prometa, za tramvajske i auto tunele ispod centra, za tramvaj do aerodroma i premeštanje busa i vlaka (ak opće vlaka i ima f gradu) kod aerodroma da je sve na hrpi kak Bog zapoveda. Kaj ga briga za renoviranje Gornjeg grada. Na koncu konca ni smeće ni sposoban dovesti u red kamoli bilo kaj drugo. Drek. Šrot. Smeće. Lepa reč za kraj.

K.K. 27/08/2018

ULJE JE NA VODI

Untitled

Brodogradilište je mjesto u kojem se grade brodovi. Najveća svjetska brodogradilišta su u Kini, Japanu i Južnoj Koreji. Tek na 9. mjestu je talijansko, a na 10. rusko brodogradilište. Načelno, na tu top listu ne bi dospjela sva hrvatska brodogradilišta kad bi postala jedno i kad bi se njime upravljalo u skladu s pravilnostima temeljne djelatnosti, tržišta i povremeno potreba tuzemnog gospodarstva, jer Hrvatska je riječna i morska zemlja, dobrim dijelom vodeni svijet.

Brodogradilištem Uljanik od privatizacije gospodari se od strane ljudi koji su povezani u jednu odvojenu privatnu kompaniju za koju se ne zna što radi i kolika joj je zarada (navodno je u prošloj godini bila 2 HRK). Uz to, čini se kako je većina upravitelja Uljanika blisko povezana s vladajućom političkom strankom u Istri, tj. IDS-om. Od demokrata i još k tome liberanih za očekivati bi bilo da podržavaju slobodno tržište i stručno upravljanje privatnim kompanijama u interesu lokalne zajednice, a ne obrnuto kako je čini se ovdje bio i jest slučaj.

Brodogradilište Uljanik našlo se u štrajku zaposlenika. Sve bi bilo super, jer je postojanje sindikata i sredstvo štrajka normalan i zdrav izraz volje 2.659 zaposlenika, a ne nikakva prijetnja vlasniku i upravi kako se to često perverzno razumijeva od strane navedenih. No nije super, jer ti isti zaposlenici imaju 47% udjela u vlasništvu tog brodogradilišta protiv kojeg prosvjeduju. Realno prosvjeduju protiv vlastite uprave, a formalno protiv sebe samih, iako te dionice nisu Bogznakaj vredne, napose ne ovih dana.

Prosvjed se nastavlja i namjerava ga se izmjestiti iz Pule u Zagreb na Trg sv. Marka. Paradoks prosvjeda sastoji se u tome što je početna bitno proturječna situacija suludog tranzicijskog procesa, koji traje već 28 godina paralelno s potpuno tržišnim procesom i ne zaboravimo procesom sive, mimozakonske i otvoreno protuzakonske ekonomije, pretvoren u tautološku situaciju tržišne ekonomije koja kaže – što manje državnog uplitanja, to više privatne slobode – i koju se nastoji ostvariti, a što nas vraća u proturječje, pozivanjem na državno uplitanje.

Početni razlog prosvjeda je neisplata plaća što je elementarna stvar svakog gospodarstva, tj. isplatiti plaću za obavljen rad i to u skladu s ugovorom. Završni razlog prosvjeda mogao bi biti sređivanje računa u odnosu države i privatnog vlasništva, tj. razine uplitanja. Ta razina Hrvatima čini se nije jasna. Nije im jasno da država, čak i u najneslobodnijim tržišnim gospodarstvima, država ima pravo i sredstva nadzora nad kompanijama od nacionalnog interesa, ali i jasnu zabranu uplitanja bez posebnog razloga, tj. očuvanje slobode privatnog poduzimanja.

Jedino dobro koje bi iz tog prosvjeda moglo proizaći ima lice i naličje. Lice je raščišćavanje odnosa javnog i privatnog u gospodarstvu pa makar tih 2.659 zaposlenika sa svojim obiteljima napustili Hrvatsku i otišli raditi za kompanije u Kinu, Japan i Južnu Koreju ili u Italiju, a naličje je raščišćavanje odnosa tzv. lokalne samouprave i tzv. privatnih kompanija od interesa lokalne zajednice.

Nusprodukt tog cijelog procesa moglo bi biti jedno veliko ništa kako je to u Hrvatskoj najčešće i slučaj, ali mogla bi biti i svježa i primjenjiva metafora o građenju na zdravim temeljima, ne temeljima na kojima se u Hrvtaskoj najčešće gradilo zadnjih 28 godina pri čemu bi se mogla usporediti gradnja zgrade vlade RH s gradnjom Pulske Arene. Naime, po definiciji stvari zgrada vlade što dulje traje to je slabija, a pulska arena zahvaljujući vulkanskom prahu umiješanom u starorimski beton koji prouzročuje nastanak više minerala što dulje traje to je čvršća.

Hrvatska je između ostalog i vodeni svijet pa kao takva treba i plovna sredstva. No njezina nebriga za ta sredstva najbolje pokazuje koliko ona samu sebe razumije kao takav svijet. Da stvar bude čudnovatija radi se o kulturi koja svoje podrijetlo preko Starog Rima i Grčke vuče od preilirskih Liburna koji su bili izvrsni brodograditelji i moreplovci koji su odavno shvatili kako je raznovrsnost brodovlja presudna za sjeverni Jadran. Koje su na koncu Rimljani nakon niza poraza uzeli za upravitelje i odgajatelje vlastite pomorske flote koja je postala teško pobjediva.

Tko to ne razumije neka se tijekom ljetovanja pokuša u nekom čamčiću otisnuti u Velebitski kanal i na temperaturi zraka 37°C, mora 17°C i konstatne lagane senjske bure uloviti kakvu ribicu. Brzo će shvatiti važnost plovidbe i plovnih sredstava koja se najčešće grade na mjestima koja nazivamo brodogradilištima.

K.K. 26/08/2018

POMRČINA ZDRAVOG RAZUMA

39496821_1650712118387698_821660847548923904_o

Možda nismo razumjeli ono što se u medijima prezentiraju kao činjenice u slučaju Obersnelove pročelnice, ali prema javno dostupnim informacijama moguće je pretpostaviti sljedeći niz događaja.

2002. godine kao 20-godišnjakinja, Vera Begić Blečić sletjela je s ceste u Jurdanima kraj Rijeke. Izmjereno joj je 1,59 promila alkohola u krvi. 2017. u ožujku mjesecu, 15 godina kasnije, gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel proglasio je Veru Begić Blečić pročelnicom gradskog odjela za sport i tehničku kulturu. 2017. u lipnju skrivila je prometnu nesreću i pobjegla je s mjesta događaja u kojoj su u automobilu ostale prignječene majka i dijete. Policija ju je našla 5 sati kasnije. Izmjereno joj je 0,42 promila alkohola u krvi. Za nesreću je javnost doznala tek nakon lokalnih izbora. 2018. u srijedu 16. kolovoza, dakle, nešto više od godinu dana nakon prošle i 16 godina nakon prve nesreće ponovno je skrivila prometnu nesreću, ovaj put sa smrtnim posljedicama i to ponovno pod utjecajem alkohola. Utvrđeno joj je 1,81 promila alkohola u krvi.

Ukratko, u razmaku od 16 godina i tri službeno provedena mjerenja nakon nesreća navedenoj je izmjereno prosječno 1,27 promila alkohola u krvi što je 2 i pol puta iznad 0,5 promila koji označavaju stupanj opijenosti. Od 2002. do 2018. navedenoj nitko, ali baš nitko nije našao za shodno trajno oduzeti vozačku dozvolu. Nitko nije našao za shodno poslati ju na prisilno liječenje na psihijatriju. Niko ju nije našao za shodno čak i razriješiti javne službe. Nitko. Nakon prekršaja 2017. gradonačelnik je rekao kako se radilo o sitnom prekršaju. Nakon ovog 2018. iskazao je sućut, ali nije našao za shodno učiniti to osobno (slično kao i ministar Kujundžić). Ne osjeća se odgovornim (ponovno slično kao ministar Kujundžić). No suspendirao je pročelnicu. Pitanje je zašto ju nije suspendirao i smijenio ju nakon nesreće iz 2017. godine?

Pretpostavimo kako to nije učinio zato što su bili izbori i nije bilo smrtno stradalih. Ako se radilo o zataškavanju nesreće (QED) zbog izbora, onda se takvi čini ugroze života (majke i djeteta) i bijeg s mjesta nesreće drže vrijednim zataškavanja u ime rezultata na izborima, a ako je to slučaj, onda je to potpuna pomrčina zdravog razuma.

Imali smo dosad u posljednjih 28 godina cijeli niz teških prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama zbog neprilagođene vožnje, zbog konzumacije alkohola itd. i nikome dosad još nije doživotno zabranjeno upravljanje bilo kakvim motornim vozilom. „Mi smo u Hrvatskoj. Tome nema lijeka.“.

K.K. 18/08/2018

SMRTONOSNA SLUŽBA

Untitled

Prije desetak godina u dvjema državama u 2 dana zbile su se 2 smrti za koje se temeljem javno dostupnih indicija slutilo kako je odgovornost na ministarstvima. Oba nadležna ministra u najkraćem vremenu došla su do obitelji stradalih, osobno izrazili sućut i ponudili ostavku zbog osjećaja odgovornosti. U obje situacije utvrđeno je kako su ministri samo posredno odgovorni, dok su neposredno odgovorni bili upravitelji hitnih službi koji su podnijeli neopozive ostavke. Niti jedna od tih država nije Hrvatska, a koje su prepustimo čitatelju na istraživanje.

U Hrvatskoj pri slutnjama na neposrednu ili posrednu odgovornost za smrt ministri „zdravstva“ ili nepismeno „zdravlja“ ne otkazuju druge poslove i ne odlaze iskazati sućut, ne nude ostavke, ne osjećaju odgovornost; štoviše, muljaju koliko mogu. „Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske, središnje je tijelo državne uprave u Republici Hrvatskoj koje obavlja upravne i druge poslove koji se odnose na sustav zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja, praćenje i unapređivanje zdravstvenog stanja i zdravstvenih potreba stanovništva.“

Trenutačni „Pravilnik o uvjetima, organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine“ na djelu je od ministra zdravlja Darija Nakića iz 2016. godine pri čemu su od njegova prijedloga i donošenja postojale slutnje kako bi mogao proizvesti relevantne propuste. Ministar Milan Kujundžić u 2 godine mandata nije našao za shodno smanjiti vjerojatnost proizvođenja propusta. Promijenjeno je ime ministarstva, ali ne i njegova ćud. Vjerojatnost propusta ostala je važeća, a ovih dana se i ostvarila s nekoliko međusobno zgusnutih tragičnih smrtnih slučajeva.

Činjenice o slučajevima, prema riječima Predsjednika Vlade RH tek se trebaju utvrditi, a nadajmo se kako za to neće trebati najmanje 2 ministarstva i najmanje 6 mjeseci koliko će prema procjenama nadležnog ministra trebati za pojedinačno utvrđivanje izvornosti potpisa za referendume. Ako se želi, sve se to skupa može utvrditi za 48 sati kako je primjerice bilo utvrđeno u slučajevima spomenutima na početku ne samo zato što se željezo kuje dok je vruće nego i zato što tako kažu pravila upravljanja kriznim stanjima.

Bjelodano je kako je neka pa bila i samo posredna odgovornost na ministru zdravstva, ali on ju poriče i to na nekoliko simptomatičnih načina tvrdeći kako je sve bilo učinjeno lege artis, zatim kako nije bilo propusta, kako je ni manje ni više svijet kriv za manjak liječnika u Hrvatskoj, kako su svi Hrvati odgovorni za zdravstveni sustav i na koncu da će ako prepozna da je odgovoran, dati ostavku. Ostavimo se drugih muljanja i zadržimo se na posljednjem, jer nije jasno kako se osobna odgovornost prepoznaje.

Prepoznaju se lica, grimase, životinje, biljke, kuće, ulice, trgovi, seoski puteljci Ivanbegovine pa čak i pustinjski krajobrazi, ali ne i odgovornost? Odgovornost se s jedne strane može osobno osjećati za štogod propušteno, učinjeno ili počinjeno, a objektivno utvrditi poredbom formalnih odgovornosti s propustom, činom ili rezultatima propusta ili čina. Nema se što tu prepoznavati. Nije odgovornost čempres uz seoski put koji vodi do spilje u kojoj žive četiri brata da ju se prepoznaje. Ona se osjeća i utvrđuje, jer „ako je smrtonosna služba, slovima uklesana u kamenju, bila tako slavna da sinovi Izraelovi nisu mogli pogledati u lice Mojsijevo zbog prolazne slave lica njegova, koliko li će slavnija biti služba Duha.“ (2 Kor 3:7-8)

K.K. 15/08/2018

POUKA SANDRE PERKOVIĆ – KONTINUITET IZVRSNOSTI

Untitled

Do dana današnjeg nitko nije osvojio 5 zlatnih medalja na 5 uzastopnih Europskih prvenstava u atletici u istoj disciplini. Istina, sad su Europska prvenstva svake 2, a ne svake 4 godine kao prije. Nakon 2010., 2012., 2014. i 2016. ove 2018. godine Sandra Perković osvojila je svoje peto uzastopno europsko zlato. Time je ispisala povijest svjetskog diska, svjetske atletike i svjetskog sporta. Teško da će to netko brzo dostići, a još manje prestići. Najvažnija pouka ovog rezultata, sličnog rezultatima Kostelića među novijim hrvatskim sportašima, a ima puno primjera starijih sportaša, pouka ostalim atletičarima, ostalim hrvatskim sportašima i djelatnicima pa čak i svima ostalima, napose gospodarstvenicima, političarima i sličnima je samo jedna riječ – kontinuitet – u ovom slučaju kontinuitet u izvrsnosti, jer Perković je doslovno izvan vrste (već samim hitcima, ali i tehnikom i stilom bacanja).

Uz 5 europskih zlata osvojila je i 1 mediteransko, 6 zlata u Dijamantnoj ligi, 2 svjetska i 2 olimpijska zlata u istoj disciplini. Njezin je osmogodišnji kontinuitet na pragu da postane toliko dugotrajan da će se dogoditi ne samo da će ispratiti sve stare konkurentice od prije 8 godina, nego i dočekati mlade koje u nju gledaju kao u neko mitsko biće, jer otkad se bave tom disciplinom Sandra je prvakinja. Ona nije samo uspješna bacačica, ona je razdoblje u toj disciplini. Nama u mnogim sportovima pa i u cijelom društvu nedostaje kontinuitet, inače vrlo neprimjetan element sporta i društva, ali neshvatljivo važan. Kontinuitet je presudan za trenerski rad, za rad s mladima, za odnos među uzrastima i prelaske iz jednog u drugi, za unapređenje igre, tehnike itd. Bez kontinuiteta sve je to skupa stvar slučaja i krajnje neizvjesno. Za stvari često treba vremena, a za to je nužan kontinuitet.

Trenerski rad može se preslikati na obiteljski, kvartovski i školski odgoj, rad s mladima na rad u klubovima, školama i na sveučilištima, a kontinuitet rezultata, ne nužno samo najboljih nego bilo kakav pozitivan kontinuitet na kontinuitet rada u obavljanju bilo kojeg posla. Sve to skupa nedostaje hrvatskom društvu i ovaj je povijesni rezultat na neki način pouka o kontinuitetu. A što vlada u hrvatskom društvu? Diskontinuitet. Svaki provincijski seljačić bez obrazovanja, stručnosti, iskustva, rezultata i najgore od svega bez duha misli si kako je primio Boga za bradu. Duboko je uvjeren kako je prije njega vladao mrak ma štogod se zbilo i kako s njime dolazi svjetlo koje će on ili ona obasjati jednako nad svima.

Najčešće se radi o dubokim lažnim vjerovanjima o sebi i o javnim i privatnim promašajima koje trpe generacije. I tako već 28 godina gledamo smjenjivanje takvih i njima sličnih. U cijeloj stvari dobro je samo to što sad i službeno znamo gdje smo. Na dnu. A pouka ovog sportskog rezultata ostalima, simbolično i prigodno u bazičnom sportu (u atletici uz gimnastiku i plivanje), je kako je diskontinuitet poguban i kako može dati rezultate samo slučajno, povremeno i u mnogome zahvaljujući okolnostima podjednako kao i vlastitom naporu.

Svaki sportaš koji ima kontinuitet, a još više kontinuitet u izvrsnosti jako dobro zna predviđati, nadzirati, usmjeravati, analizirati vlastite nastupe, priznavati pogreške i popravljati ih i mjerljivo napredovati koliko mu je moguće. Nema tu puno mjesta za preseravanje. Metar i štoperica ne lažu. To je najvažnija pouka ovog povijesnog rezultata Sandre Perković. Dakako da će tu pouku malo tko shvatiti, još manje shvatiti ozbiljno, a na koncu malo njih razumije kako je ovime ispisana povijest europskog i svjetskog diska. Štoviše, više se neće moći govoriti o toj atletskoj disciplini a da se ne spomene ime i prezime Sandre Perković.

I na koncu pouka o poniznosti. Znate li tko je ravnao pijesak skakačima u dalj na ovom prvenstvu? Ni manje ni više nego Heike Drechsler. Ako ne znate tko je ta gospođa, informirajte se. Istina, kao sutkinja, ali ipak to pokazuje veličinu sportaša, a možda i čovjeka. Nešto što tuzemni politikanti nisu naučili u 28 godina, a sportaši u mnogim sportovima u svjetskim mjerilima pokazuju svih tih 28 godina. I ništa od toga neće se preliti na ostatak društva, a najmanje na trećerazredne selske politikante. Kako god bilo, čestitke Sandri Perković na svjetski povijesnom rezultatu.

K.K. 11/08/2018

NEUPRAVLJIV MINISTAR

Untitled

Teško je bilo dokučiti kvalifikacije, iskustvo i prethodne rezultate trenutnog ministra uprave RH još dok je bio predložen jer u svojoj je izbornoj jedinici osvojio monumentalnih 2.822 glasa, a kako vrijeme odmiče ta se zadaća pokazuje sve uzaludnijom. Olakotna okolnost ministra sastoji se u tome što se rijetko tko sjeća čak i prezimena ministara uprave u prethodnih 13 vlada, a kamoli njihovih rezultata. Što su ti ljudi postigli u 28 godina teško je pojasniti i najvećim majstorima friziranja biografija, a možda i njima samima.

Ovaj, za razliku od prethodnika, našao se na opravdanom udaru suverena. Upravni ustroj RH, dobrim dijelom zahvaljujući dostupnosti i usporedivosti podataka o RH s drugim državama članicama EU, napokon je raskrinkan kao ne bilo kakav nego mlazni motor nazatka. Aktualni ministar nedorastao je zadaći. Pažnju plijeni njegova moć održavanja hladnog pogona vlastitog ministarstva i ustroja RH što bi bez daljnjeg mogla činiti i čistačica u ministarstvu i nemoć u nošenju kako s činjenicama, tako i s vrijednostima.

Ostavimo se zasad vrijednosti i okrenimo se činjenicama iza kojih vrvi džungla upitnika kroz koje se lijanama bacakaju i urlaju stotine tarzančić uskličnika. Diplomirani pravnik koji očito nije previše radio u struci, poslovni čovjek s 5 godina iskustva u privatnom sektoru o čijim gorostasnim uspjesima znamo malo do ništa, načelnik općine, predsjednik općinske organizacije stranke, ali i predsjednik stranačkog odbora za prostorno uređenje i graditeljstvo, vijećnik u županijskoj skupštini i ministar u dvije vlade. Društveno je vrlo angažiran jer pod tom rubrikom na internetskoj stranici Vlade RH piše kako je ni manje ni više nego „član Društva dobrovoljnih davatelja krvi Nerežišća“. Očito brižan čovjek koji osjeća bilo nacije.

Bez obzira što nema ama baš nikakve kvalifikacije za zadaću koju izvršava, jer bilo bi pretenciozno to nazvati poslom ili radom za koji je pravedno plaćen, daje si za pravo prigovarati primjerice tome što u prijedlogu tamo nekog zakona riječ učitelj svuda piše u ženskom rodu jer to nije u skladu s uobičajenom zakonskom terminologijom. Ako na stranu maknemo raspravu o modi i pravopisu pisanja profesija, titula i sl. u rodu, preostaje činjenica kako je uobičajena zakonska terminologija po tom pitanju neuračunljiva pa time i izjava svakoga tko se na nju poziva.

Bez obzira što nema ama baš nikakve kvalifikacije za zadaću koju izvršava, jer bilo bi pretenciozno to nazvati poslom ili radom za koji je pravedno plaćen, daje si za pravo tvrditi kako je elektroničko glasovanje nužna napredna mreža. To je naime notorna neistina i poricanje činjenica jer primjerice Estonija ima takvo glasovanje bez napredne mreže. Ova izjava samo je novija u nizu onih iz ladice prodavanja magle i zaobilaženja pravih pitanja.

Okrenimo se društvenim vrijednostima. Ne tako davno tvrdio je kako će se svaki potpis referendumskih inicijativa pojedinačno provjeravati i to ni manje ni više nego najmanje šest mjeseci. Ekonomisti su izračunali kako će to proizvesti direktni trošak koji se mjeri stotinama milijuna kuna da o oportunitetnom ni ne govorimo. Na stranu to što provodi osobni truc nadređenog, ostaje pitanje elementarnog poštivanja demokratske volje suverena.

Primjera elementarnog nerazumijevanja društvenih vrijednosti tog vrijednog stranačkog vojnika, kojeg suveren očito ne prepoznaje kao heroja demokracije i struke (2.822 glasa), ima na pretek od Lex šerifa do Zakona o sprječavanju sukoba interesa, ali ostavimo se materijala koji će se izbjegavati u konačnoj biografiji. Na koncu će biti zaboravljen kao i ostali ministri tog resora poznati samo po tome što nisu učinili ništa od onoga što je trebalo biti učinjeno, a počinili skoro sve od onoga što nije trebalo činiti.

U sferi profesionalnih vrijednosti ne stoji ništa bolje. I ovdje se iskazao čim je stupio na dužnost osjetivši dubok estetski poriv i zov ljepote koji ga je nagnao da namjesto predviđenih 20.000,00 HRK za uređenje svog ureda potroši najmanje 70.000,00 HRK. Sklonost robovanju čeličnim okovima uzvišenog i elitnog stila, nama priprostim pučanima stranog, vidljiv je već i po njegovom profinjenom i ozbiljno školovanom ponašanju, gestikuliranju, facijalnim ekspresijama i izjavama koje su tema za zasebni tekst.

Ako je za vjerovati mudrom i savjesnom vodstvu stranke, što dakako nije, taj je čovjek krema kreme stranačke struke po pitanju javne uprave. Hrvatski je suveren poznat po mnogo čemu pa između ostaloga i po vrlo ranim djelima iz područja gospodarstva, upravljanja i društvene odgovornosti pa je tim više izum ovog člana stranke kao stručnjaka za javnu upravu tim čudesniji, ali i razumljiviji jer očito je upravljanje svima nama u krvi, čak i onima koji ne samo da su nesposobni, nestručni, neiskusni i bezrezultatni u upravljanju upravom države, ne samo u upravljanju vlastitim ministarstvom, nego i samim sobom.

U tom svjetlu i dobroj vjeri, a s obzirom na činjenicu kako i prije spomenuta čistačica ministarstva može potpisivati dokumente, predlažemo uvođenje ministra za upravljanje ministrom uprave i na tu službu prije spomenutu čistačicu, dok za to vrijeme ministar može početi upoznavati praktične poslove sa skriptama iz upravnog prava pod rukom postepeno od najnižih prema višima.

Da skratimo priču. Zamislimo da se cijeli upravni ustroj RH ukine preko noći i pretvori u minimalistički djelatni sustav najviše 5-6 upravnih područja bez ministarstva i ministra, a s recimo umjetnom inteligencijom u toj funkciji. To bi svakako donijelo mnogo štete mnogim cjeloživotnim stranačkim uhljebima na negdašnjoj državnoj sisurini koja nakon 28 godina sisanja bjelodano kopni što je nezdravo za državu koja je već davno trebala stupiti u punu zrelost. Ipak, sve je očitije kako bi dugoročne dobrobiti takvog bolnog reza višestruko nadvisile štete i „time završava lekcija“ neupravljivom kako bi mu kazao „nedodirljiv“.

K.K. 11/08/2018

PROFIT I SLOBODA – ZAKON BRAĆE

Untitled

Gost je uvijek u pravu. Nevažno je li mačka, pas, dijete ili gay. Čak i kad je neinteligentan, neobrazovan, neiskusan i nekulturan i to točno onoliko u pravu koliko je platio. Domaćin je pak, silom logičke nužde, posljedično uvijek u krivu. Za čudo Božje, uvijek, svuda i svaki domaćin usprkos rečenom ima svako pravo izbaciti svakog gosta ako krši pravila pa čak mu i trajno zabraniti dolazak. Jasno je kako je to krajnje sredstvo kojem se rijetko pribjegava točno u onoj mjeri u kojoj ono znači gubitak profita, a pribjegava mu se kad znači povećanje profita.

Zamislimo korelaciju između svojstava gostiju. Primjerice, gosti s bučnim životinjama uzrokovati će pritužbe gostiju s tihim životinjama, ili mlađi gosti skloniji proizvođenju buke uzrokovati će pritužbe starijih gostiju sklonijih miru i tišini, ili gosti s bučnom djecom uzrokovati će pritužbe gostiju s tihom djecom ili onih bez djece ili tihih itd. Redovito postoje upiti o tome dolazi li gost s djecom ili ne pri čemu se to ne drži diskriminatornim. Ovaj niz možemo vrlo lako nastaviti i blago i neprimjetno ući u područje privatnosti i intime gostiju. Primjerice gosti skloni seksualnim perverzijama mogu uzrokovati pritužbe nesklonih tim istim perverzijama.

Naravno kako se nikoga ne smije diskriminirati prema njihovim svojstvima koja spadaju u privatnost i intimu pa čak i nekima koja se pokazuju javno, npr. vrsta i stil odijevanja, govora, ponašanja itd. Poznati stari primjer su nudističke plaže kao mjesta za ljude koji se vole sunčati i kupati nagi. To što njima manje smeta pojava čovjeka u badekostimu na nudističkoj plaži nego što to smeta pojava žene u toplesu na nenudističkoj sporedno je u odnosu na diskriminaciju. Na koncu koliko znamo nenudisti se doma ne tuširaju u badekostimima nego skandalozno nagi. Sve manjine imaju ista prava tako dugo dok ih se promatra kao manjine i šlus.

Činjenica jest kako je neki ugostitelj uskratio pravo na gostovanje gostima koji su bili seksualne orijentacije različite od one koju je on pretpostavio uz obrazloženje korelacijom njihove seksualne orijentacije i proizvođenja nereda. Činjenica jest kako taj isti ugostitelj nije javno iskazao negodovanje takvih gostiju, a to nije učinio jer bi to bila diskriminacija. Neki su na to tako reagirali, dok su drugi reagirali suprotno tvrdeći kako bi trebalo označiti takva mjesta kao što se označavaju ugostiteljski objekti koji primaju goste sa djecom ili životinjama. Prvi su reagirali prijetnjom prijave za diskriminaciju, dakle, po modelu „tužit ću te teti učiteljici“.

Da je samo ovo stvarna tema, spomenuti bi ugostitelj bio prijavljen, gonjen ili tužen za diskriminaciju. No to nije stvarna tema, jer toga je bilo i bit će, na sreću sporadično, ali ovo je izvrstan primjer teme koja jasno pokazuje kako se najvažnije teme ovog društva umotavaju u ideološko ruho kojeg po svojoj naravi prvotno nemaju kako bi ih se učinilo ne samo zanimljivima javnosti nego i profitabilnima onima koji o njima u medijima raspravljaju.

Prava neideološka tema ispod površinske, a koja se priviđa kao poslijepodnevna tramontana iako je samo jutarnja bonaca, je dakako gospodarska koja diktira političku dok od ideologije, svjetonazora i ostalih drekarija nema ni traga ni glasa. Radi se o tome dovode li takvi postupci do pada ili porasta profita? Naime, sudeći po umjetno podignutim cijenama koje se tuzemnim genijalnim ugostiteljima obijaju o glavu pa naglo snižavaju cijene iako su im poželjni gosti odavno otišli na jeftinije i kvalitetnije destinacije, nije nikakvo čudo kako se umjetno ističu i druga svojstva destinacije i gostiju pa čak i ona kojima se gost neopravdano diskriminira.

Kad se manjak profita obije o glavu ugostitelj će odjednom sniziti cijene, povećati kvalitetu usluge i postati toliko liberalan koliko će mu to donositi profit. Profit će diktirati slobodu i neslobodu pa tako i svojstva destinacije i gostiju. Počevši od slučaja u kojem bi ugostitelj naglasio kako je njegova destinacija prijateljski raspoložena prema obiteljima djecom ili životinjama bez obzira što bi time diskriminirao ostale jer bi mu to donosilo profit pa do daljnjih slučajeva koje si sami možete zamisliti, jasno je kako profit i sloboda idu ruku pod ruku, ali ako sloboda počne uzrokovati gubitak brzo će biti ograničena pod raznim gospodarskim opravdanjima.

Ako to vrijedi u svim ostalim dijelovima društva i javnog života pa i sektorima gospodarstva, zašto onda ne bi vrijedilo i u turizmu? Ideološki problem ako i postoji, postoji na razini vica. Naime, ne može biti diskriminacija reći za jednu nišu gostiju da su prljavi ko svinje, a ne biti diskriminacija reći za drugu da su disciplinirani kao mravi. Ovdje je dakako zanimljivo što bi o tome rekli specisti i antispecisti, tj. o uporabi životinja u tropima i figurama o ljudskim turistima, ali najzanimljivije bi bilo dokučiti što o tome misle same svinje i mravi kad bi mogli govoriti, iskazati mišljenje i kad bi ih dakako mogli razumjeti.

Zamišljam udružene svinje i mrave, mačke i pse po apartmanima kako gledaju razne skupine gostiju raznih turističkih i inih preferencija pogledom prelazeći s jedne skupine na drugu više ne znajući koja je više a koja manje diskriminirana gledajući u daljinu i pitajući se kamo je to otišao svijet svinjskog i mravljeg turizma?

K.K. 10/08/2018

OPASNA IGRA VLADE (II. dio)

imageedit_1_5543273754

Pretpostavimo kako se može biti svjestan stvari koje se nikad nisu dogodile. Manipulacije s ljudskim umom su mnoge, tehnike su uhodane, a rezultati zadovoljavajući. Prema riječima saborskog zastupnika M. P. državljani RH su slavili Oluju „bez svijesti progonstva više od 200.000 Srba“ tijekom i nakon Oluje. Prvo, nije jasno kako zna da toga nisu bili svjesni, a drugo kako zna da se radilo o „progonu“ kad je na djelu očito bio bijeg. Naime, već fizički razlikujemo kretanja koja nazivamo biti progonjen i bježati. Samoproglašenje statusa žrtve uvijek je dobar manevar, ali rijetko odlučuje stvar u pitanju.

Nadalje, isti tvrdi da pozdrav „Za dom! Spremni!“ koji se mogao čuti u Glini ne može biti toleriran. Na stranu to što je policija držala uzaludnim prijavljivati glazbenika koji tim riječima započinje svoju pjesmu jer postoji praksa sudskih odluka koje takvu i slične prijave odbacuju. Nije jasno kako on to ne može i neće tolerirati? Naime, tolerirati znači ne slagati se s kakvim činom, moći spriječiti takav čin i ne sprječavati ga. Ako je tako, nije jasno kojim to protuzakonitim sredstvima (vidi odluke sudova) misli spriječiti takav čin.

Konačno, koga briga „razumije li“ navedeni zastupnik u Saboru RH i dio vladajuće koalicije, „svoje sugrađane Hrvate koji su u usporedbama“ (…) „prepoznali teške riječi, težak teret koji se njima ne bi trebao pripisivati zbog povijesnog stradanja koje su Srbi doživjeli tijekom i nakon Oluje“ ili ne. Od njegovog „razumijevanja“ ili „nerazumijevanja“ nema nikakve koristi niti svrhe. Baš briga njegove sugrađane Hrvate razumije li on njih ili ne. Zamislimo da je kazao „Ne razumijem…“. Isto tako to bi bilo potpuno nevažno. Dakako da je priča o „povijesnom stradanju“ notorna besmislica ako razumijemo prethodnu razliku između stvarnosti bijega i privida progona. Ali tako je to s ljudskim umom. Moguće je s njime manipulirati do iznemoglosti i do neprepoznatljivosti njegovog izvornog vlasnika.

Istini za pravo zar na djelu nije bila pomirba prvog predsjednika RH u najizvrsnijem obliku? Jedan dio koalicije na vlasti u RH 2018. godine slavio je pobjedu u Domovinskom ratu,  a drugi dio te iste koalicije slavio je bijeg poraženih. Gdje ima veće snošljivosti i pomirbe ako ne u tome?

P.S.

Uz standardnu manipulaciju činjenicama od strane M. P. i onih njemu nalik, sličnom se taktikom uz dosadašnje pokušaje i promašaje ministarstava financija, pravosuđa, turizma i drugih pridružilo i ministarstvo prometa. Ministar tog ministarstva zaposlenicima nacionalne zrakoplovne kompanije uputio je pismo bitno državno-centralno-ekonomskog sadržaja pod krinkom brige države za slobodno tržište. No to je pismo dospjelo u ruke suca koji je privremeno spriječio štrajk u toj kompaniji temeljem tog pisma, jer ga u svojoj odluci navodi od riječi do riječi. Utvrđivanje uzroka i posljedica puta tog pisma od ministra do suca stvar je elementarnog demokratskog nemiješanja politike u pravosuđe. Nekad je partija doslovno i direktno zabranjivala štrajkove, a danas ih vladajuća koalicija polugom zakonodavstva privremeno sprječava. U čemu je razlika?

K.K. 07/08/2018

OPASNA IGRA VLADE

imageedit_1_5543273754

Ministarstvo turizma započelo je s opasnom igrom. Nedostatak od ni manje ni više nego oko 160.000 tisuća gostiju u kraćem razdoblju poriče se promjenom načina mjerenja s kraćih na dulja razdoblja jer se u duljim nedostatak iz kraćih izgubi u stagnaciji ili malom porastu pri čemu se taj porast rijetko uspoređuje s porastom direktnih konkurenata. Ministarstvo uprave nastavilo je s čudnom praksom. Objavilo je kako je ove godine rođeno 820 djece više nego u istom razdoblju lani što bi bila izvrsna vijest da ne proturječi podacima DZS-a koji pokazuju kako to nije točno i kako se trend negativnog prirodnog prirasta nastavlja u podjednakom ritmu i tempu, napose u usporedbi s prosjekom EU. Ministarstvo pravosuđa je skoro u isto vrijeme objavilo prijedlog izmjena Ovršnog zakona kojim je oko 6.000 ljudi ekspresno deblokirani, a na pitanje nisu li to možda preminuli ljudi koji su tijekom svoje umrlosti bili blokirani ostalo je nijemo. Naravski da tih 2% deblokiranih mrtvaca u odnosu na više od 300.000 i dalje blokiranih ne znače puno.

Razuman čovjek ovdje sluti predložak samovoljnog politikantskog falsificiranja mjerenja. Teško kako je sasvim slučajno da su u samo nekoliko tjedana navedena ministarstva, (a ima i manje razvikanih primjera u područjima financija, obrazovanja, unutarnjih poslova, obrane itd.) postupila na vrlo sličan način i to baš za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu. Uvijek je moguća pogreška, ali uvijek je moguć i perfidan plan izbjegavanja suočavanja s činjenicama. Fakti pak govore protiv politikantstva ministarstava vođenih „čeličnom rukom u baršunastoj rukavici“ onoga koji može što hoće. Postoji red stvari. Postoje oni koji mjere, oni koji uređuju podatke, oni koji ih znanstveno interpretiraju i svi ostali koji ih dalje koriste za druge svrhe. Poricati njihovu ulogu i rezultate, štoviše ne pozivati se na njih (a oni su usklađeni s Eurostatom) i iznositi samovoljno utvrđene podatke opasna je igra.

Ako nama kao umjerenim europskim pragmatistima sklonima društvenom konstruktivizmu kao Parmenidovoj produženoj ruci koja se 2.500 godina nadvija nad nama ovo diže tlak do mjere da naš ironizam počinje glavom udarati u zid meta-ironije, možemo se samo misliti kakve traume doživljavaju hardcore realisti raspeti ko goli Kristuši na križu pribijeni čavlima činjenica. Naravno da vidimo onako kako tumačimo, ali to je moguće samo zato što tumačimo onako kako vidimo, a vidimo opasnu igru čiji su rizici puno veći od dobrobiti no vjerojatno je i taj račun politikantski. Imaju li ti ljudi ogledalo suvišno je pitanje kad je sasvim pregledno da niti kartu Hrvatske nemaju u uredu.

K.K. 07/08/2018

ODLAZAK ILI PRAVAC UMIRALIŠTE

Untitled

Imena neka se ne spominju jer ih se za par desetljeća ionako neće moći rekonstruirati čak niti najfriziranijim životopisima koji će ih nastojati izvući iz naftalina i učiniti živima barem na aparatima, jer postupci su oni koji konstruiraju ljude, a plodovi su takvi kakvi jesu. Kvaziovršni zakonić koji stvari ostavlja onakvima kakve su i bile ako ne pripušta da postanu i gore. Kvaziporezna reformičica koja državu ostavlja na vrhu porezno najopterećenijih članica a možda i proizvodi nov, nedostižan i vrhunaravni pojam vrhunca. Kvazipronatalitetne politike i politike ostanka koje svaki novim uspjehom zaista samo usporavaju iseljavanje. Produljuju muku.

Ne treba očekivati bilo što od onih kojima su trebali mjeseci da nekakve potpise pošalju na provjeru koja će trajati godinama. Perfidan plan je jasan. S obzirom da je stanovništvo sve starije, ako provjericu oduljimo, nužno će prije ili kasnije broj potpisa biti nedovoljan jer će potpisnici biti mrtvi. Ne treba očekivati bilo što od odgovornih koji kad im brojke ne odgovaraju izmisle nova mjerila brojenja. Ne treba previše očekivati niti od suverena, voljene nacije, nesposobne za ozbiljan prosvjed koji dakako nije rješenje, ali može biti početak rješenja.

Država nije zemlja i njezine ljepote čije prizore postavljamo na svoje račune društvenih mreža. Pripisati sebi nešto što je rezultat prirode i slučajnog spleta okolnosti tipično je u situacijama nesposobnosti pripisivanja sebi vlastitih rezultata između ostalog i zato što ih nema. Država nisu ljudi koji čuče po svojim državnim proplancima, prešetavaju se svojim nepreglednim državnim ravnicama, brčkaju se u svojim državnim uvalama, jezerima i potočićima. Ljudi su rezultat onoga što čine. Čovjek nije, nego postaje na onaj način i u mjeri u kojoj proizvodi plodove.

Zašto su plodovi truli, je li i sam proces dozrijevanja truo, možda je i samo sjeme neljudsko? Kako od nečeg neljudskog očekivati ljudski čin i ljudski rezultat tog čina? Živimo u znanstveno-fantastičnom hororu. Čudesno balansira između čudnovatog i čudovišnog. Živimo u abnormalnim okolnostima u kojima je abnormalan postupak jedina normalna stvar za učiniti. A što čini nacija? Čin odlaska činjenično je i poetski zadnji čavao na lijesu leša kojeg je davno trebalo pokopati, a što njušimo već i po tome što tijekom ljetnih mjeseci nadjačava čak i smrad s obližnjih odlagališta otpada. Čin umiranja prirodan je čin. Ovoj zemlji sasvim je dobro i bez ljudi i nije Bog zna kako ugrožena, štoviše ugodno je raznježena dok pogledom prati naciju kako poput Melmana odlazi na umiralište.

K.K. 04/08/2018

SPORT I GLAZBA

Untitled

Ljeto 2017. uokvireno požarima i poplavama nalikuje  na ljeto 2018. koje bi moglo biti uokvireno ognjenim dočekom Vatrenih i suznim ispraćajem Olivera Dragojevića, pokoj mu duši, kako i dolikuje osvajačima srebrne medalje na svjetskom prvenstvu u nogometu i jednom od najpopularnijih novijih hrvatskih glazbenika i kantautora zabavne glazbe.

Činjenica je da su Vatreni tek nakon godina igranja za europske klubove i Oliver tek nakon razdoblja 1967.-1972. svirajući po europskim klubovima počeli stjecati i bezuvjetno tuzemno priznanje. Dok su igrali u Hrvatskoj Vatreni su bili na udaru kritike čak i posuđivani u slabije klubove, a dok Dragojević pjevajući „Picaferaj“ 1967. nije dobio čak ni nagradu publike.

To su uspjesi i karijere koje će izmamiti stotine tisuća Hrvata na ulice, bilo na vesela slavlja, bilo na tužne posljednje ispraćaje. Na stranu spomenuta nepriznavanja isto tako genijalnih početnih uspjeha. Malo je onih koji su odlazili na utakmice Intera iz Zaprešića samo kako bi vidjeli poteze Modrića ili onih koji su (poput starijih članova moje obitelji) već 1967. mislili da je „Picaferaj“ genijalna skladba i velika dalmatinska blues šansona.

Slična je situacija bila i s hrvatskim sportašima i popularnim glazbenicima u prošlosti, čak i nekima koji su postigli i veće međunarodne uspjehe. Dakle, ovo nije ništa novo nego nastavak određene kulturne prakse. Njoj zaista ništa ne nedostaje osim možda malo realizma i distance, ali to dolazi s vremenom kao i mnoge druge stvari (rijetki se tu i tamo sjete obljetnice rođenja ili smrti Milke Trnine, Ive Robića, Ice Hitreca, Luke Kaliterne i drugih).

Možda neprimjereno i demografski i pedagoški naivno ali za pitati se, jer nadamo se kako se barem pitanja u ovoj državi smiju slobodno i javno postavljati, kad su to Hrvati masovno otpratili, dočekali ili ispratili svoje učenike osvajače medalja na znanstvenim Olimpijskim igrama, djecu koja bi jednog dana mogla zadužiti svijet pa time i Hrvatsku? Možda onda kad su posljednji put tako dočekali kakvog svojeg nobelovca ili svjetskog znanstvenika. Ukratko, nikad do rijetko, kako u povijesti tako i danas. Nema tu pomoći, takva je tuzemna uljudba, a uz bok sportašima i glazbenicima dolaze još samo gdje koji političar i vjerski vođa.

Nije nikakvo čudo da tako prolaze mlade nade u Hrvata kad se pogleda kako smo se odnosili prema svojim znanstvenicima koji su zadužili svijet, od ljudi poput Dalmatina, Vrančića, Boškovića, Tesle pa do znanstvenika druge polovice 20. stoljeća. Kao državljanin SAD-a u posjetu Zagrebu 1892. jedan je čovjek na odlasku izjavio sljedeće: „Kao rođeni sin ove zemlje svojom dužnošću smatram u svakom pogledu i bez ikakve odštete upravi Grada Zagreba savjetom i činom biti na ruci kako najbolje znam.“. Bio je to Tesla.

Takva je Hrvatska. Zemlja sporta i glazbe kako kaže zaboravljena uvodna špica radijske emisije Radio Zagreba. Tko zna, možda će ljeto 2019. biti takvo da će kakav veliki hrvatski i svjetski znanstvenik igrom slučaja još za života biti dočekan kako i dolikuje. Osobno, ali i simbolički u ime svih onih u povijesti koji su takvu slavu u domovini za života doživjeli rijetko, a uspjeli su ispisati dio svjetske povijesti bili sportaši, glazbenici pa i znanstvenici.

K.K. 01/08/2018

O NAVODNOM SVEOPĆEM OPTIMIZMU KOJI JE ZAVLADAO HRVATSKOM II.

Untitled

Kritički sam se osvrnuo na najave kako se optimizam uzrokovan osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2018. može i treba preliti na ostatak društva (kolumnom 19/07/2018 [1] i izjavom za Hrvatski radio 23/07/2018 [2]). Zamislimo da optimizam postoji i da je neka vrsta mističnog nastavka kratkotrajnog veselja i radosti tijekom proslave i dočeka Vatrenih. Taj bi se optimizam zasigurno trebao preliti na ostatak društva kad bi mogao, ali sumnjam da može.

Upitno je i to je li se prelio čak i na uzak sportski dio društva. Uspjesi atletičara, vaterpolista, rukometaša, veslača itd. u međuvremenu nisu znak prelijevanja tog optimizma nego njihovog rada. To kako će uže govoreći odjednom primjerice hrvatski nogometni klubovi u europskim natjecanjima čudnovato doživjeti sanjanu jesen tek treba vidjeti. Na koncu zaluđenost nogometom nije ništa veća nego prije. Parkovi i igrališta i dalje zjape prazni kao i prije prvenstva, a u Hrvatskoj i dalje 50% mladih ima prekomjernu težinu, a 25% ih je pretilo.

A što se prelijevanja navodnog optimizma u ostale dijelove društva tiče možda je na djelu prije razlijevanje i prolijevanje nego prelijevanje. Poput krave koja da punu kantu mlijeka, a zatim ju nogom prevrne. Država se diči deblokadom par tisuća blokiranih od nekoliko stotina tisuća takvih pri čemu se sluti kako je većina deblokiranih već neko vrijeme ima prebivalište na Aleji Hermanna Bollea. Država se diči povišenjem plaća za nestvarnih par desetaka kuna koliko košta primjerice kilogram krušaka na Dolcu. Tako je to. Svatko se diči s onime što ima.

Nasuprot državnim demagoškim namjesto demografskim mjerama posao državnih demografa preuzimaju privatni poslodavci koji za ostanak i dolazak nude više od 1000 eura. Nepoznato je kako djeluje ta mjera kao i mjere raznih lokalnih samouprava koje su pred bankrotima, ali poznato je da je najmanje jedan autobus tjedno pun ljudi koji napuštaju Slavoniju i samo je pitanje kad će postati rjeđe naseljena od Like.

Turizam, tipična uzdanica slabih gospodarstava, bilježi manjak gostiju koji se broji u stotinama tisuća pa čak i Zagreb bilježi alarmantan manjak turista. Dolaze prave ljetne vrućine i s njima opasnost od požara. Ako se ponovi prošlogodišnja sezona požara i poplava Hrvatska bi iz više nego jednog razloga mogla postati destinacijom mračnog turizma. Ili u protivnom i dalje zemljom pesimizma koji prelazi granicu dobrog ukusa čak i u poslovično pesimističnih Hrvata.

[1] https://kristiankrkac.wordpress.com/2018/07/19/o-navodnom-sveopcem-optimizmu-koji-je-zavladao-hrvatskom/

[2] https://radio.hrt.hr/ep/trag-vjere-23072018/263525/

K.K. 29/07/2018

PREDSJEDNICA NA PRVENSTVU

Untitled

Poznat kao kritičar predsjednice RH od predizborne kampanje pa do ovih dana osjećam nasušni poriv prokomentirati reakcije na njezino praćenje Hrvatske nogometne reprezentacije, prije, za vrijeme i nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. S obzirom kako nemam nikakvog znanja o odnosu izvršne vlasti, napose diplomacije i sporta, moj će se stav biti ograničen na duboko metafizičko-sportska pitanja tog odnosa.

Svoje aktivnosti podrške na društvenim mrežama, na tribinama i u prijenosima javne televizije započela je sa 16. 06., a završila 17. 07. 2018. Pojavljivala se na tribinama neslužbeno i službeno u svlačionici reprezentacije i na službenoj dodijeli pehara i medalja. Kritike pod vidom njezinog odnosa prema nastupu, igrama i rezultatima reprezentacije pljuštale su cijelo vrijeme i to u pravilnom ritmu i tempu. Otprilike po val kritika po utakmici.

Sve su to činili predsjednici država i prije. Otvoreno i vatreno su podržavali svoju reprezentaciju na tribinama (da ne spominjemo kakve su sve ispade imali), ulazili su polugolim reprezentativcima u svlačionice više nego jednom (od svježijih sjetimo se Kancelarke Merkel), plakali su i tješili svoje reprezentativce pri dodjeli medalja i dakako fotografirali su se s njima u najrazličitijim situacijama.

Ipak, svi kritičari njezinog djelovanja, od tuzemnih trećerazrednih znanstvenika do trećerazrednih novinarčića i osobito dežurnih kritičara, nomina sunt odiosa, čak i kad su imali solidne argumente nisu se oglasili i bacili drvlje i kamenje primjerice na Kancelarku Merkel kad se ponašala slično ako ne i više navijački pa stoga možemo slutiti nevjerodostojnost, nedosljednost i licemjerje njihove kritike. Svi koji su zadnjih mjesec dana bili šokirani ponašanjem Predsjednice RH tada šutjeli kao zaliveni, iako se tako ponašala kancelarka, nježnija polovica središnje europske osovine Pariz-Berlin. Šute i dalje kad prema istom ključu mogu komentirati u najmanju ruku dvojbene diplomatske angažmane tuzemnih diplomata koji za vratom imaju istrage DORH-a, kojekakve prijave i sjene svega samo ne diplomatskih aktivnosti.

Isti ti kritičari, vjerojatno beskrajno bolje od mene upoznati s odnosom sporta i diplomacije s obzirom da o tome nemam blage veze i dalje su uvjereni da su bili i ostali potpuno u pravu (čast iznimkama koje su se javno posipale pepelom) što je čudesno s obzirom na činjenicu kako je bez imalo ironije i cinizma postupanje Predsjednice RH u svjetskim medijima doživljeno kao primjer državničkog djelovanja. Štoviše, čak i u medijima država koje je naša reprezentacija direktno izbacila s prvenstva i koji nisu prezali ni pred čime prije susreta s Hrvatskom.

Naravski da je cijeli svijet u krivu i da su tuzemni stručnjaci u pravu. Pa kako bi drugačije moglo i biti. Vjerojatno je tuzemnim kritičarima svijet zavidan na stručnosti prosudbe i vjerojatno su zato sa svakim tekstom u svjetskoj publikaciji citirani 100 puta. Vrijeme je da se potaknuti rijetkim primjerom i oni posipaju pepelom i sami sebi daju najmanje žuti karton.

Sjetimo se još nečega. Nije baš da se vrh izvršne vlasti ubijao od truda da se pojavi na tribinama i u svečanoj loži tijekom pripremnih utakmica i prvih utakmica na prvenstvu, a još manje čelnici oporbe. Sad im je vjerojatno žao. Tko im je kriv. Predsjednica je s druge strane od početka podržavala reprezentativce, a analizom društvenih mreža može se zaključiti kako podržava i ostale sportaše čak i kad ne pobjeđuju.

Nekad se nakon izgubljene utakmice pri izlasku s istočne tribine stadiona Maksimir redovito barem jednom zapjevalo „Nema veze ako gube, zasvirat će naše trube…“ S obzirom na akustiku prostora i decibele pjesme i navijače sa suznim očima od toga se ledila krv u žilama i to je predstavljalo utjehu u porazu, nastavak podrške i ohrabrenje.

K.K. 24/07/2018

MOŽE LI GLAZBENA ŽELJA BITI DEGUTANTNA?

Untitled

Na gramatiku slavljenika spada da im se ispunjavanju želje, npr. glazbene. To što su željeli oni koji su dočekali slavljenike sporedno je u odnosu na želje slavljenika. Redatelj dočeka Vatrenih navodno je na sastancima govorio kako bi nastup željenog glazbenika bio „degutantan“. Riječ degutantan dolazi od francuske riječi dégouter u značenju bezukusno ili neukusno, a ona pak od latinske gustāre u značenju kušati i odnosi se uglavnom na hranu (u hrvatskom je preživjela kao gušt u značenju užitak). U novijem značenju odnosi se na događaje i čine pa znači bezukusno, gadljivo, odbojno i odvratno pri čemu gad izaziva gađenje, a izvorno znači gušter, gmaz i zmija dok je odbojno i odvratno ono što samim sobom od-bija ili od-vraća.

Što to samim sobom u glazbenoj želji odbija, odvraća, gadljivo je i neukusno nije jasno pa samim time niti što je pod time mislio redatelj dočeka Vatrenih. Ako na gramatiku slavljenika spada ispunjavanje glazbenih želja, zasigurno i tu postoji granica ukusa preko koje su neke želje neukusne. Nigdje ne piše kako se bilo kome mora sviđati glazbena želja slavljenika. Štoviše, moguće je kako većina uopće ne voli takvu glazbu, ali to nema baš nikakve veze sa željom i njezinim ukusom. Naime, slavimo slavljenike i njihov uspjeh na način kako to oni žele, a ne njihove glazbene želje.

Teško je zamisliti koje bi to želje bile neukusne ali dajmo si truda. Možemo zamisliti recimo Vrsaljka koji traži da mu se izvede „Pierrot lunaire“ od Schönberga. Glazbenika i Soprana imamo dovoljno, a nije jasno kako bi to bilo neukusno ako bi bilo pravilno izvedeno. Zamislimo da je neki drugi slavljenik tražio Pink Floyd i skladbu „Mother“, treći Sex Pistolse, četvrti Psihomodo Pop i „Hrvatska mora pobijediti“ i na koncu peti Đuku Čajića i „Hrvatine“. Gdje je točno prijeđena granica ukusa koja neke od ovih želja čini ukusnima, a druge neukusnima vjerojatno je znano samo ukusno uzvišenom redatelju dočeka dok je nama pukim pučanima i indolentnim mužekima špansko selo.

K.K. 23/07/2018

KAKO SMO DOŠLI DO TOGA DA TREĆERAZREDNI ZNANSTVENICI I MARGINALNI AKTIVISTI KROJE MJERILA KRITIKE?

imageedit_2_4856988854

Čak i za hrvatske prilike drugorazredni povjesničar D. M. (podatci dostupni na dverima Hrvatska znanstvena bibliografija, a ovdje planski ne iznosimo puno ime jer radi se o znanstvenom polusvijetu) prometnut u falš-heroja ljevice koja je više lijevo od ljevice same nalazi za shodno stati u obranu kulturnjakinja koje trpe bespoštedne napade zbog svojih javnih izjava.

Na stranu to što bi bilo ipak nekako elegantnije da ih brane sami kulturnjaci kao svoji svoje, u punokrvnoj klanovskoj obrani i hladnoj zaštiti profesije (kao kod liječnika ili odvjetnika) ili barem teoretičari umjetnosti, medija i svega ostalog, ipak osobito plijeni našu pažnju činjenica kako je obrana loša otprilike koliko i braniteljeva znanost, aktivizam i opća pismenost (piše „njenih“, treba pisati: „njezinih“, piše: „ka moli“, treba pisati: „kamoli“, nije upitna čestica op.a. itd.).

Ono začudno je da branitelj treba biti bolji od branjenika, ali i od napadača, a čini se da nije. Povrh toga, a što je crimen iber crimena, kritika ne smije sadržavati pogreške (osim cinično, ironijski i paradno) koje spočitava kritiziranom činu. Autor je nestručan, neprofesionalan, nema nikakve vjerodostojnosti već pri opisivanju javnih pojava, a najmanje političkog angažmana ne-politikanata. Time branjenicima čini medvjeđu uslugu koristeći se u sredstvima kojima su se branjenici koristili u iskazivanju stavova i na koje je javnost odgovorila istom mjerom.

Središnje u cijeloj stvari pogurnuto je na rub. Radi se o pravu na slobodu mišljenja i govora koje ne potpada pod klasična ograničenja. Dilema je ista kakva se pojavila u filozofiji prava još od izglasavanja Deklaracije o ljudskim pravima, tj. Fissovim riječima, ona između slobode govora kao prava na proširenje javne diskusije i slobode govora kao zloporabe tog istog prava u svrhe različite od izvorne promocije tog prava.

Ukratko, svatko ima pravo na slobodu misli, pisane i izgovorene riječi kao građanin i državljanin demokratske države i nitko mu to pravo ne može oduzeti tako dugo dok korištenjem tog prava ne proizvodi učinke koji potpadaju pod ograničenja tog prava (npr. kleveta, ugroza nacionalne sigurnosti, pravedan sudski proces itd.). To je pravo iskorišteno na dopušten način u javnom iskazivanju stavova politički angažiranih kulturnjaka i isto tako u javnoj kritici tih stavova.

Sve ostalo je stvar za kulturne antropologe i sociolingviste. Primjerice korištenje neprimjerenog žargona pri iskazivanju stavova i isto tako pri kritici tih stavova pitanje je opće kulture, a ne politike i činiti to političkim pitanjem promašaj je kakav se i može očekivati od neprofesionalnih weberovskih političara, ali i od nemuštih nadri-branitelja cijele stvari u pitanju. Na svu sreću ostvareno je pravo slobode govora i slobode odgovora. A sad, za način na koji je odgovoreno ne treba se nadati kako će biti imalo bolji od načina na koji je govoreno, tj. o tome koliko je „usrana“ primjeren odgovor na „usrat“ i slično.

Načelno, nije se za čuditi ovakvim tekstovima u kojima nazovi-znanstvenici herojski staju u obranu kulturnjaka (dok kulturnjaci šute pred gaženjem svojih sestara) baveći se temama u kojima nisu čak niti amateri, umjesto da za početak objave koji tekst u kakvoj svjetskoj publikaciji i uključe se u kakvo svjetsko društvo sustručnjaka barem da osjete kako se stvari uz sve ograde rade na omraženom Zapadu, jer tad im možda ne bi na pamet padale zamisli o drugorazrednim obranama potpuno dosljednima njihovoj drugorazrednoj stručnosti koja igrom slučaja nema nikakve veze s temom što je ukupno gledajući mainstream za hrvatske prilike.

K.K. 23/07/2018

O NAVODNOM SVEOPĆEM OPTIMIZMU KOJI JE ZAVLADAO HRVATSKOM

765765765

Kako sam pozvan dati izjavu za emisiju Hrvatskog radija o rezultatu Hrvatske nogometne reprezentacije na ovom prvenstvu i o utjecaju tog uspjeha na ostatak društva, a u svjetlu mog mišljenja da je rezultat činjenično najveći u povijesti hrvatskog reprezentativnog i klupskog nogometa, no da nije posljedica uigrane i lijepe igre nego individualne kakvoće pojedinih igrača i kako radost i optimizam koji u potpunosti opravdano osjećamo i pokazujemo s obzirom na rezultat neće biti mistično preliven na ostatak društva kao što to nije bio niti nakon 1998., mislim da ovdje mogu opravdati to mišljenje.

Da ne gnjavim, samo žličica fundamentalne teorije. Nogomet je cjelina koja se sastoji od nogometne igre i pojava koje ju okružuju. Nogometna igra ima sljedeće vidove: zamišljenu igru trenera, dostupne igrače uigrane u zamišljenu igru, uigranu igru ostvarenu u susretu i rezultat susreta kao plod ostvarene igre. (Ovdje se impliciraju Pravila igre npr. prekršaj i Pravilnosti igre npr. otvaranje igraču s loptom.) Fenomeni koji okružuju nogomet variraju od nogometnih klubova i saveza, preko sportskog menadžmenta, sive ekonomije, marketinga, medija i sponzora pa do sportske, farmaceutske i drugih industrija.

Pravilan prikaz nogometa uvijek se kreće od igre prema fenomenima, a nikad obrnuto, jer nije igra tu zbog fenomena, nego su fenomeni tu zbog igre. Prosječan navijač ili simpatizer uvijek treba nastojati biti negdje oko područja rezultata susreta kao posljedice ostvarene igre, a nikad ili rijetko negdje oko bilo kojeg fenomena koji okružuje nogometnu igru i zatim ih njega tumačiti rezultat i igru. Stručnjaci za pojedine fenomene nogometa često ne znaju previše o igri pa nerijetko pričaju notorne idiotarije i to javno bez imalo srama, a često nemaju niti relevantnog sportskog iskustva i znanja. Stručnjaci za nogometnu igru, kakvih je u Hrvatskoj par do nula imaju vrlo stručna znanja koja su previše složena nerijetko i za navijače i simpatizere, a još manje za današnje medije.

U svjetlu rečenog, rezultat Hrvatske nogometne reprezentacije je kolosalan već samim time što je najbolji dosad. Slaviti taj rezultat je dopušteno i to na svaki civiliziran način kako je i proslavljen diljem Hrvatske. Ako se pitamo u kojoj je mjeri taj povijesni uspjeh upisan u 111 godina postojanja hrvatskog reprezentativnog nogometa (tj. od 1907. i prve neslužbene utakmice) rezultat uigrane i lijepe igre, bolje je zasad šutjeti i pričekati rezultate analize struke ako takve analize uopće i bude, jer kod nas se kod uspjeha ne analizira jer je uspjeh, a kod poraza se ne analizira jer je lako biti general posije bitke, a i „treba gledati u budućnost“ (u kojoj će se vjerojatno ponoviti slična pogreška).

Konačno, svi koji misle kako se ta silna radost, veselje i optimizam koji su opravdani kao reakcija na ostvaren rezultat nekako mogu pretočiti na ostatak društva, vjerojatno se varaju. Pustimo pouke prošlosti. Povucimo analogiju s Pravilima igre. 12. Pravilo igre glasi – Prekršaj. Vrste, okolnosti i kazne za prekršaje u igri sasvim su jasne i od ovog se prvenstva usprkos nedostatcima provode puno dosljednije nego ikad dosad zahvaljujući sustavu VAR (čak i ako uračunamo propuste pri uporabi tog sustava). Zamislimo da se 12. Pravilo prenese ne samo na fenomene koji okružuju nogomet, nego i na sve društvene i javne aktivnosti. Kako bi to završilo?

Vjerojatno bi mnogi koji su bez imalo odgovornosti na javnoj i privatnim televizijama i u ostalim medijima prije, za vrijeme i nakon prvenstva iznosili neopravdane i uvredljive izljeve vlastitih nogometnih, političkih i inih emocija maskirane u tvrdnje završili s prvim žutim kartonom ako ne i s direktnim crvenim. O ostalima koji redovito pune prve minute raznoraznih dnevnika i prve stranice dnevnih i tjednih novina sasvim je jasno da bi svi redom istog trena dobili crvene kartone i zabrane igre i bili bi izbačeni iz međunarodnih natjecanja najmanje na godinu dana. Tako bi izgledala primjena nogometnog optimizma u društvu i ako već samo tako gledamo i zatim pogledamo društvo u kojem živimo, jasno je da se će se već od sutra početi događati jedno veliko, gromoglasno, kolosalno, neponovljivo i neopisivo NIŠTA, isto ono NIŠTA koje se zbivalo godinama nakon 1998.

K.K. 19/07/2018

SWEEP AROUND YOUR OWN FRONT DOOR BEFORE YOU SWEEP AROUND MINE

 

Untitled

In recent news I stumbled across the article “French ‘anti-racism’ organization bashes the Croatian football team because it is too white” by Abdelhamid Kaddour. It is the quite critical text about the post made by LICRA (in English: International League against Racism and Anti-Semitism). The post by LICRA says: “Today’s match stands out historically and sociologically. The French team, who is multicolor, multi-ethnic, is facing a Croatian team dramatically uniform, without color, without savor, rich only to itself.“ (the post was deleted due to ruthless criticism). The author of the text on the news portal “Voice of Europe” comments on this post with the following remark:  “The LICRA (in English: International League against Racism and Anti-Semitism), is a supposed anti-racist organization. Yet on 15 July remarks made by the organization regarding Croatia’s football team can only be described as racist.” I didn’t want to comment to the opposite type of racism which appeared all across Europe claiming in general that majority of the French team is, in fact, the Africa team mostly because it is obvious racism. I surely don’t want to enter into the meaningless issue of the ethnicity of players, and even more into the topic of their citizenship. However, something else intrigues me quite a lot, and that is the following. It can be summarized as the saying goes: “Sweep around your own front door before you sweep around mine”.

To be clear, any diversity is good for football because of the specific features of the game, and so it is the diversity of skin color among players in national teams. Perhaps someday national teams will be composed of players from many nations and from different continents only because the team has a preferable school of football and style of playing. This surely would be nice because it would help the diversity of the game which helps the unpredictability and the result of it. However, the present situation raises some questions concerning the issue. These days the whole world is watching the World Football Cup. We can see teams, supporters, games, and not a lot of beautiful matches. We can see many strange things that make a man wonder.

How come that the ratio of dark and light skin footballers in some national teams isn’t similar to the same ratio of their supporters? Is it because people of one skin color are fonder of playing, while people of the other skin color are fonder of supporting and vice versa? Is it because all of them love football similarly but one group cannot afford to go to the World Cup to support their national team because they are simple poorer? Are nations divided in this or similar ways? The ratio of skin color among supporters resembles the national ratio (according the census), while the ratio of skin color among players is exactly the opposite (e.g. if the census says that one skin color is 80% and other 20%, then this matches the ratio of supporters and it is exactly the opposite in the ratio of the footballers no matter of this discrepancy is variously manifested in teams from Europe, Americas, Africa, Asia and Oceania).

The even more radical situation is with football coaches and their teams. Given the fact that European and South American head coaches are quite popular globally, so they coach many national teams, in the rest of the national teams there is the same discrepancy between skin color of coaches and teams, almost as if people of one skin color are more talented only for footballers, while others are talented only for coaches (even given the fact that football developed differently in different countries and their sport cultures around the globe so the different periods were needed to educate coaches in national clubs and associations). Again, this is also differently manifested on different continents, and huge differences are present within some continents (say in North and South America, or in Western, Middle, and Eastern Europe).

Given that there are European cases of Switzerland and Kosovo and Albania, Germany, Turkey etc., let us take an example of the relation of Western Europe and Africa which is quantitatively the most dominant (national teams of France and Belgium). All the nations that have such discrepancy, especially in Europe, also have the brutal national colonization history in countries of origins of the majority of footballers in their national teams (African countries), so in a way, their playing seems to be historically fair. However, there is a quite small number of footballers of the different country of origin from the European country they play for (of one or both parents) who choose to play for their country of origin (for African national teams). So it seems that economic colonization, after the liberation of colonies, is continued in the form of sport and especially football colonization, exploitation, and impoverishment especially of African national football teams, if there is no doubt that these teams would be much better if all these players would play for them. So, is it more fair to call teams say French+EC, Belgium+EC (EC=ex-colonies), or Switzerland+A (A=Albanians), or Germany+T (T=Turks), etc. (Ibrahimović playing for Sweden, da Silva for Croatia, or Brazilian players for teams of Portugal and Spain are the same examples, because they relevantly contributed to the plays and results of the teams)?

To be clear, it is extremely good for football that every player can play for the club he or she wants to play for, and for the national team as well. However, at the present historical point, this may be producing an advantage for Europeans and an obvious disadvantage for the non-European teams that represent their countries of origin. Why is FIFA silent on this matter?

K.K. 19/07/2018

THE TRAGEDY OF THE SUCCESS OF CROATIAN FOOTBALL

Untitled

I don’t care much about the myths. Let’s go to “the desert of the real” because one needs to be realistic if the poetry or the beauty of the game is in question. As if it was not enough that Croatian football players from 1907 to 2018 only played for 33 years for Croatia and 78 years for other countries because of the circumstances beyond football, clubs and coaches still managed to cause an additional damage. Croatian midfielders were always highly regarded in Croatian clubs, in the national football team, and abroad throughout the whole 20th century. The greatest midfielders such as Ico Hitrec (1911-1946), Franjo Wölfl (1918-1987), Bernard Vukas (1927-1983), Štef Bobek (1923-2010), Rudi Belin (1942-), Velimir Zajec (1956-). Aljoša Asanović (1965-), Zvonimir Boban (1968-), and others were always highly appreciated by fans and were the core of every team especially in Dinamo Zagreb. The highest moment was winning the Inter-Cities Fairs Cup (today Europe League) in the season 1966-1967. The coach was Branko Zebec, one of the greatest Croatian coaches.

Everything was fine until the mid-1980s, and then without a clear reason, everything started to crumble. The symbol of this ruin was the disagreement of young Robert Prosinečki, one of the greatest midfielders in the history of Dinamo with the coach Ćiro Blažević after which he left the club. This continued after the independence and culminated with the crazy decision to put Prosinečki not in the line-up, rather to leave him as a substitute, in the semi-finals of the World Cup in France in 1998. Nobody reasonable would claim that this was the cause of bad play in defense, but surely it is a part of it given the obligations of midfielders. Almost the same mistake manifested 20 years later. There is an astonishing symbolic similarity between Boban’s lost of a ball in 1998 World Cup semi-finals and Modrić’s in the finals 20 years later in 2018 finals. Where was in the first case Prosinečki and in the second case Badelj or Kovačić? Well, they were on the bench. Boban, Prosinečki, and Modrić have something in common; they all claimed that their results with Croatian team were far beyond their expectations and the wildest dreams. This says a lot about the work of the coaches, and with such midfielders, the best in the world, they are responsible to create a beautiful game.

In 1998 Luka Modrić was 13. In the next 20 years, he became a legend of the world football being among the 10 greatest midfielders of Real Madrid and winning the Golden Ball for his plays for Croatia the World Cup 2018. However, at the beginning of his career, he wasn’t recognized as a world-class talent in Dinamo Zagreb which he undoubtedly was. The text in the Wikipedia entry on this part of his career is quite depressing: “At age 16 he was signed by Dinamo Zagreb in 2002 after showing promise with his hometown club’s youth team. He continued his development in Zagreb before spells on loan to Zrinjski Mostar and Inter Zaprešić. He made his debut for Dinamo in 2005 and won three consecutive league titles and domestic cups with them, being named the Prva HNL Player of the Year in 2007.” In 2008 he transferred to Tottenham Hotspur and in 2011 to Real Madrid. He gave his best plays again in Real, not in Dinamo, and for Croatian national team in 2018 at the age of 32, not for instance at the age of 28 or 26, and now he is close to his retirement. Again, the main cause of the tragic part of his and Croatian national football lies mainly in the crazy decisions by responsible officials of Dinamo Zagreb to move him to Zrinjski Mostar and Inter Zaprešić (along with Vedran Ćorluka and other players). (I remember that some of us, Dinamo fans, in 2004 (it is now 14 years ago) were going on matches of Inter Zaprešić just to see Modrić and Ćorluka and their brilliant plays, cheering on their every move, dribbling, and pass, and cursing the Dinamo officials for letting such talents to be wasted.)

The history repeats itself, or as it was written – “Those who do not learn history are doomed to repeat it.” The newer history of Croatian national football team and of the main players is marked by tragic events and destinies of major players that determined its course. The major cause of these events lies in the quite obvious fact that in last say 40 years Croatian clubs didn’t have world recognized coaches and officials (no matter what one thinks of some coaches, no Croatian coach made any relevant result with any Croatian or European club after Zebec and Tomislav Ivić). Instead, the clubs have average bureaucrats doing nothing and spending money on anti-football activities. The consequence is that the best players have achieved their world glory on the international level not with Dinamo but with clubs in major European leagues. Perhaps the success of Luka Modrić with Real Madrid and with Croatian national team will influence first of all the today’s kids to became world class midfielders, and perhaps some of today’s players to continue with their education with the best international coaches of the greatest football schools and to become a new generation of coaches who will not make the same tragic mistakes again for the third time.

In the middle of these tragedies Croatian clubs managed to become a part of European football history (especially Dinamo and Hajduk but it was “a long time ago in a galaxy far away”), and the national team in the newer history from 1990 onwards managed to achieve two quarterfinals at the European Cup (1996 and 2008) and 3rd and 2nd place at the World Cup (1998 and 2018) which is, by all means, a remarkable achievement. The Croatian football was and still is recognized for its midfielders and all who are a part of it have a professional obligation to continue to make it such in the future because midfielders are creating the strong poetry of the football; the beautiful game, o jogo bonito.

A GDJE JE O JOGO BONITO? XIII.

 

MODRIĆ

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji 2018. posebno je pod mnogim važnim vidovima. Krenimo od igračkih. Već prije početka nisu se plasirale dvije velesile, Italija i Nizozemska. Prvenstvo se nije niti zahuktalo, a ispala je Njemačka. U osmini su ispale Argentina, Portugal i Španjolska. U četvrtfinalu ispao je i Brazil. Nasuprot ispadanjima Iran je ostvario najbolji uspjeh u svojoj povijesti (4 boda u skupini), a Japanu je nedostajalo malo iskustva da izbaci Belgiju. O uzrocima uspjeha azijskih sudionika može se nagađati i za pretpostaviti kako je to u svezi s puno detalja poput igranja utakmica za treće mjesto i finala u 16:00 i 17:00 sati. O uzrocima neplasiranja i ispadanja velikih nogometnih sila teže je suditi. Jedan suuzrok mogla bi biti smjena generacija u mnogim reprezentacijama. Hrvatska je primjer reprezentacije u kojoj je mnogim igračima ovo vjerojatno zadnje ili predzadnje veliko natjecanje. Slična je situacija s Belgijom koja je u malo boljoj situaciji. No to ne objašnjava loše igre. Drugi suuzrok mogao bi biti prvi spojen s općom iscrpljenošću igrača u velikim europskim klubovima koji igraju jake lige i europska natjecanja. Treći suuzrok mogao bi biti i promjena u sustavu igre s očitim preskakanjima veznog reda. U tom je svjetlu plasman Hrvatske u finale i nagrada Modriću za najboljeg igrača vrlo je važna, jer nogomet nije lijepa igra ako vratari i bekovi nabijaju loptu napadačima. To je korak do preskakanja utakmice i direktnog izvođenja jedanaesteraca, a to je cirkus.

Ovo stanje kakve god suuzroke imalo djelomično je dovelo sasvim druge reprezentacije u prvi plan, a među njima najboljima su se pokazale Francuska i Hrvatska. Okrenimo se igri Hrvatske i navedimo pojave koje se mogu dokazati letimičnim pregledom utakmica. Hrvatska je suparnike od kojih je pojedinačnom kvalitetom igrača bila bolja pobjeđivala na jedvite jade na jedanaesterce i u produžecima. Tome je bilo tako jer je primila zgoditke i to skoro sve na podjednak način, iz nabacivanja u akciji ili iz nabacivanja iz prekida (slobodnog udarca i kornera). Neuigranost u takvim situacijama simbol je neuigranosti u fazi obrane, a napad proizlazi iz obrane. I usprkos tome Hrvatska je uspjela ući u finale i tamo zabiti sama sebi 2 zgoditka i još 2 Francuskoj koja je povrh zabila 2 Hrvatskoj pa otuda 4:2. Ipak, to je najveći uspjeh Hrvatske na velikim natjecanjima i ostat će zapisan SREBRNIM slovima u povijest hrvatskog nogometa. Možda 2038. Hrvatska osvoji svjetsko prvenstvo. Toliko o igri o kojoj će nadajmo se struka reći svoje. Tema ove kolumne nije igra Hrvatske, a još manje opća igre prvenstva, nego pojava nogometa koja okružuje samu igru i kojoj se pridaje velika pažnja po cijenu namjernog ili slučajnog zaobilaženja igre.

Prije prvenstva na javnoj i privatnim televizijama bardovi politologije, sociologije, povijesti i drugih fenomena nogometa, inače trećerazredni stručnjaci u svjetskim omjerima, vrijeđali su redom pojedinačne igrače, momčad, trenera i cijelu reprezentaciju nesposobni razdijeliti očite probleme hrvatskog klupskog i reprezentativnog nogometa od trenutka i mjesta nastupa na velikom natjecanju. Tijekom prvenstva glavne teme su bile, a nasuprot kritikama, nacionalnost igrača, religiozna vjerovanja i prakse trenera i drugih, ponašanje nogometaša i službenih osoba RH prije, tijekom i nakon utakmica. Te su vijesti punile stupce, a ne stručni i dobronamjerni savjeti kako popraviti ono što nije dobro i što se može. Ljudi koji su se bavili takvim kritikama apsolutni su nogometni analfabeti spremni nogometnu igru reducirati na fenomene koji okružuju nogomet, ali koji, na njihovu žalost, nikad neće činiti niti djelić igre.

Ne želeći spominjati imena kritičara, jer nisu vrijedna spomena, možemo se sad pitati koje je nacionalnosti treći najveći strijelac reprezentacije Eduardo da Silva ili za starije koje je nacionalnosti još uvijek trinaesti na istoj ljestvici Franjo Wölfl? Zar oni nisu Hrvati? U slučaju kad čovjek toliko da za nacionalnu reprezentaciju pitanje kojeg je državljanstva i koje nacionalnosti pada u vodu, jer su dali za naciju više od velike većine državljana drugih nacionalnosti koji su bili u sličnim prilikama.

Što se religioznosti trenera i igrača tiče, oni su svakako slobodni pokazivati javno svoju vjersku pripadnost isto koliko i ateizam ako su ateisti. Tako dugo dok se trenerov rad i uspjesi ne povezuju s njegovom vjerskom pripadnošću ili nevjerovanjem to nije zabranjeno, tj. dopušteno je. Sasvim je druga stvar što su redom nogometni analfabeti vjerskoj pripadnosti pripisivali i zahvaljivali za dobre igre. Dobra igra rezultat je uigranosti dobrih igrača u dobrim akcijama, a njihova vjerska pripadnost može ih dodatno ohrabriti i kad gube, može ih motivirati u teškim trenucima i pomoći osobnom zajedništvu (uostalom kao i mnoge druge stvari).

Što se komentiranja ponašanja službenih predstavnika RH tiče čak je i ovdje kritika bila neprimjerena, barem u tom trenutku. Naime, većini kritičara Predsjednice RH, kojoj sam prigovarao mnogo toga otkad je izabrana, treba detaljno prekopati znanstvene, stručne i popularne životopise i pronaći napomene i izjave o isto tako „neprimjerenom“ ponašanju npr. Kancelarke Njemačke kad je u više navrata ulazila polugolim nogometašima u svlačionicu želeći im čestitati. Letimičnim pregledom životopisa tih vrlih kritičara nisam pronašao ništa, a ako sam štogod previdio, dam se podučiti. Dakle, i njihove su kritike zlonamjerne i trećerazredne. Što se tiče kritika ostalih koji su oblačili majice reprezentacije sa otisnutim vlastitim prezimenima i kojekakvim brojevima umjesto broja 12 koji označava navijače kao “dvanaestof igrača”, to je u najboljem slučaju neukusna politička sebe-promocija i dakako elementarna zlouporaba uspjeha reprezentacije za vlastiti probitak u sferi političke popularnosti.

Na koncu i navijači. Navijača Hrvatske je u Rusiji bilo malo i nisu se posebno čuli tijekom utakmica. Barem ne onako kako smo navikli, tj. da se ori „U boj, u boj! – Za narod svoj!“ svih 90 minuta (općenito je podrška većini reprezentacija bila „tiha“). Tome su suuzroci mnogi. Kao prvo tu je nepostojanje organiziranog i uvježbanog navijanja kakvo posjeduju navijačke skupine klubova. Kao drugo tu je visoka cijena karata i putovanja. Kao treće tu je i ne previše aktivna uloga HNS-a u omogućavanju udrugama navijača reprezentacije i klubova da organizirano dobiju karte uz financijsku pomoć HNS-a (na koncu konca koji grb igrači nose?). Publika je uglavnom bila kazališna. Navijanje za Hrvatsku u finalu bilo je iznimka od tog pravila i to je bio jedini punokrvni 12. igrač.

Sjetimo se na kraju kako se nogomet igra jer pruža užitak, radost i ljepotu onima koji ga igraju (kao i bavljenje bilo kojim drugim sportom, čak i onima koji izmuče čovjeka do neshvatljivih granica). Da nije tako ljudi ne bi satima igrali bez imalo publike na školskim igralištima. Tek zatim se igrom to isto pruža i navijačima. Ne zaboravimo da su od pamtivijeka navijači ujedno i članovi kluba isto koliko i igrači. Navijač podržava svog člana kluba koji je na terenu (ostalo su simpatizeri, povremeni simpatizeri i kazališna publika). Možda neugodno, ali činjenično.

U srži nogometne igre je njezina ljepota, a u srži ljepote je kreativnost. Za kreativnost su zaslužni vezni igrači, a Hrvatska ima najboljeg igrača ovog svjetskog prvenstva, Luku Modrića, koji je ujedno i možda najbolji veznjak današnjice, pa je tako nešto ipak nada ne samo za hrvatski nego i za svjetski nogomet budućnosti i o jogo bonito, jer djeca od 6-7 godina gledat će njega kao što je on gledao Asanovića, Bobana i Prosinečkog, kao što su oni gledali Zajeca, a Zajec Vukasa, Bobeka, Belina, kao što su oni gledali Hitreca, Kaciana i Wölfla itd. Nogometni Ravnozemljaši trebali bi shvatiti kako nogomet, iako je krajnje jednostavan, ipak je istovremeno i krajnje kompliciran, jer već i lopta nema dvije nego tri dimenzije, da o njezinim putanjama i brzinama i ne govorimo. Ovo svjetsko prvenstvo nismo vidjeli Bog zna što od lijepe igre, ali lopta se i dalje kreće i ne staje. Volimo vjerovati da putanjom napreduje, ali kako povijest odmiče sve se više čini kako se čudnovato i protivno zakonima biomehanike kreće prije kao Garrinchin dribling.

P.S.

Hvala svima na čitanju ovih komentara, kritikama i solidnim prigovorima. Čujemo se kad domaći klubovi ne dočekaju ni jesen u Europi.